Bunt

KUDA SESTRO, KUDA ĆEMO: Vatra je pobuna protiv sivila

Piše: Marko Tomaš

Živimo u vremenu kad se gomilaju pitanja. Ne postoje pravi odgovori. Živimo u beskrajno sivom. Jedina boja koja bljesne tu i tamo je ona koju nosi plamen. Vatra je pobuna protiv sivila

Negdje u lipnju prošle godine napisao sam stihove: „... Ovo je nepravda/jer iza sebe/ostavit ćemo samo budućnost./Naša djeca/i djeca naše djece/na njoj će lomiti zube i srca...“

Licemjer sam i cinik. Ne vjerujem nikome, ne vjerujem ni u šta. Samo pokušavam sam sebi objasniti što se događa. Bolje neće biti. Nikad. Ja u to ne vjerujem. Izrabljivanje i tlačenje nikad neće prestati. Ali ne želim nikome odreći pravo na san da može biti bolje, da je pravda dostižna. Svi imamo pravo na zablude.

BESKRAJNO SIVILO

Živimo u vremenu kad se gomilaju pitanja. Ne postoje pravi odgovori. Živimo u beskrajno sivom. Jedina boja koja bljesne tu i tamo je ona koju nosi plamen. Vatra je pobuna protiv sivila.

Potkraj sedamdesetih godina britanski klinci su odlučili prerezati pupčanu vrpcu. Bio im je pun kufer priče o ratu. Djeca su se morala emancipirati od naslijeđa kojim su ih roditelji ucjenjivali. Punk se poklopio s dolaskom na vlast „Željezne lady“, Margareth Thatcher. Punkeri tog doba izgledali su kao odrpana djeca iz Dickensovih romana. Podignut srednji prst i psovka bili su upereni direktno u srce britnaskog ponosa – kraljicu. Lice punka je bio irski dječak John Lydon. Mi ne želimo vaš dosadni svijet. Mi ne želimo vašu državu zakopčanu do grla i ogrnutu sakoima od tvida. Ne želimo popodnevni čaj. Neka bog čuva kraljicu i njen fašistički režim!

Nekoliko godina ranije klinci u Njemačkoj pokrenuli su vlastitu emancipaciju nešto radikalnijim sredstvima. Bombe su bile podmetnute u samo srce sustava, u svinjski obor kapitalizma. RAF je imao lice Gudrun Enslin, Ulrike Meinhoff i Andreasa Baadera.

Klinci u Bosni i Hercegovini jučer su kamenovali i palili bosanskohercegovački politički Mordor. Bilo je to simboličko rezanje pupčane vrpce.

Mrzimo vas.

Dosta nam je.

Evo osvete za svo simboličko batinanje koje doživljavamo cijeli život.

Gadovi, neka vas bude strah.

Unaprijed jebemo majku svakom tko nas ubuduće bude pokušao batinati i pljačkati.

Ovo je upozorenje svima. Jučer se Bosni i Hercegovini dogodio punk s primjesama njemačkog terorizma. Tako razmišljam kad pokušavam romantizirati jučerašnje događaje.  

Osjećanja su dvojaka. Ne volim i ne podržavam rušenje i paljenje. Ali kako osuditi dijete koje je konačno odlučilo ustati protiv višegodišnjeg bullyinga? Izrabljivačima treba utjerati strah u kosti. Vrijeđate nam inteligenciju. Na našem naslijeđu gradite privatne dvore i carstva. Sad je dosta!

SVE JE JOŠ VRELO

Sve je još vrelo. Teško je iznijeti suvisle ocjene. Tužan sam i samo želim zagrliti neutješne. Ja ću takav biti zauvijek. Na neki perverzan način me uzbuđuje činjenica da živim među ljudima koji se nisu pomirili sa sudbinom koju su im krvnici namijenili.

Ali rulja? Ne znam. Zbunjen sam. Najiskrenije. Ne mogu ići na crtu s onim koji su neki dan išli „biti pedere“ ne shvaćajući da su svi obespravljeni ljudi dio iste klase. Ne volim histeriju. Ali, izgleda, drugog rješenja nema. Bestidnost gadova na vlasti drugi jezik ne razumije. No, može li itko reći da je potpuno uvjeren u ispravnost metoda kojima mijenjamo svijet? Ako smo se već odlučili mijenjati ga. Klinci koji ruše i pale su samo odraz sustava. Njegov lik u ogledalu.

Ali jebe me i to što ispada da su vlasti proteklih 20 godina birale same sebe. I to što se bojim da će opet sve završiti na onome: bijes pa ništa. Pojeo vuk magarca. Ostavke već pljušte, ali vidjet ćemo što će nam to donijeti. Treba se smiriti. Odavde se može samo u dublji kaos. A to nikome ne bi trebao biti interes.

Nemojmo biti seronje. Budimo pošteni i priznajmo sami sebi vlastiti dio odgovornosti. Mi smo birali mamlaze na vlasti. Biramo ih uporno već dvadeset godina. Pred očima nam otimaju prostor. Svo vrijeme šutimo.

Godinama je jasno što nam se događa. Pogotovo u Mostaru. Bolnicu su pretvorili u tržni centar. Školu u vijećnicu. Tvornicu u stambeno poslovni kompleks. To je recept  koji je svijetu prepisala Margareth Thacher, a provode ga vlasti diljem planeta.

Punk je bio kamen u Thachericinoj cipeli u vrijeme kad je ona vojničkim korakom gazila britansku ekonomiju i proleterijat. Ljudi u Bosni i Hercegovini ustali su protiv naslijeđa njezine politike. Volio bih to vjerovati. Jedino nas to čini dijelom svijeta. Jedino zbog toga nismo usamljeni plutajući otok pun otrovnog otpada. Pomalo žalim što iza svega nema nekakvog Alexisa Tsiprasa. Jer što ćemo kad srušimo sustav? Postavljanje pitanja je uvijek početak rješavanja problema. Valjda.

Riječima Damir Avdića: „Kuda sestro/kuda ćemo/s jedne strane Abu Graib/s druge Guantanamo...“

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Protesti, Marko Tomaš, Bunt