Melanholija ljevice

ŠTA JE ZLO: Mizantropi će biti posljednji koji će napustiti čovjeka

Piše: Andrej Nikolaidis

Biti čovjek znači biti vođen nečim većim od sebe samog, nečim što prevazilazi granice našeg tijela. Kada bi granice našeg tijela zaista bile granice našeg bića, o ljudskoj se sudbini ne bi imalo što misliti ili pisati: jedva da bi imalo smisla plakati nad njom

Na intelektualnoj debati, održanoj u Zagrebu, u oktobru 2012., jedan od učesnika je na pitanje što je zlo? odgovorio kako postoje dvije vrste zla - i objema je svjedočio. Prva je kada neko govori i čini ono što ne misli. Ali najveće zlo je, naglasio je, kada neko dodirne tuđe tijelo bez dozvole.

Meni se čini kako je zlo veće što izaziva veću povredu, čini goru nepravdu. Kakva harmonija, sreća i pravda moraju vladati u svijetu-ostvarenoj utopiji, u kojem je najveće zlo neželjeni dodir? Šteta, bespovratno šteta što ne živimo u njemu.

Ako je najveće zlo bez dozvole dodirnuti nečije tijelo, da li je onaj ko je, vozeći se gradskim prevozom, osobi do sebe stao na nogu, počinio zločin protiv čovječnosti? Ako je najveće zlo bez dozvole dodirnuti nečije tijelo, muve i komarci koji sleću nas su, očito, agenti zla. Što o tome misle afrička djeca koja, pokrivena rojevima muva, umiru od gladi i bolesti?

SUŽENJE PODRUČJA BORBE

Ono zbog čega rečeni iskaz smatram bitnim jeste to što on prostor naše slobode i integriteta svodi na tijelo. Riječ je o očitom suženju područja borbe, očitom trijumfu sistema kontrole naših života.

Za ljevičara, zlo je nepravda i represija nad potlačenima, koja prostorno i vrememenski nije ograničena, jer ona je, zapravo, povijest svijeta u svim vremenima.

Za desničara, upad u teritoriju njegove nacije-države, kao i sve ono što može doživjeti kao nasilje nad njegovom “kulturom i tradicijom” koje smatra najvažnijim sadržajem  svoje nacije-države, zlo je na koje je dozvoljeno, ako ne i obavezno odgovoriti nasiljem.

Za progresivnog liberala, linija odbrane je njegova koža: sopstveno tijelo je ono što on brani.

Za mnoge ljude koji sebe doživljavaju kao napredne i otvorene, svaka rasprava o zlu je besmislena i retrogradna.

Kako u svojoj knjizi “O zlu” piše Terry Eagleton, samo 29 posto Danaca vjeruje u grijeh, dakle i u zlo (naspram 91 posto Sjevernih Iraca, koji su svjetski rekorderi u vjeri da zlo postoji). Tu čitamo i kako mnogi liberali i humanisti poriču postojanje zla, jer samu riječ “zlo” smatraju sredstvom demoniziranja onih koji su, zapravo, društveno deprivirani.

“Odbaciti ideju zla iz tog razloga djeluje bolje kad pomislimo na nezaposlene stanare socijalnih stanova koji su na heroinu nego na serijske ubojice SS-a. Teško je promatrati SS kao puko nesretan i depriviran. Treba biti pažljiv kako se na isti način ne bi promatrali Crveni Kmeri i delikventni tinejdžeri”, veli Eagleton.   

Niko ne može bezgrešno vladati, učio je Saint-Just. Kada bi kloniti se vlasti bilo dovoljno da se čovjek sačuva od grijeha, stvar bi bila jednostavna. Jasno je šta je problem: niko ne može bezgrešno živjeti. Može, doduše, pokušati.

Mnogi moji prijatelji su vegetarijanci, i to su iz najboljih namjera. Nedvojbeno da je plemenita njihova želja da tokom svog postojanja skrive smrt što manje živih bića. Kao što je nedvojbeno i da je vegetarijanstvo danas vrlo ideološko.  Ono je dio ideološkog kompleksa za koji Alain Badiou ima ime: animalni humanizam.

ANIMALNI HUMANIZAM

Badiou objašnjava kako klasični humanizam bez Boga (za čijim odsustvom, da ne bi bilo zabune, ovaj radikalni ljevičar nipošto ne žali) čovjeka svodi na njegovo životinjsko tijelo. Eto razloga brizi za životinjska prava: savremeni čovjek u životinji ne vidi Drugo: ona je za njega Isto. Plač nad životinjom otud nije sažaljenje, nego samosažaljenje: vrsta solidarnosti.

Badiou se poziva na Sartrea, koji je tvrdio kako
ovjek, ako njegov projekat nije komunizam i potpuna jednakost, nije drugo nego tek životinjska vrsta, “nimalo zanimljivija od mrava ili svinje”. Sartre isključuje Boga, ali ne isključuje Ideju. Smrt Ideje ima isti rezultat kao smrt Boga – bez nje, čovjek je sveden nas životinju.

