Intervju

HUSKIĆ O SLUČAJU SEJDIĆ-FINCI: Dodik je izigrao međunarodnu zajednicu i problem prenio na Federaciju

HUSKIĆ: Imamo neke zakulisne radnje oko fundamentalnog dokumenta koji će određivati život meni i mom djetetu, a da ja ne znam o čemu pričaju
FOTO: Adi Kebo/zurnal.info
Razgovarao: Semir Mujkić

U razgovoru sa politologom Adnanom Huskićem objašnjavamo koji su glavni prijedlozi i njihovi problemi te ko je kriv za neprovođenje presude Sejdić-Finci

ŽURNAL: Nedavno ste izjavili kako postoji matrica svih pregovora i prijedloga o slučaju Sejdić - Finci te da rješenja neće biti. Koju Vi matricu vidite i zašto smatrate da rješenja ne može biti?

HUSKIĆ: Trenutno stanje, vezano za implementaciju presude Sejdić-Finci, je rezultat odnosa snaga pri kojem stranke iz Republike Srpske imaju jedinstven stav prema kojem smatraju da implementaciju odluke treba vršiti na način da se izbor članova Predsjedništva vrši direktno. To je njihov zahtjev. Njihovi stavovi su komplementarni stavu HDZ-ova, odnosno zahtjevu hrvatskih stranaka koje traže da se unutar pregovora praktično onemogući ponavljanje “slučaja Komšić” (Željko Komšić, član Predsjedništva, op.a.), tačnije, da budemo sigurni da onaj ko je izabran kao hrvatski član Predsjedništva bude izabran hrvatskim glasvima.

Treća strana u svemu tome je, uslovno rečeno bošnjačka ili bosanska, nije važno, SDP, SDA i SBB, koji su uglavnom protiv asimetričnih rješenja. Deklarativno su protiv toga da se član Predsjedništva bira direktno iz Republike Srpske a indirektno iz Federacije, već to treba biti identično. Problem je u tome što da bi se to troje akomodiralo postaje nužno stvaranje neke vrste treće (hrvatske) izborne jedinice u Federaciji BiH.

I SDA-ov dogovor koji su imali sa HDZ-om, koji je SDP glasno kritikovao, kao i kasniji SDP-ov prijedlog u dogovoru sa HDZ-om, su praktično identični. Oba načelno govore o takozvanim elektorskim jedinicama – davanju veće vrijednosti u konačnici glasovima koji dolaze iz dominantno hrvatskih područja u smislu izbora hrvatskog člana Predsjedništva, nego što će imati recimo glasovi birača koji dolaze iz Sarajevskog kantona.

To je otprilike neko trenutno stanje stvari. Problem je u tome što je ova priča jednostavno rješiva, iako nam to gospoda tako ne predstavljaju. Naime, indirektni izbor članova Predsjedništva – znači da se biraju članovi Predsjedništva iz zakonodavnog organa na državnom nivou, Parlamenta – bi riješio ne samo presudu Sejdić-Finci nego bi riješio i predstojeću presudu u slučaju dr. Ilijaz Pilav protiv Bosne i Hercegovine koja se, čini mi se, namjerno drži da se ne bi dodatno zakomplikovali trenutni pregovori oko implementacije presude Sejdić-Finci, a slučaj Pilav, podsjećanja radi, protiv BiH se tiče izbora bošnjačkog člana Predsjedništva iz Republike Srpske.

U međuvremenu, iz meni nepoznatih razloga, su potpisani nekakvi briselski principi, gdje je ova šestorka ustanovila osnovne parametre unutar kojih se dalje vode pregovori.

Osnovni parametar, koji meni nije uopšte jasan, je da ostaje direktan izbor članova Predsjedništva. Samim tim je napravljen krupan problem jer implementacija presude postaje isključivi problem Federacije. Republika Srpska je elegantno izbjegnuta u smislu rješavanja ovog problema.

Zašto je ovo postao briselski princip to meni nije jasno i mislim da je krucijalna greška što je taj papir prihvaćen jer tim papirom se neminovno etno-teritorijalni princip dosljednije provodi u BiH. Ne može se ovako postavljena jednačina nikako drugačije riješiti nego daljom etno-teritorijalizacijom. Da se na neki način omogući hrvatska izborna jedinica, a možemo je zvati kako hoćete - elektorska jedinica i ovako ili onako, ali suština je da umjesto da se problem elegantno riješi indirektnim izborom članova Predsjedništva ovdje se ide u pravcu dalje etno - teritorijalizacije. To nam, doduše, samo pokazuje kakav je trenutni odnos snaga u BiH.

Ono što mene interesuje kao građanina jeste šta su stranke iz Federacije, što bošnjačke što one što tvrde da to nisu, nego multietničke kao što je SDP, dobile zauzvrat da bi pristale na to da ovaj problem postane samo problem Federacije. To mene zaista interesuje. To je pitanje svih pitanja. Šta su oni dobili? Šta je njima rečeno? Da bi pristali da prihvate princip koji je evidentno pogrešan i vodi u pogrešnom smjeru, a ja ga drugačije ne mogu vidjeti.



KAKVE SU DODIKOVE NAMJERE

ŽURNAL: U čemu je problem da se indirektno biraju članovi Predsjedništva jer je to već bilo dogovoreno aprilskim paketom iz 2006. godine?

HUSKIĆ: Bio je postignut dogovor i aprilski paket je to vrlo elegantno rješavao. Nije ništa problem, jednostavno se radi o osovini Dodik-Čović. Ono što mi nije jasno je zašto bi Milorad Dodik - koji sve vrijeme insistira na tome da ova država nema budućnosti, Republika Srpska je vječna, nikakvo podizanje ovlasti na državni nivo, nikakva centralizacija niti jačanje institucija – zašto on insistira na direktnom izboru članova Predsjedništva kad direktno biranim ljudima koji imaju široku bazu podrške snažnije legitimira tu instituciju. Taj legitimitet je prisutan na državnom nivou.

Zašto Dodik odjednom sada želi davati legitimitet nekoj instituciji na državnom nivou? Zar ne bi, ako je zaista iskrena ta njegova politika, trebalo logično da bude protiv toga odnosno da traži da ta institucija bude slabija, manje važna nego je sada time što bi bio izbor članova Predsjedništva bio proveden indirektno.

On to isključivo radi zbog Dragana Čovića jer njemu otvara vrata da Čović ostvari ono što je obećao na zadnjim izborima i izborima prije toga – treći entitet, Mostar kao stolni grad, izborna jedinica – ono što Hrvati traže. Ne treba zaboraviti ni prve informacije koje dolaze iz Evropskog parlamenta oko jednog od pitanja koje je postavljeno Štefanu Fileu od gospođe Šuice, bivše gradonačelnice Dubrovnika, a sadašnje hrvatske europarlamentarke, oko toga šta se dešava sa ravnopravnošću Hrvata u BiH. Naš konstruktivni zapadni susjed se uključuje u rješavanje problema u BiH pitajući šta je sa hrvatskim TV kanalom i šta je sa činjenicom da Hrvati nisu ravnopravni u BiH.

To su sada principi na kojima se vode pregovori koji su davno izašli iz institucija države i postali predmet razgovora pet-šest ljudi iza zatvorenih vrata. Mi ustvari uopšte ne znamo šta su se oni dogovorili.

ŽURNAL: Zbog čega svi kriju svoje prijedloge?

HUSKIĆ: Većeg bezobrazluka od toga nema. Da izađe Bakir Izetbegović i kaže da postoje još neke stvari oko kojih se nismo mogli dogovoriti ali dogovorit ćemo se, danas smo približili stavove... Ipak će taj prijedlog, kakav god da je, jednom morati završiti u državnom Parlamentu, drugačije ne može biti.

Međutim, zašto se sve dešava na ovaj način? To je pitanje koje treba postaviti i ljudima iz evropskih institucija. Zašto oni pristaju da u jednom vaninstitucionalnom okviru šest ljudi donosi odluke – svi mi znamo da oni jesu stvarni donosioci odluka, da su njihove stranke izrazito nedemokratične i centralizirane i da državni Parlament nema nikakve funkcije jer oni uopšte ne glasaju mimo stavova stranke – svejedno to ne opravdava ovakav način rada.

