Melanholija ljevice

UPITNIK O CRNOGORSKIM PROTESTIMA: Učiti, učiti i samo učiti na primjeru Bosne

Piše: Andrej Nikolaidis

Protestanti u Bosni traže alternativu parlamentarnoj demokratiji i traže neku vrstu nacionalizacije i redistribucije. Protestanti u Crnoj Gori do sada su uvijek smjerali na smjenu dijela političke elite i uspostavljanje vlasti drugog dijela elite

Građani Crne Gore su, inspirisani građanskim pokretom u Bosni, u subotu održali demonstracije u Podgorici.

Koliko se ljudi okupilo na protestima?

Neki kažu stotinu, neki kažu tri stotine.

Je li brojnost bitna?

I da i ne. Ako su protesti autentični, kao bosanski, snaga ne proizilazi iz velikih brojeva nego iz poruka i zahtjeva koji ruše ustaljenu političku logiku, koji proširuju područje borbe.  

Zašto su demonstranti gađali zgradu Vlade kamenicama, kada je bilo jasno da je policija našpanovana, da će hitno reagovati, te da će to ujedno značiti i kraj protesta?

Zato što je u Crnoj Gori tradicionalno snažna škola mišljenja koja drži da je Gandi precijenjen.

Treba li na slobodu pustiti ljude koji su privedeni nakon demonstracija?

Naravno da treba.  

Ima li u Crnoj Gori razloga za socijalni bunt?

Naravno da ima.

Kakva je bila crnogorska tranzicija?

Ista kao i bosanska – Peti jahač Apokalipse.

Kako funkcioniše crnogorska parlamentarna demokratija?

Razbija – ista partija je na vlasti ne od uvoženja višestranačja, dakle četvrt vijeka, nego od 1945., jer je DPS direktni nasljednik Komunističke partije u Crnoj Gori. Vlast je do danas opstajala jer su joj alternativa bili četničke vojvode i ljudi koji tvrde da su ubistva u Račku izvršili Albanci, a Bošnjaci gađali sebe na Markalama.

Može li ipak doći do promjene vlasti na izborima?

Apsolutno. Kada ljudi budu dovedeni do tog stepena bijede da glasaju za crnog vraga, makar i iz osvete. A taj čas je blizu. U jednom trenutku, ideologija, nacija niti bilo što drugo ljudima više nije na umu – oni jednostavno sa vrata žele maći ruke koje ih guše. Tu počinje nužda i prestaju svi razlozi „za i protiv“.

A da li bi pomoglo ono što traže demonstranti  u Bosni – više direktne demokratije i smjena čitave političke elite?

Naravno da bi. To je očito rješenje problema. Ako vlast vlada zato što se građani boje da bi njihova alternativa vladala još gore, politika koja se vodi u toj zemlji nije drugo do politika straha. Politika straha rađa bolesno društvo. Protesti u Bosni su radikalna, emacipacijska lijeva politika ozdravljenja na djelu.

Pa zašto onda nema takvog pokreta Crnoj Gori?

Paradoksalno, zato što je Crna Gora mnogo sličnija Bosni i Hercegovini nego što se misli. Prvo, i Crna Gora ima Republiku Srpsku. Nema je u teritorijalnom, ali ima u političkom smislu: ona izlazi na izbore i zove se Demokratski front. Drugo, u javnost se puštaju probni baloni koji najavljuju da bi moglo doći do promjene crnogorskog građanskog Ustava, pa i u Crnoj Gori u Ustav ubaciti „konstitutivne narode“, što je rješenje sa kojim se Bosna i Hercegovina tako usrećila, da sad i ovdje razmišljaju da primijene isto.

Šta to praktično znači?

Protesti u Bosni su anti-sistemski, dok su svi protesti u Crnoj Gori do sada bili opozicioni. Protestanti u Bosni traže alternativu parlamentarnoj demokratiji i traže neku vrstu nacionalizacije i redistribucije. Protestanti u Crnoj Gori do sada su uvijek smjerali na smjenu dijela političke elite i uspostavljanje vlasti drugog dijela elite.

Prevedeno na bosanski: jedan dio opozicije traži da se makne Zlatko a dođe Dodik, a drugi ne bi Dodika, nego da dođe Bakir.

To su pokreti sačinjeni od tvrdih, desničarskih srpskih nacionalnih stranaka i onih koji traže više pravne države i više slobodnog tržišta i nisu zainteresovani za direktnu demokratiju. To su protesti koji traže snažnije antikorupcijske mjere i hapšenja funkcionera, ne i promjeni političkog sistema. Oni polaze od teze da su parlamentarna demokratija i kapitalizam najbolji sistemi, ali u Crnoj Gori ne funkcionišu, pa je rješenje da se sa ulice malo pogura stvar i ti sistemi postanu funkcionalni. Svi veliki protesti u Crnoj Gori do sada bili su ili srpski nacionalistički ili protesti sa liberalno-demokratske, nikada ne i radikalno lijeve pozicije kao protesti u Bosni.

Zašto takvi protesti nisu uspjeli?

Najprije zato što je sadašnja crnogorska vlast ustoličena upravo nakon masovnih demonstracija 1989., kada su smijenili staro komunističko rukovodstvo. U toj vrsti „radova na cesti“ oni su maheri. Takvi protesti ne mogu uspjeti bez snažne podrške zapadnih sila, a one do sada očito nisu dale zeleno svjetlo za takvu smjenu sadašnje vlasti u Crnoj Gori.

Osim toga, dosadašnji protesti u Crnoj Gori nisu uspjeli izazvati jedinstvo građana – oni su homogenizovali pristalice opozicije, a sa druge strane i pristalice vlasti. Etničke i identitetske razlike tada bivaju puštene u pogon, pa se ljudi, iako osiromašeni i bez posla, ne žele pridružiti protestima, jer su to protesti „onih drugih“ – eto još jedne sličnosti sa Bosnom i Hercegovinom.

Čekajte, zar ne tako davno u Crnoj Gori nije održana serija prilično masovnih protesta, o kojima su neki karakteristično inventivno izvještavali kao o „Crnogorskom proljeću“?

Jeste.

Kakvi su to bili protesti?

Antivladini i antikorupcijski.

Pa kako je to završilo?

Isto kao i antikorupcijska borba u Evropskoj uniji, koja je po sopstvenom priznanju samo prošle godine zbog korupcije u vlastitim institucijama izgubila tričavih 130 milijardi eura. Završila je tako što je pao Igor Lukšić, premijer koji je naslijedio Mila Đukanovića.

A ko je došao na njegovo mjesto?

Milo Đukanović. On je premijer prvi put postao nakon masovnih protesta zbog korupcije starog komunističkog rukovodstva 1989., a na mjesto premijera se opet vratio vratio nakon posljednjih antikorupcijskih protesta u Crnoj Gori.

Šta je onda rješenje?

Učiti, učiti i samo učiti na primjeru Bosne.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Protesti, Andrej Nikolaidis, Melanholija ljevice, Crna Gora