Biti čovjek znači biti vođen nečim većim od sebe samog, nečim što prevazilazi granice našeg tijela. Kada bi granice našeg tijela zaista bile granice našeg bića, o ljudskoj se sudbini ne bi imalo što misliti ili pisati: jedva da bi imalo smisla plakati nad njom.

Badiou tvrdi da je animalni humanizam dominantna ideologija XXI vijeka: “Naše je doba, barem kod zapadnih malograđana, doba ekologije, okoliša, netrpeljivosti prema lovu, bilo da je riječ o vrapcima, kitovima ili ljudima…. Recimo da je ono što savremene demokratije žele nametnuti planeti životinjski humanizam. Čovjek tu postoji samo kao dostojan sažaljenja. Čovjek je bijedna životinja”.

Ako ta ideologija danas izgleda nepobjediva, ona ipak ne može a ne propasti. Svodeći čovjeka na životinju, ona ukida samu sebe. Jer životinje nisu sposobne za ideologiju.

U filmu "Der ewige Jude" reditelja Fritza Hipplera, propagandnom uratku koji se smatra najotrovnijim antisemitskim filmom ikada snimljenim, antisemitska histerija narasta iz kadra u kadar. Hipplerova otrovna vještina tako je velika da se i dan-danas u filmskoj teoriji navodi bojazan da bi slobodno prikazivanje Der ewige Jude, u svijetu nakon Holokausta moglo imati stravičan učinak.

Hippler ređa sekvence koje u gledaocu trebaju stvoriti mržnju prema Jevrejima, mržnju i gađenje tako veliko da se njihovo uništenje počne smatrati zasluženim. Vrhunac filma, krešendo Hipplerova antijevrejstva dolazi na kraju, kada on prikazuje nehumani odnos Jevreja prema životinjama, kroz snimke shechita, ritualnog klanja krave. Prizori iz klanice treba da opravdaju prizore iz koncentracionih logora, koje
e svijet vidjeti nekoliko godina kasnije. Prikazana patnja životinja zamišljena je kao posljednji argument tezi da Jevreji ne zaslužuju da postoje.                

ČOVJEK JE NESVJESTAN

Avatar Jamesa Camerona, jedan od najgledanijih filmova svih vremena, ima gotovo identičnu poentu, s tim što su u njegovom filmu, mjesto onih koji zaslužuju da nestanu, umjesto Jevreja zauzima čitava ljudska vrsta.

Umjesto prizora iz klanice Cameron prikazuje način na koji ljudi uništavaju šumu – način na koji sječemo šume otkriva zločinački karakter naše rase. Budući da je tako, mora se pribjeći totalnom rješenju: svi će ljudi biti protjerani sa planete Pandore.  

Kao što suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost; kao što suprotnost vjeri u Boga nije iskaz Bog je mrtav, nego Lacanovo „Bog je nesvjestan“; kao što nihilist nije onaj koji odustaje od revolucije jer drži da svijet, kako piše Žarko Paić, „treba prepustiti vlastitom pregorijevanju“, onaj koji društvene revolucije odbacuje jer razumije da je kapitalizam već revolucionarizirao svijet, nego je nihilista onaj koji, uprkos tome što je jasno da revolucije ne znače promjenu svijeta, nego tek preraspodjelu društvene moći, uprkos tome što su revolucije način da se sve promijeni, samo da bi sve ostalo isto, ipak zahtijeva revoluciju; tako i suprotnost vjeri u Čovjeka nije mizantropija, nego ono što može stati pod iskaz „Čovjek je nesvjestan“ – svođenje čovjeka na životinju koja govori, pupčanom vrpcom vezan za Majku Prirodu.

Mizantropi će biti posljednji koji će napustiti čovjeka: sveštenici, psihoanalitičari, filozofi i oni biće posljednja legija koja će pasti pred velikom ontološkom promjenom koja slijedi.

Zbog toga, i ne samo zbog toga, u trenutku kada su ljudi u Avataru nasrnuli na sirote urođenike i njihovu etički čistu šumu, kada su, u replici znamenite scene iz Coppoline Apokalipse sada (Apocalypse Now) oni uzletjeli noseći vatru, smrt i uništenje (da: i Wagnera, jer uz sve to u paketu ide i sublimna muzika), kada su, dakle, ljudi krenuli u boj u kojem će – hoće se reći: pravedno – biti poraženi i zauvijek prognani: u tom trenutku, kada se od nas očekivao stid i sućut sa žrtvama našeg ljudskog, odveć ljudskog, u tami kina, da, ja sam svim srcem bio uz odvratne, pohlepne, korumpirane, u sebi rascijepljene ljude.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Andrej Nikolaidis