Melanholija ljevice

NEVINOST RADNIKA: Tako mnogo kuknjave, tako malo vrline

Piše: Andrej Nikolaidis

Na svijetu već ima dovoljno ljevičara koji se vole naduvati, napiti piva, obući majicu sa Čeovim portretom, otići na tribinu i vikati sloboda! jednakost! pravda! Njihova brojnost garantuje neuspjeh. A kako bi bilo da se malo sjedi kući i čita, da se uči, uči i samo uči?

Na tribini koja je prošle godine održana u Zagrebu, u okviru Subversive film festivala, govorio sam o tome kako su radnici Fabrike građevinskih mašina Radoje Dakić iz Podgorice, u januaru 1989., u nacionalističkim demonstracijama svrgnuli crnogorsko komunističko rukovodstvo i na vlast doveli Mila Đukanovića i Momira Bulatovića, koji su ih poslali u rat u Hercegovinu i Dubrovnik, potom im na vrat natovarili sankcije, potom ih ostavili bez posla, potom se zbog “ideoloških razlika” rastali, što radnicima Dakića nije pomoglo: danas nemaju ni posao ni fabriku, ali i dalje imaju vlast koju su prije 24 godine doveli sa ulice.

A KO NIJE?

Uto se iz publike javio neki redikalni ljevičar iz Beograda, koji je izrazio negodovanje načinom na koji Nikolaidis i ostali liberalni intelektualci (kome mater!, poželio sam ustati i viknuti, ali sam kao dobar malograđanin sačekao da drug dovrši govor) za sve okrivljuju radništvo. To je velika nepravda, rekao je, jer radnici nisu ništa krivi: napokon, oni su posljednji prihvatili nacionalizam.

Tako je, tako i nikako drugačije. Radnici nisu zahajali bika nacionalizma, koji je porušio sve pred sobom. Nisu glasali za nacionalne/nacionalističke stranke. Nisu se homogenizovali kao pripadnici nacije i religije. Nisu mrzili radnike drugih nacija i religija, i ni slučajno ih nisu ubijali. Oni su, radnici, dobri ljudi, koje svi oduvijek iskorištavaju. Oni su bili zavedeni.

A ko nije?   

Od svih stvari koje me nerviraju kod ljevice, najiritantnija je, držim, presumpcija nevinosti radničke klase. Insistiranje na tome da se radništvu priskrbi status žrtve.

Takav se pristup odabranoj klasi ne razlikuje od načina na koji nacionalist posmatra svoj narod: i taj je narod uvijek blagorodan, ali je žrtva istorijskih nepravdi, zlih sudjeda, politike velikih sila, urota raznih centara moći…

Napokon, danas kao da svi jedino žele biti žrtve. Čak su i serijske ubice žrtve: i oni su, po pravilu, bili zlostavljani kao djeca. Svi sa najvećom strašću brane svoj status žrtve, kao da je biti žrtva samo po sebi najveća vrlina, koja u sebi objedinjava i vrjednošću nadzilazi sve druge vrline. Osvrnite se oko sebe: svuda naokolo tako mnogo kuknjave, tako malo vrline.

Svi su za nešto zakinuti, nešto im nije priznato, nešto im se poriče. Svijest o tome da se stvari mogu mijenjati na bolje samo vrlinom, trudom i borbom nestaje pred našim očima.

Sjajni hrišćanski mislilac Boris Gunjević uporno ističe kako se ljevica, želi li imati uspjeha, mora naoružati vrlinom. Borba traži aksezu, kaže Gunjević, jer i sama askeza je vrsta borbe. Na svijetu već ima dovoljno ljevičara koji se vole naduvati, napiti piva, obući majicu sa Čeovim portretom, otići na tribinu i vikati sloboda! jednakost! pravda! Njihova brojnost garantuje neuspjeh.

A kako bi bilo da se malo sjedi kući i čita, da se uči, uči i samo uči?

Netrpeljivost koja se pokazuje prema takozvanim salonskim ljevičarima samo je artikulacija netrpeljivosti prema intelektualnom, netrpeljivosti po kojoj, kako je učio Lacan, nepogrješivo prepoznajemo ološ. A lijeva ološ nije mi ništa bliža od one desne: napokon, ako smo išta naučili, to je da se fluktuacija ološi sa ljevice na desnicu nikada ne prekida.

AMFILOHIJEV HRAM

Idiotska ideja da je bolje izaći na ulicu i uzvikivati parole nego sjediti kući i čitati nas je i dovela do ovoga. Šta treba, kao pčela sa cvijeta na cvijet, trčati sa protesta na protest?

Oh, eno revolucija u Egiptu, super, naprijed naši. Ups, u Egiptu pobijedili islamisti, nema veze, to ne znači da nismo bili u pravu. Oh, eno protesti u Njujorku, Frankfurtu i Podgorici, naprijed naši. Ups, naši opet popušili, ali nema veze, borba se nastavlja. Kritičku svijest ništa ne može nadomjestiti. A kritička svjest nas, između ostalog, čuva od toga da svaki put kada neka budala na ulici uzvikne sloboda i jednakost! suspendujemo sve što znamo i u ime nade odustanemo od razuma.

Čime se danas u Crnoj Gori zabavlja bezgrešno radništvo?

Eno ga, ushićeno zbog toga što Amfilohije otvara mega-hram u Podgorici. Na otvaranje, pored sve sile radnika, dolazi čak sedam pravoslavnih patrijarha, sa bradama čistim i bijelim kao u sedam Snježaninih patuljaka (dobro: jedan od patuljaka nema bradu). Potražite na internetu što o svetom događaju misli radništvo: sreći kraja nema. Vlada je oformila poseban Odbor, čine ga predsjednik države i ministri, čiji je zadatak da, kako je to formulisao predsjednik sekularne države Crne Gore, “pomogne osveštanje hrama”. Opozicija predlaže da se taj dan zatvore škole, da bi djeca mogla ići na otvaranje hrama.

Svi se slažu, kao u transu ponavljaju: to je prilika da se čitava Crna Gora ujedini. Da se prevaziđu sve nacionalne i identitetske podjele. A zapravo: da se ostvari desničarski ideal homogene, organske zajednice. Socijalne razlike niko ne pominje: one, naravno, neće biti prevaziđene. One će biti produbljene. I produbljivaće se svakog sekunda dok se nekadašnji radnici, a današnji Srbi i Crnogorci, budu mirili na poljani ispred hrama u Podgorici, pod pokroviteljstvom države, pod dirigentnom palicom sveštenika koji je više no ijedan, i djelom i riječju potvrdio: što dalje od crkve, to bliže Bogu.

I dok Vlada Crne Gore, koju čine dvije članice Socijalističke internacionale, osveštava hram u Podgorici i finansijskim predatorima svih vjera i nacija (to je internacionalno u njihovom djelovanju) prodaje sve što nije vezano za nebo, desničarska vlada u Mađarskoj najavljuje nacionalizaciju sedam komunalnih kompanija. Naši ljevičari hoće svetu vodicu i hram, a mađarski desničari hoće poništenje nepravednih privatizacija, kako bi se snizile cijene energije za domaćinstva.

Kako je pjevao svirač iz Zlatnih vremena: o-o-o, tko će shvatiti to, ljevica, desnica, centralno…   

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis