Melanholija ljevice

SJEĆAMO LI SE ALIJE: Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo

FOTO: vreme
Piše: Andrej Nikolaidis

Naš primjer pokazuje kako se puna kontrola populacije može ostvariti i putem nezaposlenosti, nacionalnih i vjerskih podjela koje još uvijek, uprkos svemu, ljude homogenizuju daleko brže i snažnije od bilo koje lijeve ideje

Sjećamo li se Alije Sirotanovića, koji je za osmočasovno radno vrijeme iskopao 152 tone uglja („253-ja kolica“, stajalo je u službenom izvještaju), odbio stan ponuđen kao nagradu i od Tita tražio samo „veću lopatu“?

Pamtimo li njegov ulazak u jamu 1, u kojoj je dokazao da Jugoslavija može bolje čak i od Sovjetskog saveza,  a kamoli od Amerikanaca, sa njihovom izvikanom protestantskom radnom etikom?

Čovjek je bio jugoslovenski mit, generacije su vaspitavane na njegovom svijetlom primjeru.

LJUDI SMO, ZABORAVLJAMO

Pitam jer... ljudi smo, brzo zaboravljamo... Otud, valjda, ono Lenjinovo „učiti, učiti i samo učiti“. Jer u praksi, stvari stoje ovako: „zaboravljamo, zaboravljamo i samo zaboravljamo“.

Čak ni stalno učenje nije dovoljno da bismo se uzdigli. Možda tek dovoljno da ne padnemo natrag u životinju. Onako kao što smo 1991. pali mi, narodi i narodnosti.

(Ne mogu odoljeti a da ovdje ne umetnem mali ekskurs, kojemu nije ni vrijeme ni mjesto... Rad je stvorio čovjeka, kaže jedna znamenita misao. Po mom sudu, to je ujedno najstrašnija osuda koja se može izreći na račun rada).

Pred kraj Alijinog života (a umro je prije nego se zemlja u koju je vjerovao i pod kojom je kopao urušila, onako kako se urušavaju rudarski kopovi, zatrpavši pritom ljude i njihove ideale), mnogi od nas greškom su ga prepoznavali na novčanici od 10 dinara. Na kojoj nije bio on, nego Arif Heralić, metalski radnik iz Zenice.   

Istini za volju: prvo je bio Arif, tek potom Alija. Barem na novčanici.

Arifov apoen, koji su dizajnirali M. Petrović i B. Kocmut, štampan je u Beogradu i pušten u opticaj na Praznik rada 1968. Alijinih 20 000 dinara naših je ruku dopalo tek 1987.

U to vrijeme, malo je ko više vjerovao u marljivi rad. U to vrijeme, popularne su bile dosjetke poput: „ne mogu oni mene tako malo platiti, koliko ja malo mogu raditi“. Odavno već nije bilo priča o rekordima naših radnika, o lopatama koje su krčile put za bolji i pravedniji svijet. Naši su radnici u javnom prostoru prikazivani kao liječine, koje nezasluženo primaju plate, parazitirajući na državnoj grbači. A onda je jedan čovjek pred oduševljenom masom poručio: „Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo“.

Pokazaće se da je to bila priprema za proces u kojem će radnicima biti oduzeta sredstva za proizvodnju, njihovi proizvodi zamijenjeni navodno superiornim i jeftinijim uvoznim stvarima, njihova radna mjesta ugašena, a oni, koji su se uspjeli vratiti sa ratišta, izbačeni na „tržište rada“, kako glasi savremeni eufemizam za ulicu.  

ŠTA POTIČE NERAD

Paralelno sa ratom, naravno i poslije njega, u bivšoj se Jugoslaviji odvijala kontrarevolucija i (još jedna) prvobitna akumulacija kapitala. I jedan i drugi proces (ili bismo ih trebali tretirati kao jedan, jedinstven proces), za cilj su imali poništenje nasljeđa 45 godina socijalističke, ujedno i jedine prave Jugoslavije, u kojoj su sve etničke grupe koje su je nasiljevale doživjele svoj istorijski vrhunac.

Prosvjetiteljski i emancipacijski potencijal projekta socijalističke Jugoslavije bio je ogroman: čak i nakon gotovo 25 godina bjesomučnog uništavanja njenog nasljeđa, sve još uvijek nisu uspjeli zatrijeti. Ali im, svejedno, posao ide odlično. Trebaće malo duže nego što su računali, ali ishod se ne dovodi u pitanje.

Vratimo se Perelmanovom „Izumu kapitalizma“, knjizi o kojoj je bilo riječi i prošle sedmice.

U njegovom opisu javne osude i borbe protiv ljenosti u osamnaestovjekovnoj Engleskoj, prepoznajemo matricu koja je dovela do toga da se jugoslovenski radnici, koji su u prvim decenijama nakon Drugog svjetskog rata tretirani kao najbolji na svijetu, na izdisaju komunističkog eksperimenta tretiraju kao društveni talog sa kojim se treba obračunati. Prvobitna akumulacija gaji prezir prema lijenim radnicima: potrebno je učiniti sve da se bijeda i nezaposlenost koji će ih snaći prikažu kao zasluženi i sami po sebi razumljivi.

