Melanholija ljevice

NAKON CRNOGORSKOG PRIDEA: Promiskuitet je simbol emancipacije

Piše: Andrej Nikolaidis

Seksualna i rodna emancipacija koju nam kao dar koji se uručuje urođenicima donosi finansijski kapitalizam sa pratećom liberalnom demokratijom, već je bila upisana u sami temelj komunizma, još od milenarističkih pokreta, preko seljačkih ustanaka, pa do Ruske revolucije

Održan je prvi Pride u Podgorici. Policajci vidaju rane – 20 njih je povrijeđeno. Nervozni momci, njih 60, čekaju u pritvoru: hoće li tužilaštvo njihov napad na policajce tretirati kao prekršaj ili krivično djelo?

Crnogorski gay lideri su zadovoljni: država je, napokon, obezbijedila slobodno okupljanje LGBT populacije. Sada slijedi teži dio: objasniti za javni moral zabrinutim građanima da nemaju slobodu da uskraćuju tuđu slobodu.

Zadovoljne su i evropske i američke ambasade. Pohvale vlasti stižu sa svih strana. U tefteru u kojem EU vodi evidenciju o njihovom ponašanju, ovo im je plus.

SELJACI U REVOLUCIJI

Sada, kada trijumfuju liberalne tendencije u crnogorskom društvu, pravi je trenutak da bude pomenuto kako je pod zastavom duginih boja, kakvu danas koristi queer zajednica, Thomas Müntzer poveo seljake u revoluciju.

Trenutak je i da se prisjetimo kako su Müntzera cijenili Očevi komunizma. Fascinirani  njegovim i njemu sličnim mesijanskim pokretima, Marx i Engels su Müntzera opisivali kao Apostola Revolucije.

Ako je i koristio religijski jezik, Müntzer je, po Engelsu, to činio zato što je to bio jedini način da svoje poruke učini prihvatljivim seljacima tog vremena. Trag divljenja koje je za Müntzera osjećao Engels mogli smo pratiti i u Njemačkoj Demokratskoj Republici, gdje je 1975. štampana novčanica od pet maraka s Müntzerovim likom na njoj.

Na put revolucije Müntzer je kročio kao teolog, isprva blizak Lutheru. Vremenom, on odlazi daleko od Lutherovog učenja: njegov antiintelektualizam postaje sve izraženiji. Briljantni teolog, uvijek žedan znanja, počinje da vjeruje kako su sve knjige i svo ljudsko znanje ne samo izlišni, nego i đavolski teret na leđima čovječanstva. Znanje nas, misli on, sprječava da čujemo Boga, da čujemo jasnu božiju poruku. On piše: “Bible, Babil, Babel (Biblija, brbljarija, Babilon), sve to treba ostaviti po strani i obraćati se direktno Bogu“.

Müntzer napušta Luthera i postaje sljedbenik i inovator taborićanskog učenja. Taborićanska protokomunistička zajednica uvjerena u Kristov Drugi dolazak i Apokalipsu, nakon koje više “neće biti gospodara i neće biti robova”, poprimila je vremenom mitski oblik u usmenim predanjima evropske sirotinje.

Müntzer i taborićani nisu dočekali apokalipsu i Mesiju, ali su učinili sve da pripreme njegov dolazak. Za to im je trebalo – nasilje. Müntzer oko sebe okuplja sirotinju i postaje jedan od ustaničkih vođa u Seljačkom ratu.

On stvara Ligu Izabranih, svoju verziju Izabranog naroda, u koju su pristup imali samo nepismeni ljudi. Klasa nepismenih izabrana je da stvori raj na zemlji. Ali ne prije nego se prolije krv. Müntzer sebe proglašava “Ilijom, istrebljivačem Baalskih  sveštenika”. Novi svijet rodiće se iz krvi, misli Müntzer. Stoga on veliča patnju koja, kao pri porođaju, prethodi rođenju novog svijeta. Za rođenje nečeg tako velikog kao što je savršeni svijet, nužne su i velike porođajne muke.

U bitci kod Frankenhausena, Mesijina vojska je poražena. U divljačkom ritualu, pobjednici su njegovo tijelo i odrubljenu glavu bacili pred svjetinu, kao upozorenje svim novim revolucionarnim pokretima.

PROMISKUITET JE SIMBOL EMANCIPACIJE

Nebrojeni seljaci izgubili su život u ustanku koji je trebao dovesti do Apokalipse i rezultirati svijetom pravde i istine. Ljevica i danas slavi Müntzera, desnica protiv onih koji koračaju pod njegovom zastavom  koristi retoriku sa kojom je Luther proklonjao pobunjene seljake.

Müntzer je bio vođen herezom Slobodnog duha, koja plamti u Evropi tog vremena. Ona je važan segment ideologije tadašnjih revolucionarno-religijskih  pokreta: nalazimo je kod taborićana, kod Müntzera i kod anabaptista, koji nastavljaju tamo gdje je on stao. Jedni od sljedbenika doktrine Slobodnog duha bili su i begardi.

“Begard ne priznaje ničiji autoritet izvan direktnog iskustva. Kult vlastite ličnosti kod njega je toliko jak da doslovno prelazi u autodeifikaciju, što mu omogućava da živi u potpunoj amoralnosti. Više ništa nije zabranjeno”, stoji u Haddadovoj knjizi “Biblioklasti: Mesija i autodafe”.

Svaku transgresiju koju počini, Begard pravda Pavlovim riječima: “Za čiste, sve je čisto”. Sljedbenici Slobodnog duha vjeruju da nema ničeg pogrešnog u svakovrsnim seksualnim praksama. Drže da je “seksualni promiskuitet simbol emancipacije”.

Seksualnu emancipaciju donijela je i Ruska revolucija – no to je onaj njen segment o kojem nismo učili na časovima marksizma.

U „Uvodu u prošlost“ Boris Buden se poziva na Bini Adamczak koja Rusku revoluciju 1917. opisuje ovako:

„Ljudi koje su do tada držali za žene navukli su hlače, odrezali svoje kose i dograbili cigarete i revolvere. Kratko nakon toga razvodile su se – rukom na papiru napisana izjava bila je sve što je za to bilo potrebno“.

Kako konstatuje Adamczak, Ruska revolucija ustanovila je najprogresivniji zakonik o bračnim odnosima i razvodu koji je moderni svijet ikada vidio. Ukinute su drastične carističke kazne za homoseksualnost, legalizovan je abortus. Godine 1922. sovjetski sud, navodi se dalje, donio je odluku da je brak između cisseksualne žene i transseksualnog muškarca legalan. Autorica zaključuje:

„Ruska revolucija nije bila samo ispred svoga vremena, nego i ispred našeg. Ona je bila, dijelom, i queer-feministička revolucija“.

Naravno: brkati otac Staljin će abortus ponovo zabraniti, ponovo uvesti sodomističke zakone i poništiti ne samo seksualnu, nego cjelokupnu Rusku revoluciju.  

Šta hoću reći: seksualna i rodna emancipacija koju nam kao dar koji se uručuje urođenicima donosi finansijski kapitalizam sa pratećom liberalnom demokratijom, već je bila upisana u sami temelj komunizma, još od milenarističkih pokreta, preko seljačkih ustanaka, pa do Ruske revolucije.
A da cijena za te slobode nije bila pristanak da nas opljačkaju.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis