Nakon pobjede

KAUČ SELEKTOR: Nismo igrali dobro i to je činjenica!

FOTO: bhrt.ba
Piše: Marko Tomaš

Pobjedu smo zaslužili jedino zbog karaktera pobjednika, koji smo ipak uspjeli izgraditi tijekom ovih kvalifikacija. Utakmicu smo isto tako mogli i izgubiti i to ne bi bilo nezasluženo. Slovaci su bili u dobrom dijelu meča konkretniji

Sad je sve u redu. Pobjedi se ne gleda u zube. Sve je sjajno kao automobil tek spušten s tvorničke trake. Izvukli smo živu glavu i, potpuno nevjerojatno za nogometnu reprezentaciju BiH, nismo od gotovog napravili veresiju.

Istina je, ipak, drugačija. Ona kaže da nas je konačno pomazila sreća, nije od nas, kao toliko puta do sada, okrenula glavu kao neki skorojević od starca koji u kontejneru traži dnevni obrok.

NISMO IGRALI DOBRO

Nismo igrali dobro, to je, naprosto, činjenica. Baš kao što je notorna činjenica i to da smo pobjedu željeli i da nas je sreća pogledala zbog toga, jer smo, valjda,  izrasli u veliku ekipu, ili, barem, u ekipu veću od reprezentacija poput Slovačke i Grčke. Pobjedu smo zaslužili jedino zbog karaktera pobjednika, koji smo ipak uspjeli izgraditi tijekom ovih kvalifikacija. Utakmicu smo isto tako mogli i izgubiti i to ne bi bilo nezasluženo. Slovaci su bili u dobrom dijelu meča konkretniji.

Ostao sam zapanjen suvislim i smirenim promišljanjima Blaža Bake Sliškovića. To da je Baka sinoć u eteru Face TV – a, bio glas razuma, onaj racionalni dio naše javnosti, totalno me šokiralo. Nije Baka gledao u kašike niti zazivao gospodara svjetova. Čovjek je naprosto analizirao nogometnu igru i potpuno precizno istaknuo naše slabe točke.

Ne znam zbog čega se takav Bakin pristup nije pretjerano svidio onom novinarskom dijelu naših izvjestitelja. Osim možda što su potpuno promašili pristup i od izvjestitelja postali obični navijači što si ja kao čovjek koji piše nogometni blog mogu dopustiti, a oni, ljudi koji informiraju i zabavljaju višemilijunski auditorij baš i ne bi smjeli.

ČEVLJANOVIĆI NA FACE TV

Kad bi, recimo, nekim čudom bili ministarstvo, ekipa Face TV – a zvala bi se Ministarstvo propagande, a ne Ministarstvo informiranja. Razlika je, mogao bi netko reći, neznatna, no, razlika između dobrog i lošeg vrlo je često u nijansama, detaljima.

Ne znam kako vi, ali mene takav pristup Face TV – a prilično iritira. Zbog čega ništa pod kapom nebeskom ne možemo raditi pristojno ostat će vječni misterij. Od svega napravimo cirkus, nekakvu verziju Čevljanovića, ili, naprosto, podilazimo većini, jer, svi znamo, uloga medija u suvremenom društvu nije da objektivno informira i educira, nego da prodaje sadržaj i podilazi masi. 

Kako si jedna televizija smije dopustiti da dio javnosti koja je bila bijesna nakon poraza u Zenici naziva miševima to mi nikako ne ide u glavu. Ah, da, zaboravio sam, to nije televizija, to je TV blog iritantno samodopadnog Senada Hadžifejzovića i njegovog malog od palube, Marjana, Makija, srca našeg, duše, ljubi ga majka.

Ruku na srce, sportskim prijenosima Face TV – a mora se priznati dinamičnost i  izrazito zabavan karakter. Taj dio posla rade sjajno. No, kako rekoh, budući to nije blog koji će pročitati stotinjak ljudi, stvar je ipak pomalo poremećena.

Ali tko sam, je li, ja da im sudim. Treba pustiti lavove da rade svoj posao. Jebeš razum, njega svatko izgubi tu i tamo, treba rikati i arlaukati tko može, a ostali mrš u rupe pred tom rikom i drekom.

UŽASNI KORAK NAZAD

Ono što trubim skoro iz teksta u tekst sinoć je izrekao i, valjda, neupitni nogometni autoritet Baka Slišković. Ova ekipa može puno bolje. Imamo jako puno prostora za napredak i zbog toga bjesnim zbog svakog poraza.

Ono što me užasnulo nakon utakmice koju smo prošli petak odigrali u Zenici je korak natrag koji smo napravili u odnosu na dotadašnje igre u kvalifikacijama. Naprosto, netko mora izvući najbolje iz ove bezgranično talentirane ekipe. Taj netko, u ovom slučaju, jeste Safet Sušić. Prošle kvalifikacijske cikluse bismo obično započeli loše i prema kraju se dizali. A ovaj put, nakon zeničke sramote, dobio sam dojam da radimo veliki korak unazad, a to se s ovakvom momčadi ne smije događati.  

Utakmica u Žilini bila je loše pripremljena u nekoliko detalja. Weiss, Hubočan i Hamšik su nas probijali kako su htjeli u Zenici nadirući preko našeg desnog boka. I mi smo opet u utakmicu ušli bez osigurača na toj strani. Jasno mi je da je Sušić dizanjem Mujdže na desno krilo htio neutralizirati tu činjenicu i natjerati Slovake da se  brane upravo na strani s koje najviše izlaze u napad.

No, u tom slučaju u igri su morali biti ili Elvir Rahimić ili Adnan Zahirović, dakle dva klasična defenzivna veznjaka koji bi Mujdži pokrivali leđa. Haris Medunjanin nije taj čovjek, on je druga vrsta igrača, onaj koji kreira u prvoj fazi izlaženja u napad. Budući da su naši protivnici do sada naučili da u ovoj koncepciji napadamo većinom preko naše lijeve strane, Mujdža na desnom krilu je i po tom pitanju trebao biti faktor iznenađenja.

PO ZENIČKOM NAUKU

No, ući s takvim zamislima u utakmicu s jednim rovitim, makar beskrajno srčanim i poštenim igračem, je, po meni, bio bespotreban rizik. S druge strane, po zeničkom nauku, izbornik Kozak je poduplao desnu stranu svoje odbrane kako bi anulirao našeg najagilnijeg igrača iz Zenice, Senada Lulića i nije nasjeo na Sušićevu patku znajući da je Mujdža rovit i da će ga beskrajana ponavljanja po desnom boku izmoriti, nego je još i Hamšiku rekao da se što češće izvlači na lijevo krilo.

Elvir Rahimić ili Adnan Zahirović su nam trebali i zbog još jedne stvari. Zbog one rupe između naše zadnje linije i veznog reda, rupe koja se stvara kad izgubimo loptu u fazi napada i koja nas je opet koštala gola koji Medunjanin, budući nije taj, nije stigao spriječiti nakon što je Lulić nesretno izgubio loptu na lijevom krilu. Takav osigurač nam je nedostajao i zbog visoko podignutih bokova zbog čega su naši stoperi, ni krivi ni dužni, često bili razvučeni na širokom prostoru između izrazito motoričnih i snažnih Slovaka.

Dakako, Mujdža i Pjanić su desno i poludesno dobar dio prvog poluvremena igrali sjajno u fazi napada. Taj dio plana je bio relativno uspješan. No, u tom dijelu utakmice dobio sam dojam da jedino oni igraju u našoj ekipi, svi su drugi djelovali statično. To se može objasniti i strahom da bismo mogli primiti gol i pogledima uprtim u našu odbranu.

MISIMOVIĆ JE IGRAČ MANJE

Da se razumijemo, spreman Zvjezdan Misimović je igrač kakvog treba svaka ekipa. Ali Mismimović u ovom stanju je igrač manje. Želja nije bila upitna, ali moć jeste. Sušić bi trebao znati da igrač izvan forme zapuca i najveći zicer, a onaj koji je u formi zabije i najveću frljoku. Da je u formi, ona Misketova lopta iz 6. minute završila bi u Slovačkoj mreži.

Ima u toj tvrdnji nešto iracionalno, ali to je onaj zaumni dio nogometne igre, neko čudno nepisano pravilo po kojem smo, na koncu konaca, sinoć izvojevali ovu pobjedu. Baš na mjestu desetke nam je i u Zenici falilo najviše dinamita. Pjanić na tom mjestu bi bio još korisniji nego što je to bio slučaj u ove dvije utakmice.

Dakle, da smo ušli s Medunjaninom na Pjanićevom mjestu, Rahimićem/Zahirovićem na Medunjaninovom, a Pjanićem na Misketovom, mi bismo, vjerujem, obje utakmice dobili s puno manje nervoze i bez potrebe da provociramo sreću i gledamo u nebo. Ne smijemo beskrajno talentiranog Pjanića toliko trošiti u defenzivi, on ne smije trčati ni za koga, to je igrač za kojeg se trči.

Pape je dobru stvar napravio povlačenjem desnog bočnog na poziciju beka. Ali to je trebao igrati od početka utakmice. Treba, doduše, biti pošten i reći da je u toj fazi Weiss već bio prilično izmoren pa je i to olakšalo stvari. Miske je igru trebao napustiti puno ranije, odnosno, nije trebao ni započeti utakmicu.

