Eutanazije

PSI LAJU, PRIVATIZACIJE PROLAZE: Hoćemo li i nezaposlene eutanizirati?

HAPŠENJE ŽIVOTINJA: Roda - špijun u egipatskom zatvoru
Piše: Srećko Horvat

Pitanje je što nakon što “eutaniziramo” sve pse? Tko ili što će onda biti problem? Nezaposlenost u BiH premašila je 27%, umjesto stvaranja novih radnih mjesta, država se zadužuje kod MMF-a, a samo je u prošloj godini, zbog novih privatizacija i zatvaranja poduzeća, preko 43,000 ljudi završilo bez posla

 Prije dvije godine, u poznatom egipatskom ljetovalištu Sharm el-Sheiku morski pas je napao četiri ruska turista i ubio stariju Njemicu. Umjesto da se to shvati kao normalan događaj koji se, eto, nažalost događa jer su i ljudi dio prirode, a nerijetko su upravo oni neprijatelji same te prirode, guverner Južnog Sinaja napade morskog psa opisao je kao mogući Mossadov plan da otjeraju posjetitelje iz Egipta u Izrael.

Samo mjesec dana kasnije, Saudijska Arabija “uhitila” je lešinara zbog sumnje u špijunažu za izraelsku obavještajnu agenciju. Prije pola godine, turske su vlasti za špijunažu optužile sokola. Pošto su se uvjerili da sokol ne radi za Mossad, pustili su ga na slobodu.

HAPŠENJE PTICA

Takvu sreću nije imao crni orao koji je prošle godine ubijen u Nacionalnom parku Skadarsko jezero. Jedna od najrjeđih ptica u Europi uginula je jer ju je netko izrešetao šačmaricom. Poljski naučnici su odašiljačem obilježili crnog orla, u svrhu istraživanja, ali direktor Nacionalnog parka sumnjao je da se radi o špijuniranju Crne Gore.

Otprilike u isto vrijeme, jedan je muškarac u nekoj zabiti 450km jugoistočno od Kaira otkrio rodu koja je na nozi imala pričvršćen elektronski uređaj. Priveo ju je u policijsku stanicu. Roda je ostala u pritvoru pod sumnjom da je špijun, dok se nije utvrdilo da na nozi nije imala špijunsku napravu nego uređaj francuskih znanstvenika za praćenje migracija ptica.  Početkom godine, u drugom dijelu Egipta, pod optužbom da je špijun, “uhićen” je golub…

Teško je reći koji je od ovih “slučajeva” bizarniji, ali svaki od njih mnogo više govori o samim ljudima, nego o nesretnim životinjima. Jedan recentni slučaj, koji je hrvatski redatelj Goran Dević tako dobro dočarao u svom dokumentarnom filmu Uvozne vrane (2004.), ipak prednjači po reakciji samih ljudi. Priča ide otprilike ovako.

Svojedobno je sisački komunistički vladar, Norbert Weber, pokrenuo kampanju istrebljivanja nekog opakog biljnog nametnika naseljavanjem populacije vrana. U međuvremenu vrane su se razmnožile, a cijelo mjesto upada u danonoćnu psihozu. Film prati reakcije mještana, koji daju iskaze o nužnoj likvidaciji gnijezda i podmlatka. Ubrzo se u hajku uključuju i profesionalni planinari i vatrogasci, vrane se likvidiraju, a optužuju se i Rusija i Kina i Srbija iz kojih su tobože uvezene. 

Nitko ne može objasniti ni kako su se tako brzo razmnožile ni što zapravo simboliziraju. No jedno je sigurno: te su životinje ono strano, tuđe, drugo, a Sisak se preko noći pretvara u ratnu zonu i konstantno “vanredno stanje” u kojem su najveći krivac za sve – vrane. I za nestanak radnih mjesta i za propast sisačke Željezare i za sve ostale nedaće.

BLISKI SUSRET

“Uvozne vrane” već niz godina muče i stanovnike Sarajeva. Samo su jadne životinje sada preuzele oblik pasa. Nitko ne zna točnu brojku, procjenjuje se da ih ima između 10,000 i 13,000.

Prijedlogom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja koji je nedavno usvojen na sjednici Parlamentarne skuštine BiH i taj će problem sada biti riješen. Kao što – kroz divan primjer orvelovskog “novogovora” – naglašava glavna inicijatorica uvođenja članka o eutanaziji pasa, ovo “nije zakon za ubijanje nego zakon za udomljavanje pasa”.  Naravno, caka je u tome da će se svi psi koji se ne udome nakon 15 dana “eutanizirati” – što je samo ljepši naziv za pokolj desetak tisuća živih bića.

Živeći zadnjih mjesec dana u Sarajevu u sklopu rezidencijalnog programa PEN-a i na vlastitoj koži doživio sam bliski susret s čoporom pasa. Nesmotreno sam se spuštao kroz Veliki park, kad sam u daljini ugledao Njih. U ruci sam nosio knjigu umotanu u kartonsku vrećicu koju sam kao poklon trebao donijeti jednom starom prijatelju. Odjednom, iza mene našao se bijeli, veliki pas koji je najprije počeo lajati, a potom i skakati ne bi li dohvatio knjigu. Možda je, zbog histerije koja se već mjesecima odvija u Hrvatskoj, mislio da je na ćirilici. Možda je mislio da je hrana. Kako bilo, nije bilo nimalo ugodno iskustvo.

Pa ipak, ne bih rekao da je to razlog da se taj pas na nakon 15 dana “eutanizira”.  Pitanje je što nakon što “eutaniziramo” sve pse? Tko ili što će onda biti problem? Nezaposlenost u BiH premašila je 27%, umjesto stvaranja novih radnih mjesta, država se zadužuje kod MMF-a, a  samo je u prošloj godini, zbog novih privatizacija i zatvaranja poduzeća, preko 43,000 ljudi završilo bez posla.

Možda bi rješenje i za taj problem bilo da se nakon 15 dana svi ti ljudi naprosto “eutaniziraju”, umjesto da se detektiraju pravi uzroci problema i iznađe pravo rješenje koje će umjesto daljnjeg zaduživanja zaista stvoriti nova radna mjesta i omogućiti život, a ne vanredno stanje. Ovako, da parafraziramo staru arapsku poslovicu, dok psi laju, nove privatizacije prolaze…

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Privatizacija, Eutanazija, Srećko Horvat