Melanholija ljevice

DOGOVOR JOŠ VAŽI: Jebo materijalnu bazu, daj da se pokoljemo zbog duhovne nadgradnje

FOTO: John Trent
Piše: Andrej Nikolaidis

Posljednji put kada sam ovo pokušao objasniti gotovo dva mjeseca su horski tražili moju glavu. Da probam ponovo. Dakle: oni, svih vjera i nacija, koji pristaju na budućnost koju tvore vječna vatra etničke mržnje, nastavak rata drugim sredstvima i državne laži o prošlosti nisu samo nemoralni, nego i retardirani

Sjećate li se prvog filma Zemeckisove trilogije Povratak u budućnost? Michael J. Fox tu igra mladića koji se uz pomoć vremenske mašine – automobila koji je konstruisao “ludi” naučnik – vrati u prošlost.

Tamo, u godini 1955., on svojim postupcima izmijeni slijed onoga što se već desilo, tako da bude poništeno njegovo postojanje u 1985., godini iz koje je krenuo na vremensko putovanje. Mladić, naime, stekne romantičnu naklonost svoje majke, čime spriječi vezu nje i svoga oca, a čime, opet, spriječi preduvjet svoga postojanja.

Kada se njegova majka zaljubi u njega, što nju udaljava od njegovog oca, a našeg junaka od mogućnosti rođenja, njegov lik na fotografiji koju nosi u džepu počne da blijedi. Ako bi došlo do zabranjene veze između njega i njegove majke u prošlosti, on bi bio izbrisan iz budućnosti, time i sa fotografije koju je otud na svoje putovanje kroz vrijeme ponio.

SPECIJALCI U PROŠLOSTI

Kada su dobro naoružani policajci Republike Srpske obrisali riječ “genocid” sa spomenika žrtvama agresije na Bosnu i Hercegovinu u Višegradu, braneći na taj način “državnu istinu” da genocida nije bilo, izveli su, zapravo, besmisleni čin državnog vandalizma. Vandalizam tinejdžera koji sprejom uništavaju fasade svjedoči o njihovom nemoćnom bijesu. O istoj kombinaciji nemoći i bijesa svjedoči i rečena demonstracija “državne moći”.

Tužna činjenica da se genocid zbio ne može biti poništena brisanjem, čak ni zabranom upotrebe riječi genocid.
Gospode, kako su stvari, pa i one koje se čine tako velike, zapravo jednostavne… Ukoliko su doista željeli da riječ genocid nestane ne samo sa višegradskog, nego sa svih spomenika u Republici Srpskoj, ukoliko su željeli da TA riječ ne bude za vječnost vezana uz taj entitet, trebali su gledati da genocida – pokolja, ne riječi - ne bude. Nije li to tako jednostavno, ne podrazumijeva li se to?

Eh, da je samo onomad bilo manje Boja na Kosovu i manje Gorskog vijenca, a više Povratka u budućnost.    

Tvrdim da bi bilo manje besmisleno i manje neefikasno, da su specijalce sa fantomkama poslali ne da brišu riječ “genocid” sa spomenika, nego vremenskom mašinom natrag u 1992. Bilo bi razumnije da su specijalci poslati u prošlost sa zadatkom da spriječe genocid koji će biti počinjen. Ako bi uspjeli u tom zadatku, riječ genocid bi trajno nestala sa spomenika u Višegradu, kao i iz sjećanja svih nas, baš kao što Michael J. Fox nestaje sa fotografije u Zemeckisovom filmu.

Dobro, znam, nemoguće je. A to da se činjenica da je genocid u Bosni počinjen izbriše tako što će se izbrisati sama riječ genocid, to je kao moguće?

Zemeckisov film je jasan: svaka intervencija u prošlost na nepredvidljiv način se može reflektovati na budućnost. Povratak u budućnost je zasnovan na ideji da je prošlost otvorena za promjene. Naučno-fantastična pretpostavka Zemeckisovog filma praktičnu primjenu pronalazi tamo gdje se to ne očekuje – u istorijskoj nauci, koja je česta žrtva entuzijazma različitih političko-ideoloških pokreta.

Svakako smo primijetili da političke promjene često nose i promjene u pisanju i čitanju povijesti. Novo traži i pronalazi legitimitet u starome, u prvi plan izvlačeći činjenice koje će pokazati kako je novi poredak zapravo izraz takozvanih “istorijskih težnji”, neka vrsta istorijske nužnosti. Intervencijom u istoriju novo pokušava pokazati kako prirodno i organski proizilazi iz prošlosti. Recimo to parafrazom Hegela: ukoliko prošlost ne odgovara potrebama sadašnjosti, utoliko gore za prošlost.

PROBAĆU PONOVO OBJASNITI

Promijenimo, za tren, perspektivu iz koje gledamo Povratak u budućnost. Razmotrimo ideju koja je već upisana (ali ne i razrađena) u Zemeckisov film: mi o našoj prošlosti uistinu ne znamo ništa sve do kraja našeg vremena. Prošlost je retroaktivno određena budućnošću. Prošlost se još nije dogodila: ona će se tek dogoditi.

Standardna istorijska logika podrazumijeva da postoje višestruke mogućnosti koje čekaju da budu ostvarene. Mi biramo jednu od njih, i u tom trenu sve druge mogućnosti nestaju. Povratak u budućnost razvija ideju da različiti izbori u prošlosti otvaraju mogućnost za različite budućnosti. Ali što ako svaki scenarij retroaktivno otvara svoju mogućnost?

Ako postoji slobodna volja, tu je treba tražiti – u tački u kojoj naša odluka uspijeva izmaći okovima determinizma, u tački u kojoj naš slobodni izbor djeluje na prošlost tako što u njoj otvara mogućnost čije je on ostvarenje? Budućnost se ne mijenja izborom koji je učinjen u prošlosti (što je osnova zapleta Zemeckisovog filma). Ne slučajno, nakon svih peripetija viđenih u filmu, budućnost ostaje ista: prošlost je na koncu samo potvrdila budućnost. Borba je vođena na pogrešnom mjestu. Izborom načinjenim u budućnosti mijenja se prošlost (tako što se u njoj otvara nova mogućnost), što onda vodi ka izmjeni budućnosti. Ne danas za sutra, nego sutra za juče.

Hoću reći – srećom, nije potrebno putovati u prošlost. Za početak, dovoljno je o njoj prestati lagati. I prestati se oko nje tući. I tako dati šansu nekoj drugoj budućnosti.

Posljednji put kada sam ovo pokušao objasniti gotovo dva mjeseca su horski tražili moju glavu. Da probam ponovo.
Dakle: oni, svih vjera i nacija, koji pristaju na budućnost koju tvore vječna vatra etničke mržnje, nastavak rata drugim sredstvima i državne laži o prošlosti nisu samo nemoralni, nego i retardirani.

Zašto?

Zato što Srbi i Bošnjaci imaju zajedničkog neprijatelja, a to nisu Hrvati. Jer i Hrvati imaju istog neprijatelja.

Pa ko bi to mogao biti?

Oni koji su ih opljačkali, naravno.

Bez svijesti o tome, postoji samo jedna budućnost: dok budu prolivali svoju i tuđu krv za vjeru i naciju, opet će ih pljačkati.

Onda opet. Pa opet...   

Tako to biva kad se kaže: jebo sad materijalnu bazu, daj da se pokoljemo zbog duhovne nadgradnje.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis