Evropska unija

ŠTO EUROPA ŽELI: Čudovišta su svuda oko nas

Piše: Srećko Horvat

Uz odobrenje izdavačke kuće Algoritam iz Zagreba objavljujemo predgovor hrvatskom izdanju knjige Slavoja Žižeka i Srećka Horvata "Što Europa želi?". U ovom tekstu Srećko Horvat piše kako su se već obistinile njihove najpesimističnije prognoze

Nedavno, na Frankfurtskom sajmu knjiga, čitatelj me upitao: “Ali, na kojem je jeziku izvorno napisana ta knjiga, ako je Žižek Slovenac, a vi Hrvat?” Logično bi, očito, bilo očekivati da je pisana na nekoj varijanti “srpsko-hrvatskog”. Odgovorio sam da je gotovo cijela – uz iznimke dva moja teksta koja su pisana na hrvatskom i teksta Alexisa Tsiprasa koji je napisan na grčkom – napisana na engleskom.

Prvo izdanje knjige je objavljeno u Francuskoj, drugo u Njemačkoj, u međuvremenu se tiskaju i španjolsko i rumunjsko i talijansko i još neka druga, konačno, eto i – hrvatskog. Englesko izdanje je objavljeno nekoliko dana prije ovog, i na neki način, upravo je ta sudbina knjige, da se u Hrvatsku vraća tek nakon što je već započela svoj život u drugim zemljama Europe ujedno i pravi primjer onoga što je Europa danas.

Lingua franca je i dalje engleski, a ako knjigu ne objaviš na barem nekom od vodećih europskih jezika, ona kao da ne postoji. Pa ipak, bez hrvatskog izdanja, knjiga ne bi dovršila svoje putovanje: svi su tekstovi napisani prije službenog ulaska Hrvatske u Europsku uniju, nekoliko ih je i prethodno objavljeno po časopisima kao što su Guardian, London Review of Books ili OpenDemocracy i Eurozine. No, izgledaju li stvari, sada, nakon “sudbonosnog datuma” pristupanja Europskoj uniji, drugačije? Ukoliko čitatelj/ica bude čitao/la knjigu ne obazirući se na to na kojem su jeziku ni kada točno pojedini tekstovi napisani  – knjiga je prošla test. Naime, ako tekstovi i njihove teze vrijede i danas – tim bolje za knjigu – ali tim gore po nas.

OSTVARENE PROGNOZE

Problem Europske unije, a onda i Hrvatske kao njene članice, upravo je u tome što su se mnoge prognoze ove knjige već – i to za svega nekoliko mjeseci, koliko je prošlo otkada je zadnji tekst otišao prevoditelju pa uredniku, a knjiga u tisak – ostvarile. I još gore, čak su i naše najcrnje prognoze nadmašene realnošću.

Primjerice, u jednom od tekstova naglašavamo da bi se grčki scenarij ubrzo mogao početi odvijati diljem Europske unije, a posebice na njenoj periferiji. U tekstu napisanom povodom smrti Margaret Thatcher kritizira se panegirik “čeličnoj lady” i zazivanje novih privatizacija od strane bivšeg ministra financija.

Samo nekoliko mjeseci kasnije aktualna vlada i novi ministar financija više se tim planom ne služe hipotetski, nego i javno obznanjuju tzv. “drugi krug privatizacije” na čijoj će se meti naći ne samo Croatia Airlines ili Narodne novine, nego i sve četiri pomorske luke i Hrvatska lutrija.

Croatia Osiguranje i Hrvatska poštanska banka vjerojatno, dok ovo čitate, više nisu u državnom vlasništvu. Za neke buduće čitatelje, možda će i podatak da nekoć ni autoceste ni nacionalni parkovi nisu bili privatni zazvučati kao znanstvena fantastika, kao što nama danas tako zvuči ideja da bi i zatvori mogli postati privatni, kako se to dijelom već dogodilo u SAD-u. Ironično ili ne, ali “drugi krug privatizacije” objavljen je upravo na Dan neovisnosti, 8. listopada 2013., pri čemu legendarna pitanja “Za što smo se borili?” i “’Ko to more platit’?” sada dobivaju novo značenje i jasan odgovor: borili smo se da izgubimo i posljednju neovisnost, da omogućimo pojedincima da kupe nekad naše šume, otoke i druge prirodne resurse. Za sve ostalo… tu je Mastercard. Mogućnost da se dalje zadužujemo, da prodamo jedino što nam je preostalo – vrijeme tj. budućnost.

KO PREŽIVI U LOGOR ĆE

U mnogim tekstovima ove knjige upozoravali smo i na moguće tragedije koje nosi trenutna politika Europske unije prema imigrantima. Nažalost, razvoj događaja opet je bio brži i gori od onoga kojega smo se pribojavali. Početkom listopada 2013. brod na kojem se nalazilo vise od 500 imigranata iz Eritreje, Somalije i Gane, počeo je tonuti blizu otoka Lampedusa. Kako bi signalizirali predstojeću nesreću i dozvali moguću pomoć, putnici su zapalili deke, međutim, vatra je zahvatila rezervoar s benzinom pa je došlo do eksplozije zbog koje je većina ljudi počela iskakati sa zapaljenog broda. Spašeno je samo 155 ljudi, više od 250 ih je poginulo, za mnogima se još traga...

Reakcija talijanske vlasti bila je dirljiva: premijer Enrico Letta proglasio je “dan žalosti”, a onima koji su izgubili živote pred obalama Lampeduse poklonio talijansko državljanstvo. Naravno, oni koji su srećom i čudom preživjeli havariju proglašeni su “ilegalnim imigrantima” pa su po novom zakonu koji je donijela vlada desnog centra dužni platiti kazne i do 5.000 eura. Tako Alle Menschen werden Brüder (“svi će ljudi biti braća”), kako to lijepo kaže službena europska himna.

Razvoj novih fašistoidnih tendencija i jačanje radikalne desnice, kao jedan od neposrednih rezultata permanentne ekonomske depresije, također je jedna od glavnih tema ove knjige.

Upozoravali smo na popularnost grčke ultradesne Zlatne zore; neka od tih upozorenja možda su se nekome mogla učiniti pretjeranima. A onda je 18. rujna do smrti izboden reper i antifašistički aktivist Pavlov Fyssas (34). Gledao je nogometnu utakmicu u nekom kafiću pored Atene. Kada je izišao napala ga je grupa aktivnih simpatizera Zlatne zore, izbola noževima i pustila da iskrvari na ulici. Grčka je vlada, doduše, odlučila uhititi preko dvadeset članova Zlatne zore, uključujući i predsjednika stranke Nikosa Mihaloliakosa, pod optužbom da pripadaju kriminalnoj organizaciji koja napada imigrante, političke protivnike i bavi se pranjem novca.

Međutim, baš kao što mađarski Jobbik služi tomu da vlada Viktora Orbána ispadne “umjerena”, tako bi i procesuiranje Zlatne zore moglo poslužiti trenutnoj grčkoj vladi da sebe prikaže u boljem svjetlu. Problem je pak upravo u tome da je kriza i slijepo slijeđenje diktata Trojke generalno omogućilo takav rast Zlatne zore. Na izborima u listopadu 2009., koji su održani taman prije nego što je smanjen kreditni rejting Grčke, Zlatna zora je osvojila nešto manje od 1% glasova i nije imala zastupnika u parlamentu, a onda, nakon dva bailouta i novih mjera štednje, dobila je čak 7% glasova i 18 mjesta u parlamentu na izborima 2012., čime je postala peta najjača stranka u državi. Paradoks je u tome što je Zlatna zora ujedno i legalna i kriminalna organizacija, a to je paradoks koji se širi i drugim državama Europske unije.

NASTUPA DOBA ČUDOVIŠTA

Kao što kaže Gramsci u svojim Zatvorskim bilježnicama: “Dok staro umire, a novo se ne može roditi, nastupa doba čudovišta”. Upravo se u tom razdoblju danas nalazimo. Stara Europa ubrzano umire, a novo nikako da se rodi. Čudovišta su svuda oko nas.

Ova knjiga nema tendenciju da bude sveobuhvatna autopsija Europske unije niti da analizira gestacijsko razdoblje neke nove Europe. Njezina je skromna intencija da barem naznači obrise krize jedne Ideje, te da kroz simptomatologiju bolesti Europe pokaže da se za drugačiju Europu još isplati boriti. Za onu Europu – sjetimo se mita – koja je silovana, a ne za onu koja siluje, za onu koja štiti, a ne za onu koja zlostavlja, za onu koja je na strani slabijih, siromašnijih, onih kojima treba pomoć i – velike većine svojih građana. Primijetili ste, Europska unija nije ta Europa.

Zagreb, listopad, 2013.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Evropska unija, Srećko Horvat, Slavoj Žižek