Ljudi koji sjede u Parlamentu su direktno izglasani što se ne može reći za sve čelnike stranaka. Parlament je transparentan, vidimo ih na televiziji, ja znam šta pričaju, ko kakve stavove zastupa. Ovako imamo neke zakulisne radnje oko fundamentalnog dokumenta koji će određivati život meni i mom djetetu, a da ja ne znam o čemu pričaju.

Zbog ovakvog načina pregovora i imamo situaciju u kojoj su bošnjačko-bosanske stranke pristale na briselske principe i direktni izbor. Sami su pristali na to da ovo postane problem Federacije. Ako se sjetite zadnjih razgovora političkih lidera, primjetno je da se oni dešavaju sada samo na nivou stranaka iz Federacije. Dodik ide toliko daleko da izjavljuje da Federacija koči implementaciju. Pazite, to je paradoksalna situacija. Čovjek koji je efektivno stvorio problem insistiranjem na direktnom izboru, a kako bi problem prebacio u Federaciju BiH, sada lije krokodilske suze zbog nemogućnosti iznalaženja rješenja.

Evidentno je da je problem višeslojan ali nikako ne treba zanemariti odgovornost evropskih partnera. Oni smatraju da se sa liderima stranaka nešto može završiti jer zaboga oni su stvari donosioci odluka, pa su se odlučili za jedan istina nepopularan, nedemokratičan način rješavanja ove situacije. Ja kao politolog sam mišljenja da ovaj način dogovaranja u BiH dodatno komplicira političku dinamiku u BiH, slabi kapacitet njenih institucija, te urušava ionako slabu i nejaku demokratiju u BiH. Potpuno zaobilaženje institucija će imati dalekosežne posljedice. To je sada pitanje Sejdić-Finci, a sutra će postati svako drugo pitanje.

Mi legitimiramo dogovore jednog netransparentnog tijela koje po kafanama rješava probleme. Meni je to apsolutno neprihvatljivo i anticivilizacijski da se u 21. vijeku, u državi koja se trudi da postane dijelom evropske porodice, bez obzira na sve njene probleme, šest ljudi smatra donosiocima odluka i oni to rade u nekom netransparentnom, vaninstitucionalnom okviru.

ŽURNAL: Čini se da cijeli proces više nema nikakve veze sa provođenjem presude Sejdić-Finci nego isključivo sa rješavanjem takozvanog hrvatskog pitanja?

HUSKIĆ: Pa naravno. To je jasno. To više niko i ne krije. Niko ne pokušava da objasni da se radi o nečemu drugom. Mi govorimo o implementaciji presude Sejdić-Fincim a pregovori sa ovim više nikakve veze nemaju.

Ono što se dešava jeste da se substancijalno provođenje ove presude, mislim pritom na otklanjanje diskriminacije, u ovom momentu i na ovaj način pretvara u jedno formalno rješenje, šminku koja će u konačnici proizvesti nove razlike i produbiti jaz među etničkim grupama u BiH.

Čim počnete govoriti o vrijednosti nečijeg glasa, čim anulirate princip jedan čovjek jedan glas, vi umanjujete političku vrijednost ljudi u demokratskom procesu. Vi diskriminirate.

Ovaj način rješavanja problema vodi prema daljoj etno-teritorijalizaciji, a to je problematično uprvo zbog toga što se BiH ne sastoji od tri homogena etnička kolektiva. Još uvijek imate i na jednoj i drugoj i trećoj strani etničke „druge“ koji žive na tom području. Ovim se njihovo pravo umanjuje.

 

OPASNA SDP STRATEGIJA


ŽURNAL: Da li to što se rješava više pitanja nego što sama presuda nalaže koči samo provođenje presude?

