Melanholija ljevice

ISTINA O INVESTITORIMA: Nema radnih mjesta, nema ekonomije, nema boljeg sutra

Piše: Andrej Nikolaidis

Šta sve naše Vlade nisu radile ne bi li stvorile „povoljan“ ambijent za investitore... Evo duša, evo telo, evo sve crno na belo, što rekla Viki. Evo džabe firma, evo džabe zemlja, evo niži porezi, evo može i bez poreza, dobro, može i da mi vama platimo da uzmete naše najvrjednije firme...

Vlada Crne Gore je saopštila da će 2014. u zemlju dovući gomilu investitora koji će u našu posrnulu usuti preko pola milijarde eura. Malo li je?

Spisak najavljenih investitora nalik je na one United Colours of Benetton reklame: ima tu Turaka, Kineza, Arapa, a nađe se i poneki bljedoliki donosilac para.

ZASJEDE ZA INVESTITORE 

Riječ „investitor“ jedna je od najpopularnijih riječi u rječnicima ovdašnjih političara. Otkako je počela naša tranzicija - koja još nije završila, i nikada neće, jer kapitalizam nije drugo nego permanentna tranzicija – naši ministri i premijeri (u crnogorskom slučaju: premijer, jer Đukanović vlada četvrt vijeka i ne posustaje – kažu da je Dizni, prije nego što su ga zamrzli, u testamentu tražio da ga odmrznu kad Đukanović siđe s vlasti) uporno najavljuju i ponekad u zemlju dovlače investitore.

Naše se ekonomske politike svode na traženje investitora. Čovjek tačno može zamisliti članove Vlade kako u policiji zaduže močuge, u Ministarstvu inostranih poslova diplomatske pasoše, pa se razmile širom bijelog svijeta, da strateški raspoređeni po tamnim čoškovima na marginama raznih konferencija i zasijedanja  vrebaju na potencijalne investitore.

Koji se, kako smo u međuvremenu naučili, dijele na sumnjive (ili taktičke), ugledne i strateške.

Taktički investitori su oni preko čijih djevičanskoostrvskih firmi se vrši pljačka društvene imovine koja će brzo biti otkrivena. Kad se pljačka otkrije, na scenu stupe ekonomski analitičari, mudraci, koji kažu kako nije problem u privatizaciji svega i svačega, nego nam treba više uglednih investitora – dođu li oni, sve će biti u redu.

Pod „ugledni“ misle na investitore sa zapada. Oni će nas, naravno, takođe opljačkati, ali pošto oni znaju radnju – vjekovi kolonijalnog iskustva čine svoje – mi ćemo tu pljačku otkriti tek kasnije, ili je uopšte nećemo otkriti. Molim lijepo: ovce su za šišanje.

Strateški, pak, investitori su oni kojima se budzašto prodaje najvrjednija društvena imovina: o tome se prave petnaestominutni prilozi u udarnom dnevniku, to se najavljuje na naslovnim stranicama prijestoničkih novina, oni naše zemlje svojim dolaskom primiču Evropskoj uniji, oni nas civilizuju, oni otvaraju hiljade radnih mjesta, oni su motor koji će naše posrnule zemlje pogurati u bolje sutra.

DERIPASKA POGUBNIJI OD STALJINA

Glavni crnogorski strateški investitor, ruska firma koja je kupila Kombinat aluminijuma u Podgorici, na crnogorsku ekonomiju je imao dejstvo strateškog nuklearnog oružja: Deripaska i ekipa godinama su muzli KAP. Sad se, nekom matematikom – a Rusi su, znamo, majstori matematike – ispostavilo da im građani Crne Gore duguju još oko pola milijarde eura.

Ovo vam kažem na osnovu crnogorskog iskustva: što se Rusa tiče, bolje da vas odmah gađaju atomskom bombom, nego da vam šalju investitore. Lako je Rusima sa svojim biznismenima: velika je to zemlja, u Sibir je svojevremeno udario meteor pa nikome ništa, „majčica Rusija“ može istrpjeti stotinu Deripaski a da se i ne zatrese, ali ovo je mala Crna Gora: preživimo li ovog Rusa, drugog svakako nećemo.

Za Crnu Goru bi Deripaska mogao biti pogubniji od Staljina. Zbog brka su Crnogorce slali na Goli otok, ali su se poslije barem imali gdje vratiti. Ako Deripaska naplati ono što je naumio, Goli otok će biti ljetovalište sa pet zvjezdica u odnosu na ono što će ostati od Crne Gore.

Šta sve naše Vlade nisu radile ne bi li stvorile „povoljan“ ambijent za investitore... Evo duša, evo telo, evo sve crno na belo, što rekla Viki. Evo džabe firma, evo džabe zemlja, evo niži porezi, evo može i bez poreza, dobro, može i da mi vama platimo da uzmete naše najvrjednije firme...

Ali avaj! Sad je do naših krajeva dospio glas da investitori, gle čuda, ne otvaraju nova radna mjesta i ne donose boljitak ekonomijama koje su zavili u crno.  

SVET JE LEP KADA SANJAMO

“Prevladavajući argument koji opravdava smanjenje poreza poduzetnicima i investitorima jest da će se velike količine novaca koje ovi zarađuju, na neki način, preliti srednjoj klasi od čega će svi imati koristi. Na žalost, to nije ono što se uistinu događa. Prvo, američkim kompanijama danas se upravlja na taj način da dijele najmanji mogući dio prihoda sa zaposlenicima koji ga pomažu stvarati. Korporativni profiti su na najvišim razinama ikada dok su plaće na najnižim”, piše Henry Blodget u otrježnjujućem tekstu na sajtu Bussiness Insider.

Autor objašnjava kako najbogatiji američki investitori i preduzetnici, kao i njihove kompanije, danas imaju toliko novca da ga jednostavno ne mogu potrošiti. Dakle, umjesto da se taj novac upumpava natrag u ekonomiju stvarajući prihode i plate, ta gotovina ide na njihove račune.

Ono što Blodget piše za američke važi, naravno, i za ovdašnje kompanije – kada, i ako jednom saznamo koliko su ugledni i strateški investitori ispumpali novca iz naših zemalja, moći ćemo se šakama lupati po čelu do mile volje. Biće kasno.
Već je kasno.

Za neke od vas gore navedeno može biti ravno otkriću tople vode – dosadno ponavljanje onoga što vam je odavno jasno i što držite samo po sebi razumljivim. No nije vas puno. U javnom prostoru u principu nema mjesta za iznošenje takvih istina. Javni prostor pokrivaju biznismeni, ministri, ekonomski analitičari i intelektualci koji perpeturiraju mit o “zdravom” zapadnom tipu kapitalizma, koji ima svoj “zdravi” zapadni tip demokratije i svoj “zdravi”, dakako zapadni tip države – pravnu državu. Taj mit poučava kako je to naš uzor: na nama je samo da “dostignemo standarde”.

Sve je to, naravno, pardon my French, kurac od ovce.   
Ide to i ići će, nemoguće je zaustaviti progres, vele, bez obzira na nas ogorčene pse koji stojimo sa strane i lajemo, dobacujemo prostakluke veseloj povorci koja kao gomila omađijanih miševa maršira za sviračem. Koji svira pjesmu što je skladao Kiki – baš se zgodno rimuje sa već citiranom Viki: svet je lep kada sanjamo, hajde zajedno da sanjamo.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis