Kauč selektor

LIGA PRVAKA: Kada bi postojala nogometna pravda, Atletico bi bio šampion

Piše: Marko Tomaš

To bi bio trijumf srca, strasti. Kaže Simeone kako su oni skromna momčad koja će svima zadavati ogromne probleme. Tom rečenicom kao da je opisao sebe, skromnog igrača koji je svima zadavao ogromne probleme.

BAYERN – ARSENAL 1: 1

Nikad nisam vidio Arsenal da igra toliko ziherašku utakmicu. Wengerov osnovni problem posljednjih par sezona postaje strah i manjak vjere u vlastite sposobnosti. A u strahu su velike oči i deset igrača igra u obrani. Unatoč tome što su trebali stizati rezultat.

Takav pristup Topnika savršeno je odgovarao Bayernu koji je mogao čuvati snagu bez obzira na Arsenalovu „aktivnu“ obranu, koja ih je pokušala natjerati na nešto bržu predaju lopte nego to Guardiola voli. Na koncu, činilo se da je Wenger zadovoljan remijem u Muenchenu.

Čudno to zvuči, ali kad pratite Bayernov nezaustavljivi pohod na svim frontovima, pogotovo u Bundesligi, donekle je razumljivo da gajite strah od debakla. No, za takav pristup nema opravdanja. Momčad koja ima Cazorlu, Mertesackera, Vermalena, Podolskog, Girouda, Artetu ne bi smjela imati komplekse ni pred strašnim bavarskim strojem. Jako cijenim Wengera, ali ovo što radi posljednjih sezona je postalo previše ziheraški.

A malo mi je i dodijalo gledati engleske momčadi bez engleskog duha. To je ubijanje cijelog jednog pristupa nogometu, sviđao se on nekome ili ne.

BARCELONA – MANCHESTER CITY 2: 1

Pellegrini je odabrao bitno drugačiji pristup od kolege Wengera. I to mu se umalo i isplatilo. City je išao pokazati da su velika momčad. I nisu se obrukali. Barcelona možda jeste u maloj krizi, ali u ovoj se utakmici vidjela njihova prava jačina.

Pogotovo se to pokazalo u prvom dijelu kad je City nametnuo nešto brži, košarkaški run and gun tempo. Bila je milina gledati obje momčadi kako u velikoj brzini igraju na prvu, doduše između dva kaznena prostora, ali to i jeste osnovni prostor kontrole. City je, da tako kažemo, junački poginuo. No, i dalje su u europskim okvirima mala momčad u odnosu na Barcelonu i to se pokazalo kao prevelik nedostatak.  Kupuju sve što novac kupiti može već godinama, ali nešto i dalje fali za ozbiljan europski iskorak.

ATLETICO – MILAN 4: 1

Kad bi na svijetu još uvijek postojala nogometna pravda mimo Platinijeve volio bih da Atletico Madrid osvoji Ligu prvaka. To bi bio trijumf srca, strasti. Kaže Simeone kako su oni skromna momčad koja će svima zadavati ogromne probleme. Tom rečenicom kao da je opisao sebe, skromnog igrača koji je svima zadavao ogromne probleme.

Uostalom, Atletico je jedina momčad čiji trener tijekom utakmice pretrči jednaku razdaljinu kao i igrači. Takav pristup naprosto morate voljeti. Imaju nešto, ima tu magije, duha. S druge strane, žalosno je gledati s koca i konopca skrpljenu momčad Milana u kojoj De Jong igra samo kako bi netko smirivao brbljivog i sve manje podnošljivog Balotellija.

PSG – BAYER 2: 1

Talijanski nogomet je pao toliko nisko da vjerojatni nasljednik Gigija Buffona na vratima reprezentacije brani u jednoj francuskoj momčadi. Sjajan je vratar Salvatore Sirigu.
PSG je bez puno problema pobjedio Bayer.

Ali, unatoč debaklu koji su doživjeli na domaćem terenu, Nijemci su odigrali poštenu i otvorenu utakmicu. I donekle su spasili obraz. Što i dalje ne mogu reći za Wengera unatoč izvučenom remiju protiv Bayerna. PSG napreduje brže od Cityja u eruopskim okvirima iako su im fizionomije momčadi donekle slične. Doduše, PSG ima manje zahtjevno ligaško natjecanje pa se i u tome može tražiti razlog za takvo što.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, Liga prvaka