Melanholija ljevice

DEMOKRATIJA JE PROPALA, ZATO PREDLAŽEM: Birajmo najgore među nama!

Piše: Andrej Nikolaidis

Zalažem se, ukratko, za vladavinu ludih, oboljelih od AIDS-a, narkomana, pedera, lezbejki i svih drugih koji izazivaju moralni bijes „tihe većine“ koja je aplaudirala uzoritim tenkovima koji su rušili naše gradove i vrlim piranama koje su oglodale naše društveno bogatstvo

Čuli ste za Jόn Gnarra? 

Ili ga znate po imenu pod kojim je rođen: Jón Gunnar Kristinsson?

Čovjek je gradonačelnik Rejkjavika.
Kao dječak, greškom je liječen od nekoliko mentalnih poremećaja.
Patio je od disleksije. Teško je učio.
Ima HDAD –  attention deficit hyperactivity disorder.
Svirao je u pank bendu.
Nije uspio položiti prijemni ispit za fakultet.
Radio je za Volvo i vozio taksi.
Družio se sa The Sugarcubes i bio komičar.
Onda je osnovao zajebantsku političku organizaciju „Najbolja partija“ i pobijedio na izborima.
Obećao je da će biti otvoreno korumpiran i da nikada neće ući u koaliciju sa nekim ko nije gledao The Wire.
Neće drugi mandat.
Na Gay Prideu je učestvovao u dragu.
Ovako govori: „Homofobija nije fobija. Oni nisu uplašeni. Oni su samo gomila šupaka“.

Možete li zamisliti tri Gnarra u Predsjedništvu BiH? Ili jednog na mjestu Đukanovića?

Odgovor je kratak: ne, nikada. Tog bi čovjeka na izborima pobijedio čak i Boris Tadić.

U tom kratkom odgovoru treba tražiti razloge naših budućih katastrofa.

PREDLAŽEM SLJEDEĆE

Da bi se to spriječilo, predlažem:

Budući da je spektakularno propao naš eksperiment sa demokratskom vladavinom „nositelja vrline“, uglednih predstavnika naroda, iz dobrih kuća i još boljeg obrazovanja, najboljih među nama po mišljenju naroda, možda bi trebalo pokušati sa vladavinom, po mišljenju naroda, najgorih među nama?

Zalažem se, ukratko, za vladavinu ludih, oboljelih od ADIS-a, narkomana, pedera, lezbejki i svih drugih koji izazivaju moralni bijes „tihe većine“ koja je aplaudirala uzoritim tenkovima koji su rušili naše gradove i vrlim piranama koje su oglodale naše društveno bogatstvo.

Predlažem da naši politički predstavnici nadalje ne budu birani iz društvenog krema, nego iz društvenog taloga. Da vođe ne tražimo na elitnim univerzitetima, nego na ispišanim ulicama. Ne u Akademijama, nego u romskim i izbjegličkim kampovima.

Zalažem se na to da na sjednice Vlade i zasijedanja Parlamenta ne dolaze glave porodice u sivim odijelima, nego manični ulični propovjednici i mucavci u dragovima.

Da se na okupljanjima državnog vrha ne sreću predstavnici našeg „društva izvrsnosti“, programirani da im se na prvi zvuk himne desna ruka lijepi za srce, nego oni koji teturaju i povraćaju dok svira himna.

Nema spasenja izvan siromaštva. To kaže katolički teolog Jon Sobrino. A što bi drugo mogla reći i ljevica, ta buntovna, nezakonita kći hrišćanstva? Nakon onoga što su za sobom ostavili oni kojima smo se divili, nema nam spasa osim ako ne pođemo za onima koje smo prezirali.

Ako ne tako, onda predlažem sljedeće, alternativno rješenje, koje sam formulisao u kratkoj priči koju je, kao završni unos u „Malu enciklopediju ludila“  nedavno objavilo „Levo krilo“ iz Beograda:

RJEŠENJE

Juče ujutro sam u Puli, na hotelskom doručku, sreo Petera Zilahyja, mađarskog pisca.

Sjajan tip.

Prije nego što sam pojeo prvu kobasicu ispalio je tri brutalno politički nekorektne, dakle duhovite opaske.

Pita me on: kako je kod vas u Crnoj Gori, je li istina da su Rusi pokupovali pola zemlje?

Da, kažem, oni doslovce kupuju teritoriju, niko ne zna koliki komad države posjeduju.

Za sad, Crnogorci su zadovoljni. Prodaju zemlju Rusima, kupe stanove i velike džipove, u kojima se onda voze po primorju i gunđaju zbog Rusa koji su sve pokupovali. Usput gorivo, koje njihovi džipovi naravno gutaju, kupuju na Lukoilovim, dakle ruskim pumpama. Uskoro, kako se priča, i neće biti drugih pumpi osim ruskih, jer će Lukoil, navodno, kupiti Jugopetrol, koji je Crna Gora ranije prodala Grcima, koji ne umiju zaraditi čak ni od prodaje goriva.

Pa šta je onda rješenje, pita me Zilahy.

Rješenje je univerzalno i uvijek jedno, kažem mu: na koncu će Crnogorci dići revoluciju, sve nacionalizovati i onda sve od početka, iznova i iznova. Ili neće, no to je uvijek rješenje.

Onda Zilahy, koji je u međuvremenu popio 4 espresa, započne nostalgični kolonijalni diskurs.

Kaže mi kako je Pula tradicionalno ljetovalište Mađara. Ovo je bilo naše more, kaže. Mi smo podigli Rijeku. Čak je i Napulj bio naš.

Meni padne na pamet kako kafa, izgleda, djeluje kao sredstvo za anuliranje postkolonijalne svijesti.

Onda nas razgovor odvede do suicida.

Stopa suicida je u Mađarskoj i dalje jednako visoka, kaže mi Peter, jedan od onih ljudi kojima po izrazu lica ne možeš reći je li mrtav ozbiljan ili najlucidnije sarkastičan. Ali ljudi sa strane sklonost Mađara suicidu pogrešno razumiju, nastavi. Suicid u Mađarskoj nije stvar depresije. To je prije kulturološki fenomen. Mađari su ponosan narod, kaže. Narod koji voli slobodu. Umrijeti pod svojim uslovima, u vrijeme koje sam odrediš, to je jedina istinska sloboda.

Čuj, kažem mu ja, vi ste idealni okupatori. Ako stanete na noge dok mi otjeramo Ruse, mogli biste okupirati Crnu Goru. Dođete, izgradite nešto puteva i ostale infrastrukture, a onda prosto nestanete – ubijete se. Ne moramo vas čak ni tjerati.

Tada mi sine da istinski zrela demokratija nije ona u kojoj je obezbijeđena mirna smjenjivost vlasti, niti ona u kojoj su manjine kroz svoje predstavnike adekvatno zastupljene u Parlamentu, niti ona u kojoj postoji potpuna podjela vlasti, niti ona u kojoj je ostvarena puna vladavina prava, niti ona koja u borbi protiv korupcije uspješno koristi sva pravno-represivna sredstva...

Istinski zrela demokratija je tek ona u kojoj građani na odgovorne javne funkcije biraju isključivo osobe sklone suicidu.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Andrej Nikolaidis, Melanholija ljevice