Blog

SEFKE RECORDS: Hard rock sihiri u Sarajevu

Piše: Selvedin Avdić

Nije vrijeme za eskapizam ma koliko stvarnost bila depresivna. Naprotiv, krajnje je vrijeme da se suočimo s njom. Za taj poduhvat nema boljeg soundtracka od albuma “Fun House”

Scottie Asheton je bio najmlađi, najslađi i najbeznadniji član The Stoogesa. Da je neko Terryja Malloya, hrabrog glupana kojeg je utjelovio Marlon Brando u "Na dokovima New Yorka", izvukao iz njegova okruženja punog sukoba u lučkom dijelu grada i premjestio ga u mičigensko predgrađe desetak godina poslije, gdje bi sudbinu pronašao udarajući primitivne ritmove na bubnjevima koje će poslije založiti da bi nahranio svoju ljubav za narkoticima, pa eto, to bi vam bio najbolji opis Scotta Ashetona.

Čak je pomalo i nalikovao na “plemenita divljaka” u Brandovu stilu, koji je iz njega provirivao upućujući usputne prijeteće poglede kroz dva ravna pramena masne crne kose; no većim je dijelom nalikovao na okorjela bikera koji razmišlja o sljedećem neizbježno barbarskom potezu.

Taj Scottov talent za bjesomučno razaranje također je trebalo uzeti u obzir. Njegovo majstorsko djelo na tom području zasigurno je događaj iz 1971. godine kad je vozeći autobus The Stoogesa – s članovima benda i opremom – prošao ispod 3,5 metara visokog mosta ne uzevši u obzir da je vozilo kojim je upravljao bilo više od 4,5 metra. Kako ih je samo tada razvalio! Od udarca su se svi putnici i teret razletjeli po autoputu, sva se oprema polomila, nekoliko je ljudi ozlijeđeno i bliža budućnost Stoogesa time je zapravo zapečaćena.

Ovako je Scotta Ashetona opisao Nick Kent u svojoj knjizi “Tamna strana rocka” (Menart, 2012).

Scott nas je napustio 15. marta, a njegov brat Ron pronađen je mrtav u svojoj kući 6. januara 2009. godine. Odlaskom bubnjara i gitariste možemo pouzdano zaključiti da originalni Stoogesi više ne postoje. Pa šta, zakevtaće cinici, kao da će svijet zbog toga biti i mrvu drugačiji? Na žalost, sasvim su u pravu. Nema tog benda koji nam može pomoći.

...

Gledao sam nedavno na televiziji nekakvu listu od sto najboljih “indie rock” bendova današnjice. Uspio sam dogledati 15 grupa i onda sam odustao. Jer, sve je izgledalo sasvim u redu, gitare zveče, bubnjevi trešte, svi su neodoljivo “opasni” i cool... Ali  svi, ili bar tih petnaestak bendova kojima sam se neoprezno izložio, bili su nepodnošljivo dosadni, nisu imali ništa što bi moglo uzdrmati pospanost nedeljnog poslijepodneva.

Pročitajmo kako je mladi Nick Kent doživio prvo ukazanje Stoogesa:

The Stooges nije zanimalo “naprezanje i uzdizanje iznad mračnog doba glazbe”, kako je jednom prigodom na britanskoj televiziji neki nepodnošljivi dosadnjaković opisao tipičan primjer takvog pristupa – britanski power trio Cream. Baš suprotno, oni su bezglavo odlučili vratiti vremensku kapsulu unatrag, u najmračnije glazbeno doba u koje su se spremali zaroniti, natrag u ono nejasno doba kad je svijet bio samo velika, pulsirajuća močvara koja se tresla od strašnih gromoglasnih ritmova iskonske, sirove snage prirode. Da bi to postigli, krčili su put blatnoj, brutalnoj, ekstatičnoj glazbi koja je svakoga ko joj se našao na putu čvrsto zgrabila za vrat i naglavačke ga strmoglavila u osjetilnu divljinu što se prostire iza prvotnih, najdubljih ljudskih strahova.

Ono što sam ja doživio tog nedeljnog poslijepodneva nije imalo ništa sa sirovom snagom prirode, više je ličilo na plastični, kičasti buket cvijeća koji samo na prvi pogled liči na svoj uzor. Nije bilo pravog bijesa, huje, strasti - seksa na kraju krajeva i početku svega. Ničeg sem površne, mlitave zabave. To su pjesme koje bi uz odgovarajuću frizuru mogli izvoditi takmičari nekog XY faktora. To je muzika koja ne bi smetala komšiji penzioneru dok se sprema da zada podmukao mat. To je, da zaključimo jer ste do sada shvatili, idealna muzika uz vašu popodnevnu kaficu. Ne smeta a dobro pokriva huk demonstracija s ulice.    

Za doživljaj prave subverzije morate se vratiti skoro pet decenija u prošlost.

...

Stoogesi su iza sebe ostavili tri izvanredne ploče.

Prvi album, nazvan po imenu benda, objavljen je u jeku “ljeta ljubavi” 1969. godine. Danas nepoznati kritičar “Rolling Stonea”, očigledno navučen na milozvučne flower power harmonije, nazvao ga je maloljetničkom muzičkom delikvencijom. Iako je on tom dosjetkom želio diskreditirati ploču, meni se čini da je to najbolja moguća definicija za tu zbirku pjesama koju je producirao John Cale.

Naredne godine snimili su album “Fun House” po mom mišljenju (koje se bar na ovom blogu mora uvažavat ako nigdje drugo), jedan od deset najboljih albuma rock muzike. Teško je poverovati da je tako eksplozivnu, mračnu, tešku, uzbudljivu i kakogod mješavinu žanrova snimila grupa mladića koja se hvalila svojom neinteligencijom. To je album čije detalje iznova otkrivam pri svakom novom slušanju.

Album “Raw Power” snimili su 1972. godine kada im se pridružio gitarista James Williamson. Ukratko, to je školsko uputstvo za ispravan pristup hard rocku – sirova snaga, sve ostalo dolazi nakon toga.   

...

Prije nekoliko godina imali smo ogromne šanse da u Bosni i Hercegovini ugostimo ostarjele, ali originalne Stoogese koji su nam željeli promovirati povratnički album. Nekako u isto vrijeme, u Sarajevu je organiziran prvi Queer festival. Nije čestito ni otvoren, a grupa nasilnika raznih boja i ideologija prekinula je izložbu fotografija i zaskakala posjetioce po mračnim ulicama. Organizatori festivala odlučili su da sve skupa nije vrijedno žive glave pa su prekinuli festival.

Istovremeno, i koncert Stoogesa je otkazan uz obrazloženje organizatora da ne mogu muzičarima garantirati sigurnost. Poslije sam čuo da to možda i nije bio pravi razlog i da su se menadžeri uplašili slabog tempa prodaje karata.

Ne znam šta je prava istina, ali zvuči mi nevjerovatno da su prekaljene detroitske barabe ustuknule pred šakom homofobnih kretena. Tako nešto im ne bi moglo stati pod kožne jakne.

Bila je to posljednja prilika da vidimo njihovu originalnu postavu - nekoliko dana poslije preminuo je Ron Asheton. Sve u svemu, kako nas tada Stoogesi zaobiđoše, niko ozbiljan više nije ni svratio do nas. Radi se o nekom snažnom hard rock sihiru.

...

U Bosnu i Hercegovinu stiglo je rano proljeće, kao da se vrelina nedavnih dešavanja prenijela na prirodu. Ali, ovo proljeće nema radosti, bijes još uvijek nije napustio ulice, dovoljan je jedan taman oblak pa da se ukaže jesen. Takve promjene vremena, tvrde “stručnjaci” s kraja televizijske vremenske prognoze, pojačavaju nervozu i utiču na koncentraciju.

Ali, nije vrijeme za eskapizam ma koliko stvarnost bila depresivna. Naprotiv, krajnje je vrijeme da se suočimo s njom. Za taj poduhvat nema boljeg soundtracka od albuma “Fun House” uz koji možemo, kao Nick nekada, da se "naglavačke strmoglavimo u osjetilnu divljinu što se prostire iza prvotnih, najdubljih ljudskih strahova".

Evo kompletnog albuma "Fun House"

Kao dodatak poslušajte i živu verziju pjesme "Down On The Street" u maestralnoj izvedbi orkestra u kojem sviraju J Mascis iz Dinosaur Jr, Mike Watt iz Firehose i braća Asheton

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

The Stooges, Selvedin Avdić, Sefke Records