Prije izvjesnog vremena, u okviru jednog intervjua što sam ga s Damirom Avdićem snimao za „Feral Tribune“ povodom njegovog prvog albuma „Od trnja i žaoka“, spomenuo sam među ostalim i pojam „dijaboličnog“. Vražja atribucija odnosila se tu prvenstveno na sugovornikovu scensko-izvođačku stilistiku, a tek zatim na eksplicitni spomen i zazivanje Odmetnutog Anđela, no Damir mi nije dopustio zadržati prostor za eventualna slobodnija ili neprecizna tumačenja. „To su ljubavne pjesme“, ustvrdio je, i doista više nije bilo potrebe da dodaje kako sve ostalo uz taj prioritet biva tek njegovom posljedicom. Ljubav, naime, u svim njezinim izdanjima i konjunkcijama, ako je baš bezuvjetna i bezrezervna - dakle, tzv. prava, sudbinska - ionako je prvorazredni eksces unutar šire zajednice, ne samo intimna (re)akcija pojedinca.

Takav incidentni osjećaj ujedno je tema novog Avdićeva romana: privatno iskustvo kakvo, međutim, zahtijeva temeljitu reviziju i rekompoziciju ukupnog društvenog „reda i mira“, računajući s predočenim nam kontekstom od familije pa do, ako treba, novog svjetskog poretka, ovoga globaliziranog. Iskustvena projekcija najintenzivnije i presudno je posredovana, dakako, jezikom; to sredstvo, ali po svojoj neizbježnoj prirodi i cilj, autorski je ključ i brava na vratima njegova doživljaja stvari. Navodim tu famoznu, no uvijek jednako uzbudljivu generalizaciju da bih skrenuo pažnju na osobeno Avdićevo posezanje za jezikom, da bih posvjedočio kud je meni taj iskaz usmjerio koncentraciju. Ova, kao i prethodna, uostalom, njegova proza, a tako i poezija, barata jezikom u stanovitoj mitskoj maniri. On njome uistinu stvara svijet otpočetka, od elementarnih mu gradivnih sastojaka.

Hotimično ostavljena na razini tek grube jezičke obrade, e da bi se potcrtao takav permanentni stvoriteljski moment i sačuvao njegov jedinstveni trag, ta stvarnost dječaka koji sazrijeva u baš ultimativnom ljubavnom grču, potom i socijalnom, društvenom, kulturnom, političkom i svakom drugom - negdje na brdovitom Balkanu, valjda u Tuzli - ta stvarnost prema takvom književnom tretmanu podsjeća na priču iz jednog drugog romana, pritom već odavno slavnog. Kao što Avdićev junak u ich-formi, pa možda i njegov alter ego, ovdje glavinja kroz tjesnace svog jezika i svog osjećaja, tako je strasno posrtao i legendarni Arturo Bandini po losangeleskim ulicama i pješčanim obroncima, u romanu „Zapitaj prah“ Johna Fantea. I on je tako plijenio svojom izravnom posvećenošću bazičnim impresijama koje se naoko lagano daju imenovati, premda treba znati da na ovom putu njihova opravdavanja stoji autentična odgovornost. U protivnom bi se ono što zovemo velikim riječima jednostavno moglo ubaciti u dobar kompjutor, on bi svakako brzo izbacio neki zgodan i prigodan sonet.

Takav je pristup pitanjima jezika inače unekoliko više karakterističan za poeziju negoli prozu. U proznom rukopisu Damira Avdića, prema tome, riječi ne da nešto znače: one to jesu. I to je još jedno opće razlikovno mjesto kad su posrijedi odvajanja dvaju ponajvećih skupova spisateljske ambalaže, no i njega je zanimljivo podcrtati zbog još jednog obrazloženja samog autora, ako se vratimo na onaj gornji intervju. Tad mi je kazao, a znao je to i drugdje tako definirati, otprilike, da su gitarski „riffovi“ njemu isto što i zarezi, pa taj interpunkcijski preostatak u ovom romanu zbilja odjekuje kao najžešći „hard core“. Stoga se lako da uspostaviti i povratna veza, jer je ovo štivo legitimno pripadajuće rebelijanskoj tradiciji Guthrieja i Strummera, ili pak našeg Štulića. I, dodao bih da je upravo, mada ne znam bi li se Damir s tim složio – đavolski ljubavno.

(zurnal.info)

 

 

">

Prije izvjesnog vremena, u okviru jednog intervjua što sam ga s Damirom Avdićem snimao za „Feral Tribune“ povodom njegovog prvog albuma „Od trnja i žaoka“, spomenuo sam među ostalim i pojam „dijaboličnog“. Vražja atribucija odnosila se tu prvenstveno na sugovornikovu scensko-izvođačku stilistiku, a tek zatim na eksplicitni spomen i zazivanje Odmetnutog Anđela, no Damir mi nije dopustio zadržati prostor za eventualna slobodnija ili neprecizna tumačenja. „To su ljubavne pjesme“, ustvrdio je, i doista više nije bilo potrebe da dodaje kako sve ostalo uz taj prioritet biva tek njegovom posljedicom. Ljubav, naime, u svim njezinim izdanjima i konjunkcijama, ako je baš bezuvjetna i bezrezervna - dakle, tzv. prava, sudbinska - ionako je prvorazredni eksces unutar šire zajednice, ne samo intimna (re)akcija pojedinca.

Takav incidentni osjećaj ujedno je tema novog Avdićeva romana: privatno iskustvo kakvo, međutim, zahtijeva temeljitu reviziju i rekompoziciju ukupnog društvenog „reda i mira“, računajući s predočenim nam kontekstom od familije pa do, ako treba, novog svjetskog poretka, ovoga globaliziranog. Iskustvena projekcija najintenzivnije i presudno je posredovana, dakako, jezikom; to sredstvo, ali po svojoj neizbježnoj prirodi i cilj, autorski je ključ i brava na vratima njegova doživljaja stvari. Navodim tu famoznu, no uvijek jednako uzbudljivu generalizaciju da bih skrenuo pažnju na osobeno Avdićevo posezanje za jezikom, da bih posvjedočio kud je meni taj iskaz usmjerio koncentraciju. Ova, kao i prethodna, uostalom, njegova proza, a tako i poezija, barata jezikom u stanovitoj mitskoj maniri. On njome uistinu stvara svijet otpočetka, od elementarnih mu gradivnih sastojaka.

Hotimično ostavljena na razini tek grube jezičke obrade, e da bi se potcrtao takav permanentni stvoriteljski moment i sačuvao njegov jedinstveni trag, ta stvarnost dječaka koji sazrijeva u baš ultimativnom ljubavnom grču, potom i socijalnom, društvenom, kulturnom, političkom i svakom drugom - negdje na brdovitom Balkanu, valjda u Tuzli - ta stvarnost prema takvom književnom tretmanu podsjeća na priču iz jednog drugog romana, pritom već odavno slavnog. Kao što Avdićev junak u ich-formi, pa možda i njegov alter ego, ovdje glavinja kroz tjesnace svog jezika i svog osjećaja, tako je strasno posrtao i legendarni Arturo Bandini po losangeleskim ulicama i pješčanim obroncima, u romanu „Zapitaj prah“ Johna Fantea. I on je tako plijenio svojom izravnom posvećenošću bazičnim impresijama koje se naoko lagano daju imenovati, premda treba znati da na ovom putu njihova opravdavanja stoji autentična odgovornost. U protivnom bi se ono što zovemo velikim riječima jednostavno moglo ubaciti u dobar kompjutor, on bi svakako brzo izbacio neki zgodan i prigodan sonet.

Takav je pristup pitanjima jezika inače unekoliko više karakterističan za poeziju negoli prozu. U proznom rukopisu Damira Avdića, prema tome, riječi ne da nešto znače: one to jesu. I to je još jedno opće razlikovno mjesto kad su posrijedi odvajanja dvaju ponajvećih skupova spisateljske ambalaže, no i njega je zanimljivo podcrtati zbog još jednog obrazloženja samog autora, ako se vratimo na onaj gornji intervju. Tad mi je kazao, a znao je to i drugdje tako definirati, otprilike, da su gitarski „riffovi“ njemu isto što i zarezi, pa taj interpunkcijski preostatak u ovom romanu zbilja odjekuje kao najžešći „hard core“. Stoga se lako da uspostaviti i povratna veza, jer je ovo štivo legitimno pripadajuće rebelijanskoj tradiciji Guthrieja i Strummera, ili pak našeg Štulića. I, dodao bih da je upravo, mada ne znam bi li se Damir s tim složio – đavolski ljubavno.

(zurnal.info)

 

 

">

Prije izvjesnog vremena, u okviru jednog intervjua što sam ga s Damirom Avdićem snimao za „Feral Tribune“ povodom njegovog prvog albuma „Od trnja i žaoka“, spomenuo sam među ostalim i pojam „dijaboličnog“. Vražja atribucija odnosila se tu prvenstveno na sugovornikovu scensko-izvođačku stilistiku, a tek zatim na eksplicitni spomen i zazivanje Odmetnutog Anđela, no Damir mi nije dopustio zadržati prostor za eventualna slobodnija ili neprecizna tumačenja. „To su ljubavne pjesme“, ustvrdio je, i doista više nije bilo potrebe da dodaje kako sve ostalo uz taj prioritet biva tek njegovom posljedicom. Ljubav, naime, u svim njezinim izdanjima i konjunkcijama, ako je baš bezuvjetna i bezrezervna - dakle, tzv. prava, sudbinska - ionako je prvorazredni eksces unutar šire zajednice, ne samo intimna (re)akcija pojedinca.

Takav incidentni osjećaj ujedno je tema novog Avdićeva romana: privatno iskustvo kakvo, međutim, zahtijeva temeljitu reviziju i rekompoziciju ukupnog društvenog „reda i mira“, računajući s predočenim nam kontekstom od familije pa do, ako treba, novog svjetskog poretka, ovoga globaliziranog. Iskustvena projekcija najintenzivnije i presudno je posredovana, dakako, jezikom; to sredstvo, ali po svojoj neizbježnoj prirodi i cilj, autorski je ključ i brava na vratima njegova doživljaja stvari. Navodim tu famoznu, no uvijek jednako uzbudljivu generalizaciju da bih skrenuo pažnju na osobeno Avdićevo posezanje za jezikom, da bih posvjedočio kud je meni taj iskaz usmjerio koncentraciju. Ova, kao i prethodna, uostalom, njegova proza, a tako i poezija, barata jezikom u stanovitoj mitskoj maniri. On njome uistinu stvara svijet otpočetka, od elementarnih mu gradivnih sastojaka.

Hotimično ostavljena na razini tek grube jezičke obrade, e da bi se potcrtao takav permanentni stvoriteljski moment i sačuvao njegov jedinstveni trag, ta stvarnost dječaka koji sazrijeva u baš ultimativnom ljubavnom grču, potom i socijalnom, društvenom, kulturnom, političkom i svakom drugom - negdje na brdovitom Balkanu, valjda u Tuzli - ta stvarnost prema takvom književnom tretmanu podsjeća na priču iz jednog drugog romana, pritom već odavno slavnog. Kao što Avdićev junak u ich-formi, pa možda i njegov alter ego, ovdje glavinja kroz tjesnace svog jezika i svog osjećaja, tako je strasno posrtao i legendarni Arturo Bandini po losangeleskim ulicama i pješčanim obroncima, u romanu „Zapitaj prah“ Johna Fantea. I on je tako plijenio svojom izravnom posvećenošću bazičnim impresijama koje se naoko lagano daju imenovati, premda treba znati da na ovom putu njihova opravdavanja stoji autentična odgovornost. U protivnom bi se ono što zovemo velikim riječima jednostavno moglo ubaciti u dobar kompjutor, on bi svakako brzo izbacio neki zgodan i prigodan sonet.

Takav je pristup pitanjima jezika inače unekoliko više karakterističan za poeziju negoli prozu. U proznom rukopisu Damira Avdića, prema tome, riječi ne da nešto znače: one to jesu. I to je još jedno opće razlikovno mjesto kad su posrijedi odvajanja dvaju ponajvećih skupova spisateljske ambalaže, no i njega je zanimljivo podcrtati zbog još jednog obrazloženja samog autora, ako se vratimo na onaj gornji intervju. Tad mi je kazao, a znao je to i drugdje tako definirati, otprilike, da su gitarski „riffovi“ njemu isto što i zarezi, pa taj interpunkcijski preostatak u ovom romanu zbilja odjekuje kao najžešći „hard core“. Stoga se lako da uspostaviti i povratna veza, jer je ovo štivo legitimno pripadajuće rebelijanskoj tradiciji Guthrieja i Strummera, ili pak našeg Štulića. I, dodao bih da je upravo, mada ne znam bi li se Damir s tim složio – đavolski ljubavno.

(zurnal.info)

 

 

">

ENTER DŽEHENEM: Đavolski ljubavno

Igor Lasić

Prije izvjesnog vremena, u okviru jednog intervjua što sam ga s Damirom Avdićem snimao za „Feral Tribune“ povodom njegovog prvog albuma „Od trnja i žaoka“, spomenuo sam među ostalim i pojam „dijaboličnog“. Vražja atribucija odnosila se tu prvenstveno na sugovornikovu scensko-izvođačku stilistiku, a tek zatim na eksplicitni spomen i zazivanje Odmetnutog Anđela, no Damir mi nije dopustio zadržati prostor za eventualna slobodnija ili neprecizna tumačenja. „To su ljubavne pjesme“, ustvrdio je, i doista više nije bilo potrebe da dodaje kako sve ostalo uz taj prioritet biva tek njegovom posljedicom. Ljubav, naime, u svim njezinim izdanjima i konjunkcijama, ako je baš bezuvjetna i bezrezervna - dakle, tzv. prava, sudbinska - ionako je prvorazredni eksces unutar šire zajednice, ne samo intimna (re)akcija pojedinca.

Takav incidentni osjećaj ujedno je tema novog Avdićeva romana: privatno iskustvo kakvo, međutim, zahtijeva temeljitu reviziju i rekompoziciju ukupnog društvenog „reda i mira“, računajući s predočenim nam kontekstom od familije pa do, ako treba, novog svjetskog poretka, ovoga globaliziranog. Iskustvena projekcija najintenzivnije i presudno je posredovana, dakako, jezikom; to sredstvo, ali po svojoj neizbježnoj prirodi i cilj, autorski je ključ i brava na vratima njegova doživljaja stvari. Navodim tu famoznu, no uvijek jednako uzbudljivu generalizaciju da bih skrenuo pažnju na osobeno Avdićevo posezanje za jezikom, da bih posvjedočio kud je meni taj iskaz usmjerio koncentraciju. Ova, kao i prethodna, uostalom, njegova proza, a tako i poezija, barata jezikom u stanovitoj mitskoj maniri. On njome uistinu stvara svijet otpočetka, od elementarnih mu gradivnih sastojaka.

Hotimično ostavljena na razini tek grube jezičke obrade, e da bi se potcrtao takav permanentni stvoriteljski moment i sačuvao njegov jedinstveni trag, ta stvarnost dječaka koji sazrijeva u baš ultimativnom ljubavnom grču, potom i socijalnom, društvenom, kulturnom, političkom i svakom drugom - negdje na brdovitom Balkanu, valjda u Tuzli - ta stvarnost prema takvom književnom tretmanu podsjeća na priču iz jednog drugog romana, pritom već odavno slavnog. Kao što Avdićev junak u ich-formi, pa možda i njegov alter ego, ovdje glavinja kroz tjesnace svog jezika i svog osjećaja, tako je strasno posrtao i legendarni Arturo Bandini po losangeleskim ulicama i pješčanim obroncima, u romanu „Zapitaj prah“ Johna Fantea. I on je tako plijenio svojom izravnom posvećenošću bazičnim impresijama koje se naoko lagano daju imenovati, premda treba znati da na ovom putu njihova opravdavanja stoji autentična odgovornost. U protivnom bi se ono što zovemo velikim riječima jednostavno moglo ubaciti u dobar kompjutor, on bi svakako brzo izbacio neki zgodan i prigodan sonet.

Takav je pristup pitanjima jezika inače unekoliko više karakterističan za poeziju negoli prozu. U proznom rukopisu Damira Avdića, prema tome, riječi ne da nešto znače: one to jesu. I to je još jedno opće razlikovno mjesto kad su posrijedi odvajanja dvaju ponajvećih skupova spisateljske ambalaže, no i njega je zanimljivo podcrtati zbog još jednog obrazloženja samog autora, ako se vratimo na onaj gornji intervju. Tad mi je kazao, a znao je to i drugdje tako definirati, otprilike, da su gitarski „riffovi“ njemu isto što i zarezi, pa taj interpunkcijski preostatak u ovom romanu zbilja odjekuje kao najžešći „hard core“. Stoga se lako da uspostaviti i povratna veza, jer je ovo štivo legitimno pripadajuće rebelijanskoj tradiciji Guthrieja i Strummera, ili pak našeg Štulića. I, dodao bih da je upravo, mada ne znam bi li se Damir s tim složio – đavolski ljubavno.

(zurnal.info)

 

 

Prije izvjesnog vremena, u okviru jednog intervjua što sam ga s Damirom Avdićem snimao za „Feral Tribune“ povodom njegovog prvog albuma „Od trnja i žaoka“, spomenuo sam među ostalim i pojam „dijaboličnog“.