Melanholija ljevice

TURISTIČKI VODIČ KROZ UTOPIJE: Postoji li bolji svijet za nas

FOTO: Kris Kuksi
Piše: Andrej Nikolaidis

Današnje utopijske zajednice imaju sve osobine turističkog rizorta. Niti jedna od njih nema ambiciju biti sjeme budućeg boljeg svijeta. One su od svijeta otrgnute, skrivene, zaštićene. One svijetu ne daju prići, niti u svijet žele

Odgovoriti na pitanje “šta nećemo?” lakše je nego reći “šta hoćemo?”. Filmova, članaka i knjiga (tu svakako ubrojiti i moje) koji nam govore o tome što nije u redu sa svijetom ne manjka. No poželimo li pročitati neku cjelovitu viziju boljeg svijeta sa konkretnim prijedlozima, kako bi rekao drug Lenjin, što da se radi… potraga će potrajati, gotovo bez izgleda za uspjeh.

NE, NE, NE VJERUJ U UTOPIJE

Mi danas ne vjerujemo u utopije. Distopijskih scenarija ne manjka, ali odveć smo mudri, odveć gorki i cinični da bi sebi dozvolili da maštamo o dobru. Današnje utopijske zajednice imaju sve osobine turističkog rizorta. Niti jedna od njih nema ambiciju biti sjeme budućeg boljeg svijeta. One su od svijeta otrgnute, skrivene, zaštićene. One svijetu ne daju prići, niti u svijet žele.

Pogledajmo neke od devet ostvarenih, postojećih utopija sa liste koju nudi The Huffington Post.

The Farm, Lewis County, Tennessee, na primjer, najstarija američka hipi komuna, samozadovoljna je zajednica 200 vegetarijanaca koji žive u skladu sa prirodom i New Ageom.   

Green Bank, West Virginia, okuplja 150 ljudi koji su odlučili da žive bez tehničkih naprava.

Finca Bellavista, Costa Rica – 25 kuća u prašumi, u kojima žive ekološki fanatici.

New Songdo City, South Korea – grad apsolutne prevlasti tehnologije trebao bi biti dovršen 2015. Biće to grad “potpune tehnološke integracije”, sve će biti kompjuterizovano i umreženo – od lampi, preko stolova do automobila.

Današnje utopije tek su ostvarenje željenog životnog stila – mali krug srodnih duša koje uživaju u istim stvarima.

Nekada, ljudi se nisu bojali zamisliti radikalno, idealno društvo.
Platonova idealna država je mješavina najboljeg od Sparte i najboljeg od Atine. Ekonomski, ona se temelji na zemljoradničkom radu – na uzgoju pšenice, ječma, maslina i grožđa. Žitelji Platonove države vode jednostavan život – u jednostavnosti i jeste tajna.

Po Platonu, nepravedna država nastaje umnožavanjem potreba i viškova. Ukoliko nam je potrebno uvijek više i više, moramo širiti državu, jer će nam izvorna država ubrzo postati premalena. U gradu će se ubrzo pojaviti i zanimanja koja nisu nužna. Pojaviće se mnoštvo parazita i povlaštenih. Otimaćemo imanja susjeda. A susjedi će, ako i sami požele više od nužnog i stanu gomilati bogatstvo, htjeti naše.

“Iza toga ćemo ratovati, Glaukone, ili kako će biti?”, kaže Platon kroz Sokratova usta.

U Platonovoj idealnoj zajednici svi imaju jednako. A to znači da nemaju puno. Umjesto povećanja proizvodnje, Platon predlaže da smanjimo vlastite želje. Za Platona, dobro je ono što je nužno. A šta nije dobro? Ni bogatstvo ni siromaštvo.

U LIJEPOME GRADU, GRADU AMAUROTU

Otok Utopija Thomasa Morea, kojem žanr maštanja o idealnom društvu duguje ime, ima oblik polumjeseca.  Na otoku su 54 grada, najmanje 24 milje udaljeni jedan od drugoga. Između gradova smještena su brojna sela , njive i stale. Glavni grad je Amaurot.

U Moreovoj Utopiji, poljoprivreda je osnovna privredna grana, a svi stanovnici upućeni su u njene tajne. Svako poljoprivredno dobro broji po 40 muškaraca i žena. Nakon dvije godine boravka u selu, 20 njih odlazi u grad, a na njihovo mjesto dolazi jednak broj ljudi iz grada: svi moraju imati šansu da žive na selu. Utopljani proizvode više hrane nego što im je potrebno, ali višak ne prodaju, nego poklanjaju onima koji nemaju dovoljno. Radno vrijeme u Utopiji traje šest sati. Osam sati predviđeno je za san, a sa preostalih deset sati slobodno gospodari svaki pojedinac.

Grad i selo jednom mjesečno razmjenjuju dobra. Razmjena je direktna – svako uzima šta mu treba. Svakome prema potrebama, moglo bi se reći.

Ovako piše More: “Starješina svakoga domaćinstva traži sve što trebaju on i njegovi ukućani i odnosi sve što je tražio bez plaćanja, uopće bez ikakve naknade. A i zašto bi mu se što odreklo kad svega ima u dovoljnim količinama i nema straha da bi neko poželio tražiti više nego što mu je potrebno? Jer, zašto bi mislili da će netko tražiti višak ako taj dobro zna da mu nikada ništa neće nedostajati?”.

Utopljani preziru zlato: od njega prave posude za mokrenje i okove za robove (da, u Utopiji postoje robovi – More izgleda drži da jebeš zemlju koja roba nema). Bisere daju djeci, koja ih se stide kada odrastu.  

Za Johana Valentina Andreau,utopijski svijet je sačuvao  izgubljenu čistotu -  svijet je to bez kamate i novca.
Ovaj njemački teolog godine 1619. objaviće “Opis Republike Christianopolis”, utopijskog djela u kojem opisuje društvo u kojem je odnos rada i hrišćanskog živog grada je u, kako on to vidi, savršenoj ravnoteži.

Njegova je utopija, kao uostalom i Moreova, smještena na otok. To je standard u promišljanju utopijskih zajednica, još od Platonove Države: mala, izolovana, samoodrživa zajednica.
Christianopolis je glavni grad  otoka na kojem se Andreain narator nađe nakon što doživi brodolom.

Grad je utvrda u obliku kvadrata, čije su strane duge po 700 stopa. Četiri kule na njegovim rubovima gledaju na četiri strane svijeta. Sastoji se od četiri reda zgrada i samo jedne javne ulice i trga. Sve zgrade imaju tri sprata. U centru grada, na trgu, stoji okrugli hram, promjera stotinu stopa. U Christianopolisu, pogađate, živi četiri stotine građana.

Lewis Mumford u “Povijesti utopija” naglašava što to novo donosi Andreaina utopijska zajednica. U Platonovoj državi, tabor i vojnik osnovni su obrazac za cjelokupni život zajednice. Kod Morea, to je domaćinstvo i porodica, pri čemu on disciplinu seoskog života prenosi u grad. U Christianopolisu, sve počiva na radniku i radu. Andreaina utopija je prije svega “država radnika, koji žive u ravnopravnosti, žele mir i odbacuju bogatstvo”.

TAMO GDJE NEMA NOVCA NI KAMATE

Proizvodnja je u Christianopolisu organizovana u tri okruga. U jednom, ljudi se bave ratarstvom i uzgojem stoke. U drugoj su mlinovi, pekare i fabrike svega što se proizvodi bez upotrebe vatre. Tu Andrea smješta i pilane, biljke za proizvodnju papira, kao i zajedničke kuhinje i praonice. Treća četvrt je namijenjena teškoj industriji: tu je smještena metalurgija i ono što zahtijeve stalan izvor vatre.

Gradsko stanovništvo nije razvlašteni i raspušteni proletarijat, nego disciplinovani radnici koji upravljaju sredstvima za proizvodnju. Zaposleni iz ovih četvrti sastaju se u gradskoj vijećnici, gdje raspravljaju “kako o svetim, tako i o građanskim pitanjima”.

Mumford piše:

“Jasno je da ovi radnici nisu ovce koje vode mudri pastiri, kao u Državi, već članovi autonomnih, samoupravnih skupina”.

Ove skupštine proizvođača osnova su političkog poretka u Christianopolisu. Koji još čine i 24 vijećnika, koji predstavljaju Grad, i tri figure na kojima počiva izvršna vlast: sudija, sveštenik i upravnik školstva.   

U Andreainoj verziji obrtničke direktne demokratije znanje je dostupno svima. Znanje trebaju doseći svi pojedinci, ono ne smije ostati obilježjem nekolicine.

“Ni slova ni rad nisu toliko teški da svaki čovjek, ako ima dovoljno vremena, ne bi mogao ovladati i jednim i drugim”, piše on.

U Christianopolisu, proizvodnja počiva na upotrebi znanja. Proizvodnja je planska, a “ljudi ne rade posao koji ne poznaju, poput tegleće marve, već su prethodno temeljno znanstveno obrazovani”.

U Christianopolisu, rekosmo, nema novca ni kamate. Materijalna dobra se razmjenjuju. Trgovina, shodno uputu Svetog Tome Akvinskog, ne postoji radi sticanja ličnog imetka, već dobrobiti zajednice, koju valja snabdjeti različitim potrepštinama.

Sve kuće u Christianopolisu, kao i svo pokućstvo, javno su vlasništvo. Mladićima od 24 i djevojkama od 18 godina dozvoljeno je stupanje u brak. Mladi par od grada dobija stan i pokućstvo iz javnog skladišta. Uzgoj i obrazovanje djece je takođe javna stvar: kada napune šest godina, djeca se predaju na čuvanje i vaspitavanje gradu.         

Iz Mumfordovih komentara jasno je da mu je, od svih utopija kojima se u svojoj knjizi bavi, najbliža upravo ona Andreaina. On Bacona i Campanellau, u usporedbi sa Andreaom, smatra “sasvim drugorazrednim”. Poglavlje o Christianopolisu Mumford završava srčanim komplimentom njegovom tvorcu:

“Ovaj otvoreni i pošteni njemački učenjak stoji rame uz rame s Platonom: njegov Christianopolis neuništiv je kao i ono najbolje u čovjeku”.  

Ovaj pregled utopija završiće, nažalost, pesimističkim zaključkom, jer ono najgore bez većih problema nadvlada ono najbolje – makar u ovom čovjeku.

Šta je neizgovorena poenta svih navedenih utopija?

1. Spas je u bijegu, u zatvaranju.

2. Svijet je izvan mogućnosti popravke. Možemo se boriti samo za njegove fragmente, krhotine.

3. Budući da je tako, priča o utopiji je tek dio velikog distopijskog narativa.

The end.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis