Čitaonica Žurnal

ABDELKADER BENALI: Emigranti su ljudi koji pokreću ovaj svijet

Benali: U Holandiji ljudi čekaju autobus koji ih vodi na posao. U Maroku, devet od deset ljudi koji ulaze u autobus, ulazi u novi život
FOTO: Adi Kebo
Razgovarao: Selvedin Avdić

Holandski pisac marokanskih korijena Abdelkader Benali, čiji roman "Glas moje majke" je nedavno objavio "Buybook", gostovao je u Sarajevu. Javni razgovor s njim vodio je naš Selvedin Avdić. Objavljujemo fragmente tog dijaloga

O SARAJEVU

Sarajevo je za mene jedan od najvažnijih razloga zbog kojih sam počeo izučavati istoriju. Nisam mogao vjerovati da smrt jednog čovjeka može promijeniti čitavu istoriju jedne zemlje.

O MAGREBU

Dolazim iz Maroka. To je Magreb, što znači “mjesto gdje sunce zalazi”, gdje svjetlo smjenjuje mrak. I to su literarne teme kojima se stalno vraćam. Interesiraju me područja koja su između sunca i mraka, nešto između... Magreb ima magični uticaj na mene, kao pisca i čovjeka. To su mjesta gdje se susreću različite kulture, religije, mjesta iz kojih kolonijalizam još nije otišao, mada se mi pretvaramo da je to prošlo vrijeme. Sve me to inspirira.

O EMIGRANTIMA


Kada bi postojao emigrantski pasoš ja bih ga volio imati. To su ljudi koji pokreću ovaj svijet. U Holandiji ljudi čekaju autobus koji ih vodi na posao. U Maroku, devet od deset ljudi koji ulaze u autobus, ulazi u novi život. Za mene kao pisca je puno zanimljivije razgovarati s čovjekom koji u autobus ulazi kao u novi život. Emigranti svoju priču žele ispričati za deset minuta. Za mene je privilegija ako je oni žele ispričati meni, pa da je ja pretočim u svoju i njihovu priču.

O PAMĆENJU I POSTOJANJU

Generacija koja je prinuđena da ode nema privilegiju da se sjeća. Svaki emigrant sjeća se prvog dana u novoj zemlji, kakvo je bilo vrijeme, sunčano, oblačno... Prva generacija je prvih godina zauzeta samo preživljavanjem, tek poslije nastaje prostor za sjećanje. Druga i treća generacija dobijaju privilegiju da se mogu sjećati. To je i definicija čitave literature.

O ISTORIJI PORODICE


Uvijek su me intrigirala bijela mjesta u istoriji moje porodice, koliko su bili siromašni, zašto su otišli, kako su se odlučili na odlazak, šta ih je natjeralo? O tome se nije pričalo u mojoj porodici.

U mojoj knjizi otac skače sa stijene da bi na taj način mogao otići u Holandiju. Kada sam imao 12 godina posjetio sam Maroko. Šetao sam sa ujakom i on me predstavio ljudima. Kada su čuli čiji sam, komentirali su da sam sin Ahmeta Skakača. Tada sam pomislio, pa moj otac je junak, što je bila nova slika za mene, nikada ga takvog nisam vidio, on nam nikada nije ispričao tu priču. Tek sam tada počeo shvatati koliko je on usamljen kada nikada s nama nije podijelio ta iskustva.

Kada tako nešto osjetite u vlastitoj porodici od toga morate napraviti knjigu, neko umjetničko djelo.

O IDENTITETU I POLITIČARIMA

Poslije 11. septembra u Holandiji se sve vrti oko sigurnosti, kontrole... Političari su postali čuvari. Kada bi Holandija bila diskoteka, onda bi njeni političari bili izbacivači koji procjenjuju koga treba pustiti u zemlju. Na osnovu cipela, košulje, izgleda, oni ocjenjuju kakva ste ličnost i da li zaslužujete da uđete.

Ne pristajem na to, ne želim da živim u takvom svijetu. Identitet je hibrid, jedan dan ste jedno, a drugi drugo... Jedan dan ste Holanđanin, drugi Marokanac, treći pas. Svjestan sam da nemamo svi privilegiju da biramo i mijenjamo identitete i da neki ljudi moraju živjeti s jednim identitetom, da su prinuđeni na to. Na umjetnicima je da naprave rupe u obezbjeđenju tih diskoteka.