HUSKIĆ: Suština problema ovdje jeste integrativno pregovaranje, tačnije uključivanje masu drugih stvari, i to ko zna kojih još pošto mi pojma nemamo šta iza zatvorenih vrata ti ljudi dogovaraju. Naravno da obrise vidimo – da su zahtjevi hrvatskih stranaka da se napokon riješi pitanje Komšić, a da je to sve pod kišobranom Sejdić-Finci ali šta su konkretni dogovori, e to mi ne znamo i to je ključni problem. Mene interesuje šta su pričali. Imam puno pravo da tražim da mi se podastru informacije o čemu se pojedinačno razgovara, hoću da znam šta je svako rekao. Ne možemo se mi ponovo dovoditi u situaciju kao građani da šest ljudi dogovara Ustav države i njegove izmjene iza zatvorenih vrata.



ŽURNAL: Da li je neko kriv više od drugoga ili je cijela ova grupa podjednako kriva? Postoji li isključivi krivac za neprovođenje presude?

HUSKIĆ: Sad je naravno pitanje da li je bilo nužno pregovore Sejdić-Finci učiniti pregovorima oko „slučaja Komšić“. Da li su hrvatske stranke zbog te opsesije s problemom Komšić dodatno zakomplikovale pregovore? Rekao bih da jesu jer shvatam njihovu frustraciju problemom Komšić ali ono na osnovu čega rezonuju nema uporišta u Ustavu. Ustav kaže da su članovi Predsjedništva Hrvat, Bošnjak i Srbin. On ne kaže da su izabrani glasovima Hrvata, Bošnjaka ili Srba niti kaže da je njihov posao u Predsjedništvu da zastupaju i brane interese Bošnjaka, Srba ili Hrvata.

I opet imate poziciju u kojoj osovina Dodik-Čović vrlo dobro funkcioniše gdje Dodik stalnim insistiranjem na zahtjevu ispod kojeg očito ne ide, a to je da to bude direktan izbor, faktički čitavu igru prebacuje u Federaciju gdje je jedini način rješavanja problema dalja etno-teritorijalizacija.

Sa ove strane imate stranke koje apsolutno ne znaju na koji način bi se pozicionirale, osim da se trude da ostanu u vlasti, pa su slijedom stvari spremni da prave ko zna kakve koncesije.

Meni je posebno čudno da u svemu tome učestvuju neke stranke za koje nisam smatrao da bi sebi dopustile jednu vaninstitucionalnu avanturu kao što je SDP. Druge manje više i razumijem ali za stranku koja nominalno zastupa prava svih i smatra se multietničkom mislim da je neprihvatljivo da dozvoli sebi da bude gurnuta u grupu evidentno bošnjačkih stranaka, što se iz okvira pregovorima da iščitati, a pogotovo zato što pristaju na razgovore oko principa koji idu ka tome da dalje umanjuju prava, više nego što rješavaju suštinu problema ove presude, pitanje diskriminacije.

Svi snose odgovornost ali ne istu. Vremenom je breme odgovornosti prelazilo s jednih na druge. Trenutno stvari stoje ovako – insistiranje na hrvatskom pitanju sa jedne strane i Dodikovo insistiranje na direktnom izboru sa druge strane čini pregovore duboko problematičnim. To što je EU pristala na ovu priču, na principe koji kažu da je implementacija presude samo problem Federacije, te da rješenje leži u nekom superkomplikovanom matematičkom model izbora članova Predsjedništva, dosta govori u izostanku jasne strategije prema BiH.

Bojim se da ovakvim načinom rješavanja implementacije presude Sejdić-Finci, kakvim se sada koristimo, samo otvaramo vrata za dalje procese pred Evropskim sudom protiv BiH na bazi diskriminacije.

BiH ustavno štiti prava pojedinaca, a istovremeno daje velika prava kolektivima. To je ono gdje je naš Ustav u kontradikciji sam sa sobom. To će vam, siguran sam, i pravnici potvrditi. U kom smjeru BiH ide zavisi od političke konstalacije. Vi ste imali do 2006. godine aktivnu međunarodnu zajednicu, radilo se na izgradnji institucija, smanjenju dominacije etničkog i jačanju građanskog. Međutim, sada smo u fazi regresije. Pošto međunarodne zajednice više nema mi smo u proces političke i društvene regresije s gotovo potpunim povratkom na etno-teritorijalne modele. Vraćamo se u 90-e, što možda jeste ružna analogija ali je to to, mi i dalje razgovaramo o teritorijama.

(zurnal.info)