Stav

O TENISU I DRUGIM PERVERZIJAMA: Kad Hercegovina u Australiji sretne Bosnu

Piše: Marko Tomaš

Sportašima je katkad bolje da šute. Iako je Dodigova opaska da su bh navijači promašili sport sasvim na mjestu. Ali oni su beskrajno tupi. Ponijeli su u daleku Australiju ono najgore od zemlje iz koje su potjerani

ŠTOKHOLMSKI SINDROM I DRUGE PERVERZIJE

Daleko je Hercegovina od Sarajeva. Daleko je Banja Luka.

Sarajevu je danas bliži Istabul od Mostara. Banja Luci je bliža Moskva nego Zenica. A Hercegovini, Zagreb i Vatikan puno su bliže od Trebinja makar je i Trebinje dio Hercegovine.

Srbija je postala dislocirana ruska gubernija. Hrvatska je predvorje trga svetog Petra. A Sarajevo duboka turska provincija.  Crna Gora odavno je postala rusko izletište. Nitko u svemu tome ne vidi jednu sitnicu. Ponovno smo pokoreni, ali ovaj put se radujemo tome. Osvajače dočekujemo raširenih ruku, prostiremo sofru, iznosimo najbolju hranu, klanjamo im namaze i palimo svijeće za njihovo dobro. Naše gostoprimstvo je čuveno: „Oh, dugo vas nije bilo, baš ste nam nedostajali!“

SRAMOTNA SLUGANSKA POVIJEST

Formalno pravno, osvajači sada nisu okupatori, ovaj su se put ukazali u obličju vlasnika, oni u dva potpisa u dnu ugovora postaju vlasnici naše zemlje, naših javnih dobara, naših sudbina, određuju pravila ponašanja i tapšu vazalske vladare po ramenu.

Duga je vazalska i sluganska povijest ovih naroda. Duga, preduga, beskrajno sramotna i  tužna. Mi smo se tukli jedni s drugima za interese okupatora. I danas smo spremni činiti isto. Jednom rob zauvijek rob. Nikad mi nismo istinski zaslužili slobodu. Zaslužili smo Erdoganove vodene topove, Putinove tajne službe i papinske pokore. U svojoj uobrazilji i neizmjernoj gluposti još se igramo nekakvih država. Klipani grade kule u pijesku, mokre u gaće i utvaraju si bitnost i veličinu.

Sportašima je katkad bolje da šute. Iako je Dodigova opaska da su bh navijači promašili sport sasvim na mjestu. Ali oni su beskrajno tupi. Ponijeli su u daleku Australiju ono najgore od zemlje iz koje su potjerani. Malo tko je s ovih prostora otišao svojom voljom makar je stotinu puta u povijesti za odlazak bilo razloga. Isto tako hrvatski mediji su se ovom prigodom trebali sjetiti sramotnog sukoba njihovih i srpskih navijača na istom mjestu prije nekoliko godina pa se lagano pokriti ušima. Toga se trebao sjetiti i Dodig prije nego je iznio opasku o BH navijačima.

ZAR JE SAMO MRŽNJA OSTALA

Zašto mržnja nije usmjerena spram onih zbog kojih Dodig nastupa za Hrvatsku? Zašto se naši navijači nisu sjetili da je taj momak do 2008. godine igrao za Bosnu i Hercegovinu? Zar ga sada netko može ubijediti da je pogriješio pri izboru, sad kad netko likuje zbog toga što se ozlijedio?

Kletve i psovke koje su se raširile društvenim mrežema su, blago rečeno, umobolne. Sad i jednom Čehu želimo da slomije nogu, da ga opali sunčanica, da se razboli. Kad smo, pobogu, izgubili osnovnu pristojnost?  Zar je samo mržnja ostala u nama? I tko smo uopće mi? Ja ne želim biti dijelom takvog „mi“. Jedino mogu osjećati prezir i gađenje spram turske, ruske i vatikanske služinčadi koja se međusobno proklinje i ubija.

Jedan pristojan momak iz Međugorja na svom je blogu napisao:

Bolje plasirani igrač 22 puta branio je boje zemlje u kojoj je rođen. U ta 22 susreta upoznao je suigrače, prijatelje za cijeli život. Da je to  zemlja u  kojoj vlada zdrav razum imala bi dva igrača koja igraju za istu zemlju. Tko zna koliko je još talenata, mladih nada, progutalo licemjerstvo i pohlepa ljudi na funkcijama. I od koliko su samo tenisača i tenisačica razbacanih po svijetu, koji nastupaju za neke druge zemlje mogli napraviti reprezentaciju iz snova. Mogli su, a nisu.
Budimo ponosni što je Hercegovina susrela Bosnu na kraju svijeta, u tamo nekoj, dalekoj Australiji, budimo ponosni na oba igrača nesretne zemlje.

GLAS IZ ZEMLJE SELJAČINA

Zemlje seljaka danas su zemlje seljačina. I kad postoji, razuman glas se iz Međugorja ne može probiti do Sarajeva. I obratno.  Tolika je buka na ovom stočnom vašaru. Svi muču, bleje, zavijaju, grokću. U toj animalnoj kakofoniji ljudski se glas ne čuje. Čakije su naoštrene, a koljena zguljena od ljubljenja tuđe čizme. Mi se moramo dokazati okupatoru umišljajući da dokazujemo vlastitu veličinu. Ogrezli smo u glupost i mržnju.

Ne osjećam gađenje prema onima pokorenim silom. Ali osjećam gađenje spram onih koji su se svojevoljno naguzili. I još se kurče naokolo.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Damir Džumhur, Ivan Dodig, Marko Tomaš