Stav

UBIJANJE NADE: Bilo jednom „biće bolje“

FOTO: banksy
Piše: Michele Parente (Forum ZFD)

Spram brojnih infantilnih patuljaka koji vladaju premalo je odvažnih mudrih džinova koji vode politiku za ljude i koji se služe silom zakona - samo kada je pravedna i moći - samo kada je bratska i solidarna

Jesi li primjetio da danas ljudi u Bosni i Hercegovini čak i ne okončavaju više razgovore i jadikovke sa „biće bolje“? skrenuo mi je pažnju jedan kolega iz Njemačke koji je, kao i ja, došao ponovo u Sarajevo nakon 10 godina odsustva.

Čini mi se da je u pravu. Čak i kad je taj tračak nade služio svjesnoj autoironiji, uspijevao je, ako ništa, da naizgled odagna negativne misli o vlastitoj sudbini.

Nekad, nakon rata, bilo je dopušteno prkositi očaju (u stilu Oscara Wilde). „Biće bolje“ je bio pojas za spasavanje koji smo bacali jedni drugima; pozitivna i zdrava misao uprkos svemu,  iako iluzorna. Jer, ubiti nadu je bio posljedni zločin kojeg nije trebalo počiniti.

Nada i korozija
Međunarodni teatarski festival MESS je spustio zavjese po 53. put a reflektori koji su osvjetljavali scene ugrožene sreće i nagriženih nada, su se ugasili.

Teatarske trupe su nastavile put ostavljajući za sobom Bosnu i Hercegovinu podijeljenu između dva naizgled suprotstavljena razmišljanja koja lebde u zraku: Za jedne: „Ne može biti gore!“ a za druge: „ Biće bolje!“.

MESS je prepoznao znakove korozije na nadi i možda je pokušao spriječiti.

Nada i spas
Zamislimo na jedan trenutak ilegalne imigrante koji se, i ne sluteći tragičnu sudbinu koja ih čeka na otvorenom moru kraj Lampeduze, ukrcavaju na afričkim obalama nadajući se susretu sa gostoprimljivom Evropom. Kad bi oni mogli govoriti jezicima Bosne i Hercegovine, šta bi rekli kako bi se ohrabrili dok ne stignu: 

„Biće bolje“.

Govoreći uopšteno, razlog manjka gostoprimljivosti Evrope nisu u tolikoj mjeri rasizam, ksenofobija ili  pak europeizam, nego nedostatak nade. Da, čak i kod nje. Ali ovdje je dozvoljeno misliti da se radi o deficitu nade drugog tipa, koja se zove strah od gubitka sebičnih  interesa.

Ako postoji sud za ubistva, koji bi sud onda trebao procesuirati ubistvo nade?

Dobar advokat bi mogao pronaći i olakšavajuće okolnosti za ubice nade. Jer iako je očaj prokletstvo ljudskog roda, nada nije uvijek blagoslov. Dok god negdje ima nade, u neku drugu zemlju, u neki sistem, u nekog idola, u neku političku igru, postoji i rizik da čovjek ne daje dovoljno od sebe. Nije li kraj nade u svojoj brutalnoj nasilnosti isto tako i početak borbe?

Nada i vjera

Ako se nadom vraća vjera u Božja obećanja koja vjernike zauvijek štite od obeshrabrenja ukoliko slijede Njegove zakone, na isti način putem nade se povjerava građanskom društvu funkcija ispunjavanja želje za srećem. Tom istom građanskom društvu koje stoji iza ljudskih vrijednosti, jača društveni i ekonomski progres i razvija uređenje u kojem je bolji svijet moguć. Što je manje nade na ovozemaljskom svijetu u kojem su iznevjerena obećanja, to su nadanja veća u nebeska obećanja.

Religija i njena moralna načela su ispunila prazninu koju je za sobom ostavio društveni ugovor i njegove svjetovne tj. univerzalne vrijednosti koje su izvrgnute ruglu. Dok god pred sobom imamo tolerantne vjernike otvorene za dijalog, nada je dobrodošla jer ohrabruje i ima blagotvoran učinak na teškoće svakodnevnice. Ako je životna nada, međutim, lišena svakog smisla a njeno mjesto zauzme religiozni fanatizam, tada se javlja opasnost narušavanja slobode svijesti a time i same društvene slobode.   

Nada i heroizam
Suočavajući se sa prošlošću, prisjetimo se što nas uči istorija:
1937. godine, u jeku rata između fašista i španskih republikanaca, André Malraux pisao je svoj roman „Nada“, o nadi koju će izroditi snaga herojskih ljudi.

Rat je prošao ovuda i opet je tamo negdje. Nije li jedini pravedni rat uvijek onaj kojeg smo izbjegli? Avaj, spram brojnih infantilnih patuljaka koji vladaju, uz dužno poštovanje građana birača, premalo je odvažnih mudrih džinova koji vode politiku za ljude i koji se služe silom zakona - samo kada je pravedna i moći - samo kada je bratska i solidarna.   

Nada je mrtva. Živjela nanovo osvojena nada!

Nova nada slična onoj koju je nogometna reprezentacija vratila BiH. Ta pobjeda je metafora koja pokazuje da kada jedan narod radi zajedno sa oslobođenim potencijalom svi ciljevi se mogu postići. Prenosimo taj primjer i transformišimo tu pozitivnu energiju i u drugim sektorama.

Kada smo dobili igre, šta fali da dobijemo i hljeb?
 
(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Gostujući stav, Blog