Kauč selektor

LIGA PRVAKA: Priznajem, provincijski mučitelj bio je nogometni vizionar

Piše: Marko Tomaš

Nas, trinaestogodišnje klince, mučio je nekakvom blesavom taktičkom zamisli u kojoj su krilni igrači bili špice dok je devetka bila povučena, točnije, klasičnog napadača nije bilo

ARSENAL – NAPOLI 2: 0

U vrijeme kad je Arsene Wenger bio nova faca u Premiershipu putovao sam na Otok. Većinu vremena proveo sam u Newcastleu. Newcastle United u to je vrijeme imao strašnu ekipu predvođenu Alanom Shearerom. Borili su se za titulu ali do nje nikada nisu došli. Te, 1998. godine, dok se po engleskim noćnim klubovima još uvijek slušala blesava „Football's coming home“, prvak Engleske bio je londonski Arsenal s francuskim dugonjom na klupi.

Tog ljeta je glavna psovka u Newcastleu glasila: Arsene Wenger! Značilo je to nešto poput – dođavola. Prokletstvo! A nitko još uvijek nije mogao predvidjeti da će Wenger s godinama postati najdugovječniji trener u Premiershipu, jedan od onih koji postanu sinonim za klub.

Arsene Wenger je veliki tvrdoglavac. Čovjek inzistira na svojoj nogometnoj formuli koja ne podrazumijeva pobjedu pod svaku cijenu. Wenger ima nešto starinskog štiha. Nije bitno samo pobjediti, puno je važnije kako se pobjeđuje.

Srećom po njega vlasnici Arsenala sve ove godine imaju sluha i strpljenja za takvo poimanje nogometa. Uostalom, Wenger je najzaslužniji što je Arsenal postao jedan od najprepoznatljivijih klubova na svijetu. No, za pobjeđivanje na Wengerov način neke se stvari moraju poklopiti.

Tvrdoglavac je i izrazito štedljiv tip pa ne kupuje sve što mora da bi pobijedio. Radije od talentiranih klinaca stvara velike igrače. I to je bilo tako sve do Mesuta Ozila. Wenger je, da prostite, popizdio. Dosadilo mu valjda da mu se podsmijevaju i kupio je kariku koja nedostaje kako bi vratio Arsenal na pobjedničke staze.

Zato smo u utorak naveče imali priliku gledati momčad koja se zabavlja na terenu, ekipu koja istinski uživa u igri. To nismo vidjeli još od Ronaldinhove Barcelone. No, nije samo Mesut Ozil zaslužan za razigrani Arsenal. Zaslužna je Wengerova strpljivost. Ramsey je odrastao. Flamini je jedan od ključnih ljudi u Wengerovom mozaiku. Giroud se priviknuo na engleski nogometni mentalitet. Arteta imponira iskustvom i nepogrješivo unosi balans u igru Arsenala. Gibbs sazrijeva. Sagna vjerovatno i spava na desnom boku, pardon, desnoj strani kreveta.

Sve to je Wenger znao sve ove godine dok su mu se drugi podsmijevali. Znao je da će njegovi klinci proraditi. A imao je i sreće da se Real htio rješiti Ozila koji se dolaskom u Arsenal našao u prirodnom okruženju. U Realu nije djelovao tako.

Uglavnom, 2 prema 0. Sa stilom koji nismo vijeli još od Henryija, Vieire i Piresa. Rafa Benitez još uvijek nije našao formulu kako pobijediti Wengera na njegovom terenu. Napoli jeste sjajan, ali je još uvijek ekipa u nastajanju.

MANCHESTER CITY – BAYERN 1: 3

Kad sam bio klinac igrao sam nogomet u jednom nižerazrednom vojvođanskom klubu. Trener nam je bio bivši oficir, nerealizirani diktator. Između ostalog, nas, trinaestogodišnje klince, mučio je nekakvom blesavom taktičkom zamisli u kojoj su krilni igrači bili špice dok je devetka bila povučena, točnije, klasičnog napadača nije bilo. Golog kurca mi nismo kužili, a on je pizdio.

Tek danas shvatam da je bjesnio što je lijevo i desno imao Aperlića i Tomaša, a ne Robbena i Riberyija. Gledam na klupu Bayerna, a tamo nema čečenskog diktatora sa sjevera Vojvodine. Sve neki Heynckes i Guardiola. A na terenu nema klasičnog napadača. Ispada da je seoski provincijski mučitelj bio neka vrsta neshvaćenog genija i vizionara. Ili sam sve to sanjao, vrag bi ga znao.

Elem, Pep konačno može živjeti svoj mokri san o igri bez klasičnog napadača i to zahvaljujući francuskonizozemskom krilnom dvojcu. Ne znam jesu li bavarski direktori skužili da Guardiola treba samo nadograditi Heynckesovu igru kako bi ostali najbolji na svijetu, tek Bayern igra sve bolje i djeluje sve moćnije. Mic po mic na motoričnost i snaga navlače plašt plemenitosti i elegancije. A meni se se svugdje pričinjava El Loco Bielsa. Je'n, dva, tri – buuuuuuuuuuum!!!

City je još uvijek klubić naspram Bayerna. Pellegrini će imati jako puno posla dok legiju plaćenika utjera u pamet. Yaya Toure je veliki igrač, jedan od najvećih na svijetu, ali je problem ako je on najbolji u klubu koji ima Silvu, Navasa, Negreda, Aguera i ostale. Nešto tu nije u redu. Taj rebus nije znao rješiti Mancini, a Pellegrini će se dobro oznojiti dok Yaya ne postane najkorisniji a ne najbolji igrač Cityja.

BRZOPOTEZNI

Što ti je reć' racionalnost. Kad si slab, pamet i dobra organizacija mogu pomoći. Tako je Austria otkinula bodove Zenitu koji se nikako ne snalazi u Ligi prvaka. Nenadu Bjelici i njegovoj momčadi svaka čast na hrabroj i odgovornoj igri.

Basel i Schalke s odigrali, rječima starih komentatorskih bardova, pravu prvoligašku utakmicu. Jednu od onih u kojoj je svaki ishod pravedan pa tako i minimalna pobjeda Schalkea.

Na kloppi Borussije sjedio je Željko Buvač. A dortmunđani igraju tako da se čini da više uopće ne trebaju trenera. Marseille nije imao nikakve šanse. A Reus je zvijer koja će vremenom samo postati strašnija i ubitačnija.

I taj Milan! Mislim, zar jednom Milanu treba poklonjeni penal kako bi došao do boda? Šteta za mladi i hrabri Ajax. Možda i nepopravljiva.

Mourinho se opet pauniše naokolo. Ovaj put s razlogom. U pravu je kad ističe Schurlea kao glavnu kariku u njegovoj ekipi. Onaj zagrljaj njih dvojice rekao nam je da je plan uspio. Mourinho zamislio Schurle odigrao.

El Cholo Simeone, kako stari, sve više liči na Charlesa Bronsona. A njegov Atletico igra sjajan nogomet. Arda Turan je možda bio u ofsajdu, al', jebiga, pobjedite vi Porto na Dragau pa makar iz zaleđa.

Tata Martino izgleda ima problema. Sam će ih najbolje detektirati, ali imam dojam da ga igrači ne prate na najbolji način. Celtic su dobili na jedvite jade. A ja si mislim, da mi je samo jednom, jednom u životu zaigrati makar klikera na Celtic parku.

CSKA je pobjedio solidnu češku momčad. Na momente je djlovalo da će ih razbiti, ali oscilacije u igri su učinile da pobjeda ipak bude nešto teža.

Sociedadu će trebati još barem jedna sezona kako bi dorastao Ligi prvaka. Rutina je ono što je učinilo da Leverkusen pobjedi.

Drogba, Drogba, Drogba! Kakav igrač. A Juventus nikako da proradi u Ligi prvaka. Conte ima formulu za Seriu A, ali već drugu godinu za redom Liga prvaka im predstavlja nerješivu zagonetku.

Real je tek potpuno nejasan. U Primeri šepaju a u Ligi prvaka nemilosrdno trpaju. Možda su tako posložili prioritete. Na euro sceni djeluju nedodirljivo.

Iskreno, očekivao sam posrtaj Parižana. Benfica me razočarala. A u Parizu se ipak stvara velika momčad. Očekivao sam da će taj balon brzo ispuhati, ali on raste, a Ibra se sve bolje zabavlja kako godine prolaze.

Olympiacos se čini kao ozbiljna ekipa ove godine. Prijatno iznenađenje. Djeluju stabilno i znaju što hoće, a očito i gdje to mogu dobiti.

Moyes guta sve krupnije knedle. Malo tko može u Donjecku očekivati pobjedu, ali on mora tražiti način da ekipu izvede na pobjednički kolosijek. Pod hitno.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, Liga prvaka