Ovako piše Francis Hutcheson, učitelj Adama Smitha:
„Ako narod nije stekao radne navike, jeftinoća svih životnih potrepština potiče ljenost“.

Naši su vladari njegove riječi očito imali na umu: sve životne potrepštine su sve skuplje i skuplje, a to daje efekta - naši su ljudi izliječeni od ljenosti, oni bezuspješno, često i preklinjući, traže zaposlenje. Ali posla nema, jer ga još nisu zaslužili. Pa ne bili plandovati.

 A Josiah Tucker veli ovako:

„Ukratko, jedini način da se suparničku naciju spriječi od otimanja vaše trgovine jest da se vlastiti narod spriječi da bude besposleniji i s više poroka od njih“.

Thomas Mun je pak bjesnio zbog „opće kuge našeg pušenja, opijanja, žderanja, običaja i rasipanja vremena na besposličarenje i užitak“.

Veliki umovi tog vremena, upregnuti u stroj za proizvodnju novca, slobodno su vrijeme smatrali skandaloznim porokom. Voltaire je, recimo, tražio da se, u cilju efikasnosti, praznici uvijek slave u prvu sljedeću nedjelju, koja je ionako neradna. Na taj način, izračunao je, poslodavci su radnike mogli natjerati da rade 40 dodatnih dana godišnje, umjesto da piju i žderu.

PROKLETO SLOBODNO VRIJEME

Prokleto slobodno vrijeme, kako se izboriti sa njim! Jedni su predlagali da sluge ustaju ranije, pa da sate prije zore, umjesto u spavanju, provedu u izradi ribarskih mreža, skupa sa ženama i njihovom djecom. Drugi su, pak, predlagali da se radnici na farmi, kada završe dnevne obaveze, natjeraju da pletu i vezu. Daniel Defoe nije krio oduševljenje spoznajom da u Norwichu „čak i djeca nakon četvrte ili pete godine mogu zarađivati svoj kruh“.

Već tada je postalo jasno da dati previše slobode ljudima nije dobro za slobodno tržište. Sloboda kapitala oduvijek je bila ovisila o neslobodi populacije, i to ni sva sila retorike ljudskih prava ne može prikriti.

Vjerovatno niko u opisu uskraćivanja ljudskih sloboda u ime slobodnog protoka i umnožavanja kapitala nije otišao dalje od Jeremy Benthama, jednog od najgorljivijih advokata slobodnog tržišta. On je predlagao osnivanje firme (koju bi finansijski pomagala država) koja bi upravljala siromašnima.

Firma je trebala dobiti vlast nad, kako je pisao, „cjelokupnim teretom siromašnih“, a za početak je trebala izgraditi 500 zgrada u koje bi smjestila milion siromaha. Ne samo rad, nego i cjelokupan život tih ljudi, kao i njihove žive i još nerođene djece, bio bi pod kontrolom dioničarskog društva kojim je trebao upravljati sam Bentham. Uštede na prehrani, odjeći i stanovanju bile bi maksimalne, a radna disciplina brutalna.

„Kakvu moć drugi tvorničar može imati nad svojim radnicima, da je ravna onoj koju bi moj tvorničar imao nad svojima? Koji drugi gospodar može svesti svoje radnike, ako su lijeni, na stanje blisko gladovanju, ne dopuštajući im da odu drugdje... I koji su to radnici, bez mogućnosti da udruživanjem povise nadnice, prisiljeni uzeti ma kako bijedne nadoknade...“, piše Bentham.

Kapitalizam, kako primjećuje Perelman, nije doslovce slijedio Benthamove savjete. Umjesto toga je pronašao suptilnije metode za kontrolu populacije.

Neke od tih metoda su i građanski ratovi i razaranje društva kao pretpostavka za pljačku društvene svojine, politika straha i izbor takozvanog „manjeg zla“. Naš primjer pokazuje kako se puna kontrola populacije može ostvariti i putem nezaposlenosti, nacionalnih i vjerskih podjela koje još uvijek, uprkos svemu, ljude homogenizuju daleko brže i snažnije od bilo koje lijeve ideje.

Po mom sudu, čak i ako se to čini iz naboljih namjera, svoditi objašnjenje jugoslovenske tragedije na „bujanje potisnutih etničkih i vjerskih mržnji“,  iza kojih stoje“ nacionalističke elite“, a pri tome iz duskursa isključiti političku ekonomiju i objašnjenja koja nam samo ona može dati, znači nevoljno i nesvjesno učestvovati u procesu koji retorički osuđujemo.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Alija Sirotanović, Arif Heralić, Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis