Stav

MI SMO NAROD: Mi, potomci Travisa Bicklea

Piše: Fahrudin Kujundžić

Što duže traje agonija, sve slabije znamo protiv koga se buniti, a još manje za koga. Sve nam je zbunjujuće, nejasnog oblika, poput međunarodne zajednice

Predizborni politički skup. Političari i njihovi vjerni pomoćnici, nasmijani klaunovi, obećavaju bolju budućnost. Svevremena scena. Okolo su vidno zadovoljni ljudi. Neki su, vjerovatno, plaćeni da se tako osjećaju, a drugi su budale, opet nasjele na isti fazon, glupani koji ni ne zaslužuju išta bolje. Kao i uvijek, priča je jednostavna, ne može jednostavnija biti. Sve je lako, kao anoreksična manekenka.

Sa strane stoji čovjek u vojničkoj jakni, sa taze ratnom traumom iza sebe, sa krestom na glavi, sa bedžom na kojem piše: “Mi smo narod”. Iako nosi tu idiotsku parolu, oko koje je formiran taj skup, on je uljez. Došao je jer mu je dosta svega, jer je vrijeme da se čovjek pobuni: pošten čovjek zaslužuje mnogo više, a ovaj showman je isti prevarant kao i svi drugi – vrijeme je da ljudi uzmu stvar u svoje ruke. Jednostavnije rečeno, došao je ubiti političara.

Naravno, metoda nije dobra. I ako uspije u svojoj namjeri, nikome nimalo neće biti bolje. Ali to i on zna. To je samoubilačka gesta očajnika, kraj, priznanje poraza, potreba za destrukcijom nastala iz nemoći, posljednji simbolički čin. Čovjek je pod pritiskom, a strpljenje ima svoje granice.

Okružen sa svih strana slikama raspadanja, bijedom, razvratom, zločinima, sa ko zna kakvim uspomenama na rat, a uz to sa suludom željom da nešto popravi – šta očekivati od njega? Mnogo bi mu bilo lakše da se prepusti, da zaboravi i ignorira. Ali šta ako ne može to uraditi, ako ga nešto iznutra tjera na pobunu, iako dobro zna da je ta pobuna uzaludna?

To je možda najvažnije pitanje Skorseseovog Taksiste, tog mračnog filma koji nas se tiče više, dublje i duže nego bismo to željeli. Nikako da se iskobeljamo iz te pat-pozicije. Što duže traje agonija, sve slabije znamo protiv koga se buniti, a još manje za koga. Sve nam je zbunjujuće, nejasnog oblika, poput međunarodne zajednice. Sve je apstraktno, samo su naši lični problemi bolno konkretni.

Taksista Travis je izgubljen slučaj, propao čovjek, opasan po sebe i po društvo, čovjek koji ima volje i snage još samo da se pobuni simbolično, beskorisno, kontraproduktivno; ali mi, koji smo, otupljeni beskrajnim čekanjima, izgubili i volju da se bunimo, mi smo još gori od njega.

Skoro dvadeset godina bezbrojni hohštapleri na laganoj vatri dinstaju naše ratne traume, uvjeravajući nas kako su naši porazi ustvari herojske pobjede, palamudeći o raznim beskorisnim nebulozama, okruženi vojskama bezumnih birača, dok se oko nas množe prosjaci svih uzrasta, narkomani, alkoholičari, kurve, makroi, lihvari, kriminalci, ugledni biznismeni.

Svakakvi nesposobni majmuni su se obogatili godinama jedući ista govna, trošeći naš jezik na maloumne fraze, uvjeravajući nas da, iz nekih zaumnih razloga, i pored sve naše bijede, trebamo biti optimistični i ponosni, na njih, na nas, na našu odbranjenu zemljicu, na našu slavnu nacijicu.

Ako se kojim slučajem još uvijek nisi predao, pa stojiš sa strane i muka ti je od slušanja svih tih laži, ako misliš da zaslužuješ bar malo više od pukog preživljavanja u, zvanično, najsiromašnijoj zemlji u Evropi, ako si sit svega toga, onda...

Onda, jebi ga. Ne znam šta onda. Trpi dalje i moli Boga da jednom padne kiša i da konačno spere svu prljavštinu sa naših ulica.


(Gledajući “Taksistu” i čekajući nove izbore, u Sarajevu, 2013.)

(zurnal.info)