Verujem da su stvari bile samo malo drugačije posložene da bi u trenutku kad je Hajrović zamjenio Misketa već vodili. Tada bi, recimo, Misimović trebao zamjeniti Hajrovića kako bismo čuvali rezultat. Ne bi morao raspoređivati ono malo snage i iskustvom bi dao veliki doprinos da sačuvamo loptu.

Pogledajte utakmicu još jednom i vidite kako se drži sitni Miralem Pjanić u duelima, a kako jednako sitni Zvjezdan Misimović. To je dovoljan pokazatelj. Čak je i idolopoklonički nastrojeni Mijailović kumio Misketa da malo čvršće ulazi u duele. No, on to jednostavno nije u stanju.

HAJROVIĆ I SPAHIĆ

Uglavnom, dobismo, a mogli smo i izgubiti. Velike zasluge za našu nervozu je imao i slovački vratar Mucha, koji niti jednom nije kiksao. Na koncu, stvar su izvadili stoperi Spahić i Bičakčić kreiravši izjednačujući gol.

Način na koji je Spaha skočio u sendviču između dva Slovačka igrača i proslijedio loptu na drugu stativu je bio fenomenalan. To je jedan od onih poteza koje tako rijetko primjećujemo naročito ako ih poredimo sa sjajnim pogotkom koji je postigao Izet Hajrović. To je već sasvim dovoljno da shvatimo kakvog smo igrača dobili.

Osim toga, odmah se vidjelo da će on i Pjanić sjajno surađivati te da bi ubuduće mogli raditi dar mar u sredini terena, jer imaju nisko težište što je, obično visokim, stoperima problem, znaju igrati i jako se odbro kreću.

ŠTEKA BRZA TRANSFORMACIJA

Apostrofirajmo još jedan problem naše igre. Naime, šteka nam brza transformacija. Za nju nemamo dovoljno motorične igrače i to nam stvara probleme. Spora kreacija nam ide od noge. Ali povlačenje nakon izgubljene lopte ostaje problem koji se mora rješavati ili klasičnim zadnjim vezim ili povlačenjem bočnih igrača. Jebiga, ljudi, za sve probleme postoje rješenja. A anam protivnici prelako izaze u kontre i polukontre. Dakle, eto problema. Zašto su onda ušutkivali Baku koji je bio racionalan kao rijetko kad u životu?

Treba priznati da je Škrtel sjajno zatvorio Edina Džeku te da je slovački izbornik odradio sjajan posao tjerajući Ibiševića na bok i neprekidnim presingom na Džeki bez obzira gdje se ovaj pomakao. Džeko se  igru uključio tek kad smo poveli. I tada je bio sjajan. Do tada je bio tek sjena velikog napadača. Sjajno je zadržavao loptu, sjajno se postavljao i u svakom duelu iznuđivao najmanje faul. Dobro se kretao.

Tako je bilo i sa Ibiševićem. Još jedna stvar koju trubim neprekidno jeste ta da nije šteta natjerati Džeku da se uključi u kreiranje napada. Momak zna igrati nogomet i on nam treba pomaknut prema centru da primi loptu, da je sačuva, pričeka da se naše linije pomaknu naprijed, preda loptu i da se onda grupirano krećemo prema protivničkom golu. Nogomet je, jebem mu, timska igra. A nekad valja poslušati Baku. Maestro me sinoć podsjetio na pokojnog Tomislava Ivića, tako je precizno čitao naže nedostatke.

PRED VRATIMA RAJA

Dobili smo utakmicu, stvari su se okrenule na našu stranu. Malo sreće, malo srca i opet smo pred vratima raja. Ali u raju moramo puno bolje. Moramo jer možemo. I to je to. Karakter imamo. Kvalitetu imamo. Imamo i jasan plan igre, ali treba nam još par opcija i malo nogometne taktičke mimikrije kako bismo prikrili i anulirali mane.

Naravno, ovaj tekst ne može proći bez da pomenemo Mostar u kom je sinoć gorilo, ali u doslovnom smislu. Gorili su kontejneri, bacalo se kamenje. Kronologija događaja kaže da je oko 18 sati grupa maskiranih mladića upala u jedan kafić u (o kako to ne volim reći) istočnom Mostaru, otela zastavu Red Armyija i u kafić bacila dimnu bombu. Što se događalo nakon utakmice većini vas je poznato.

A zaključak je uvijek isti: glupost je neuništiva. Između tikvana s fantomkama i onih s kamenjem u ruci nema razlike. Zauvijek će mi ostati misterij zbog čega se onda sukobljavaju. Riječ mamlaz, naprosto, nema nacionalnog predznaka niti klupskog obilježja.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Reprezentacija BiH, Marko Tomaš, Kauč selektor, Safet Sušić