Sefke Records

MASAKRIRANJE OPTIMIZMA: Čuvajmo apatiju kao zjenicu oka svoga

Piše: Selvedin Avdić

Nije važno za koga glasate kada će kroz razne koalicije širokog spektra, čudesnim matematičkim operacijama vlast suštinski ostati nepromijenjena. Nema više ni pozicije niti opozicije, svi su na istom kazanu

Nedavno sam u Zenici učestvovao na promociji “Sabranih djela” Georga Büchnera. Izdavač knjige potrudio se da dovede valjanu publiku -  studentima i srednjoškolcima podijelio je knjige nekoliko dana ranije, da učvrste gradivo i aktivno učestvuju u razgovoru sa promotorima. Ponesen atmosferom, na promociji sam rekao kako nema boljeg mjesta za razgovor o Büchneru od današnje Zenice. Jer, knjižaru u kojoj smo sjedili potpuno je proždrao smog koji su nam u udruženom zločinačkom poduhvatu obezbijedili beskrupulozni indijski kapitalisti i snishodljiva opštinska birokratija. Pitao sam promotore kako bi pisac reagirao na takvo stanje.

Znao sam da će odgovoriti kako sigurno ne bi mirno stajao. Jer, podsjetiću, Büchner nije bio samo izvanredan dramski pisac i naučnik. Bio je revolucionar, tvorac kultnog političkog pamleta “Hesenski zemaljski glasnik”, koji je bio inspiracija za studentske proteste šezdesetih godina. 

Ne znam kakvu sam reakciju želio izazvati s tako patetičnim uvodom. Siguran sam da nisam pomislio, bez obzira na euforiju, da će prisutna omladina ponesena Büchnerovom energijom poraniti i uz akcijašku pjesmu zatvoriti i fabriku i opštinsku zgradu. Ipak, bilo mi je ugodno te večeri. Razišli smo se veselo kašljucajući kroz smog, smrdljiv i otrovan, kao depresija. Ujutro sam se malo sramio zbog mog djetinjastog idealizma. S knjiškog oblaka bubnuo sam na beton. Jer, nema tog “büchnera” koji nas može pokrenuti, dok čuvamo apatiju kao zjenicu oka svog. 

...

U Bosni i Hercegovini ne postoji niti jedan ideal na koji mi nećemo s merakom sručiti kantu govana, “da ne ostane ni pomen na ljepotu”.

Počeli smo s medijima. Sjetimo se, u najtežim godinama mediji su očuvali dostojanstvo ovog društva. Novinari su pisali o zločinima i kriminalu iz svoje avlije, bez autocenzure. Svjesno su stavljali glavu u izlog, zaustavljali štetne društvene procese i dugo godina nam čuvali obraz pred svijetom. 
A onda su politički kriminalci obratili pažnju na medije i uslijedilo je: blaćenje, narušavanje ugleda, podmićivanje, infiltriranje u redove, pritisci na upravne odbore i oglašivače, prijetnje, ucjene i druge gadarije... Rezultat je da danas umjesto novinara imamo apsolutno - apsolutne denuncijante.
Izuzeci postoje, naravno, ni kad sam najljući ne pljujem po hljebu koji jedem.

Nakon toga na red su došle nevladine organizacije zahvaljujući kojima smo godinama imali kakvu-takvu protivtežu vlasti. Proglašavani su stranim plaćenicima, teroristima, profiterima, neradnicima... Došlo je dotle da danas čak i običan svijet ima podozrenje prema njima. Nevladine organizacije gube dragocjeno vrijeme objašnjavajući da su im namjere časne.

Pa ko bi onda mogao pokrenuti društvene promjene? Mediji su ukaljani, nevladine organizacije nepouzdane, ostali su pojedinci... Ali, avaj, na posljednjim protestima ni ti pojedinci nam nisu valjali. Anonimni mudraci i cinici po forumima i društvenim mrežama sa sladostrasnim žarom pljuvali su aktiviste sve dok se oni nisu povukli, ni sami ne shvatajući šta ih je zadesilo. (Da se s takvom gomilom može lako manipulirati shvatili su čak i u SDP-u čiji aktivisti godinama, i sam sam svjedok, troluju komentare na portalima.) Siguran sam da su posljednji JMBG protesti propali ne zbog pritisaka vlasti, nego zbog cinizma “slobodnomisleće” gomile.

Odbacili smo medije, nevladine organizacije, aktiviste... Volio bih kada bi mi neki intelektualac objasnio šta nam je preostalo, ko i kako može povesti velike društvene promjene. Ali, ni tu situacija nije blistava. Imam nesreću da poznajem nekoliko pametnih ljudi i svi su posvađani između sebe. Ne zbog ideala, principa ili političkih vizija. Razlozi su obično mnogo prizemniji, sramota me da ih navodim.

Ko nam je ostao – Edin Džeko, Halid Bešlić... sumnjam, ne postoji osoba o kojoj kod nas postoji konsenzus. Pljujemo sve i svakog i u toj histeriji više ne znamo kako kanalisati bijes. Podigli smo toliko gustu maglu u kojoj su svi krivi i u kojoj svi mogu biti sve – Fahrudin Radončić ministar sigurnosti, Nermin Nikšić premijer, Živko Budimir predsjednik Federacije...
Kada bi mladi Büchner danas zalutao u nekakav kafić i pokušao izložiti teze iz svog pamfleta sigurno bi izašao ponižen i osramoćen.  

...
I šta sad?
Obično se na ovom mjestu u ovako pesimističnim tekstovima ubaci kakva optimistična prognoza, da ne bi narod skroz ubili u pojam. Najbolje je, recimo, napisati da ovakvu vlast moramo kazniti na narednim izborima i da će svi pljačkaši odgovarati nakon te promjene vlasti.
Prekršiću taj lijepi običaj. Jer, više nije važno za koga glasate kada će kroz razne koalicije širokog spektra, čudesnim matematičkim operacijama vlast suštinski ostati nepromijenjena. Nema više ni pozicije niti opozicije, svi su na istom kazanu. Niti jedan svinjski namiren političar nije završio u zatvoru. Sve stranke su do te mjere interesno isprepletene da bi izbacivanje samo jedne iz vlasti upropastilo taj filigranski vez.

Zaista mi je žao, ali da vidim i najmanju naznaku optimizma vrlo rado bih je otkucao. Stoga sam prinuđen ovaj tekst završiti, bez ikakvog zaključka,  u lijepom običaju pravopisa. Tačkom.


P.S.
Ipak neću. Ukoliko niste zaboravili, uskoro će početi ubijanje pasa. Naše protestne peticije imaju isto toliko efekta koliko i protestno pimplanje lopte. Ali, nema razloga za brigu, kako sam čuo, životinje će klati izvan gradskih sredina tako da nam krici neće narušiti savršeno izgrađenu apatiju.

(zurnal.info)
    

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Georg Büchner, Selvedin Avdić, Sefke Records