O AMBICIJI

U nedostatku ljudskosti bitno je postojanje bilo kakve ambicije. U Holandiji se ne priča na rođendanima šta će se jesti, piti, kakva će se muzika slušati... Svi te pitaju šta radiš, koji je tvoj posao, to ih zanima... Ako stvari postanu ličnije sljedeće pitanje je koja je profesija tvojih roditelja i koje su tvoje ambicije. Ako ljudi kažu da ne rade ili nemaju posao, rođendan je propao. 

U principu, to je bolesno društvo. U Holandiji pisci moraju reći da su jako dugo radili na romanu, da im je išlo jako teško. Ako kažete da je pisanje bilo lako i brzo, kao samo od sebe, niko vas ne uzima zaozbiljno. Pošto dolazim s juga, tražim lakoću pisanja, želim uživati u njemu.

O KNJIGAMA

U kući smo imali dvije knjige - Kur'an i telefonski imenik. Za moje roditelje te dvije knjige bile su dovoljne da razumiju život. U imeniku su bili ljudi koji imaju telefon, a u Kur'anu su bili ljudi koje nismo mogli nazvati. U imeniku imate ljude koje možete kontaktirati, a Kur'an nam treba da kontaktiramo ljude kojih više nema. U nekom filozofskom smislu,ako sam razumio te dvije knjige mogao sam razumjeti sve druge. One se ne čitaju, one postoje da donesu mir.

Sada imam 10 hiljada knjiga i one mi i bez čitanja daju neki mir. Sama činjenica da su oko mene me smiruje.

O PLODNOSTI

Knjige koje sam donosio kući bile su mi talismani. Moja majka je nekako uvijek rađala djecu kada sam išao u biblioteku. Moje tri sestre su rođene kada sam ja bio u biblioteci. Odem u biblioteku i za sat dobijem sestru. Tako sam kao dječak mislio da ako opet donesem novu knjigu dobiću brata ili sestru. Knjiga mi je bila simbol plodnosti.   

O MAROKU

Rođen sam u najljepšoj zemlji, a živim u najboljoj. Imao sam puno sreće. U Maroku postoji poslovica koja kaže: Ako prijateljski pitaš, možeš sve pitati. Bez obzira koliko su Marokanci odgajani u zatvorenoj sredini, u tom prostoru crtaju najljepše arabeske. Brodski je u Štokholmu, na dodjeli Nobela, pričao o ideji arabeske. Proputovao je Evropu da bi došao u Štokholm i izjavio da najkraća linija ne znači da mora biti prava, to može biti i najljepša arabeska. Ja sam šetajuća arabeska.

O MAJCI

Majka je važnija od oca, za mene. Žene nose tradiciju, moju majku su uzeli s jednog mjesta i premjestili. Udala se za čovjeka koji je živio hiljadama kilometara daleko. Sve što je emocionalno dijelila sa porodicom u Maroku oduzeto joj je u jednom trenutku. Iz sela dolazi u stan od 50 kvadrata, u grad u kojem nikog ne poznaje. Čitav život se pretvorio u 50 kvadrata i pogled na nepoznatu ulicu.

Ona čisti, sprema, počinje pjevati pjesme nostalgije, o potoku, voćnjaku. Jednu od njenih pjesama koristio sam u knjizi – Moja glava pluta u vodi, koji će je štap izvući iz vode. Pitao sam o čemu ona to pjeva, kome... To je čežnja koja se ne može ni zamisliti.



Abdelkader Benali rođen je u Ighazzazenu, u Maroku 1975. godine, ali je s roditeljima došao u Nizozemsku kad su mu bile četiri godine.
Piše romane, priče, poeziju, putopise i pozorišne komade kao i književne recenzije. Stalni je kolumnista u najvećem nizozemskom dnevnom listu, De Volkskrant.
Za prvi roman Vjenčanje na moru bio je 1997. nominovan za prestižnu nagradu Libris Literatuurprijs, koju je dobio 2003. za drugi roman, Dugo očekivani. Uz romane Pješčanik  i Glas moje majke to su mu ujedno i najpoznatija književna djela.
Bio je i novinar, ratni izvještač s Bliskog istoka. U Nizozemskoj je poznat i po izvrsnim TV-emisijama kao što su, naprimjer, Pisac i grad i Benali o knjigama.
Djela Abdelkadera Benalija su prevedena na desetak svjetskih jezika, između ostalih na engleski, španski, njemački, talijanski…

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Selvedin Avdić, Abdelkader Benali, Čitaonica Žurnal, Interview