Melanholija ljevice

POUKE IZ BOSNE ZA UKRAJINU: Sankcije će ojačati diktatore, stvoriti tajkune i uništiti srednju klasu

FOTO: Sasha Maksymenko
Piše: Andrej Nikolaidis

Milošević je potrajao još devet godina nakon uvođenja sankcija, a tajkuni koji su izronili iz sankcija traju do danas, i u Crnoj Gori i u Srbiji

Bogo dobri, mijenja li se kad šta na ovome svijetu?

Dok čovjek gleda kako počinje građanski rat u Ukrajini, kako Putin, navodno na poziv Ukrajinaca kojima je Rusija bliža od Ukrajine, čereči i tranžira tu zemlju, otkida dio po dio, kao mesar koji voli i zna svoj posao, kako MMF dijeli kreditne aranžmane, kao ready to use konope, već smotane u omče, kako zapadne vlade izražavaju zabrinutost stanjem u zemlji u kojoj je njihova spoljna politika napravila sranje, kako evropski desničari, taj najogavniji ljudski soj, ta so soli gada od gada, navija za podjelu zemlje, kada, kažem, čovjek sve to gleda, može li a da se sjeti Bosne, Bosanaca koji neće da budu Bosanci, pobunjenog lokalnog stanovništva koje hrli k matici, istočno, preko granice, i Miloševića, kojem su zapadni mediji dali nadimak “Balkanski kasapin”, ali četiri godine nije bilo nikoga ko bi mu oteo sataru, udario mu barem klempu, nabio ga nogom u dupe i istjerao iz Bosne?

DA VAM KAŽEM NEŠTO O SANKCIJAMA

Putin sjecka, a Zapad mu sprema sankcije.

Da vam kažem nešto o sankcijama. To ne radi.

Ali dođe zgodno kad ne znaš šta bi, ili dobro znaš a ne smiješ ono što treba učiniti. Onda uvedeš sankcije, pa si kao nešto poduzeo - i to ne bilo šta, nego nešto miroljubivo.

U ljeto 1992. uvedene su sankcije protiv Slobove Jugoslavije.
Nije prošlo dugo a Jugoslavija je postala najmračniji šupak od svijeta. Prosječna plata iznosila je par maraka. Centralna banka u Beogradu je dan-noć štancovala pare. Na kraju su štampali novčanicu od 500 milijardi dinara, koja nija valjala ni koliko tariguz. Osim kao stroj za ratne zločine, ta će Jugoslavija biti upamćena po najvećoj hiperinflaciji u povijesti svijeta.

Nedavno je u Financial Timesu autor Geoff Dyer objavio članak pod imenom “Rat drugim sredstvima”. Pišući o sankcijama protiv Rusije (dobro je da o tome izvještava tako ugledna novina, jer u suprotnom Rusi ne bi ni primijetili da su pod sankcijama, tako su ih žestoko kaznene mjere Zapada zajebale), on tvrdi da je u jednom trenutku “... Klintonova administracija počela da uvidi “pametne sankcije” – mjere koje su ciljale specifične pojedince i entitete, a ne cijelu populaciju”. Pa veli kako su takve, “pametne” sankcije uveli i Srbiji. ( http://www.ft.com/cms/s/0/b18d2c74-b59e-11e3-81cb-00144feabdc0.html#axzz2xYUSidjD)

E jebi ga: te su sankcije oštetile čitavu populaciju, manje-više sve, osim upravo onih “individua i entiteta” koje su ciljale.

Ljudi su trošili životne ušteđevine da bi u praznim samoposlugama i na crnom tržištu kupili hranu za porodice. Budući da su ogromna većina njih glasali za Miloševića i bili spremni da trpe i gladuju, samo da bi rat u Bosni potrajao i što više “Turaka” bilo ubijeno, za njihovo me siromaštvo živo bolio kurac: jedino mi je žao što za hranu nisu prodali i kuće, pa za Miloševića išli glasati kao beskućnici.

NESTANAK SREDNJE KLASE

No čitava je stvar sa sankcijama imala i drugu dimenziju: na oči onih koji nisu oslijepili od fašizma nestajala je srpska i crnogorska srednja klasa. Istovremeno, crna švercersko-kriminalno-državna elita bliska Miloševiću i njegovim crnogorskim saveznicima, oni protiv kojih su uvedene “pametne sankcije”, postajali su sve bogatiji i bogatiji. Novac osiromašene srednje klase završio je u njihovim džepovima.   

Pritisnuta sankcijama, srpska i crnogorska industrija je kratko teturala, a onda kolabirala. “Mete pametnih sankcija” su za sitniš pokupovale zatvorene fabrike, hotele, propale banke i trgovine.
Eto kako su teško bili pogođeni kaznenim mjerama “međunarodne zajednice”.

Srednja klasa je bila kolateralna žrtva sankcija protiv “Miloševićevog režima”. Porodile su novu elitu nadojenu krvlju, donijele još društvene nepravde. Sankcije su bile jedan od ključnih faktora za uspostavljanje ovdašnje forme kapitalizma. Pomogle su Miloševiću u sprovođenju politike nacionalne homogenizacije. Tiranin je upro prstom u spoljnjeg neprijatelja i njegovu zavjeru protiv “našeg naroda”. To je, u biti, produžilo život režimu. Jer, kao što znamo, dobar neprijatelj je sve što je potrebno tiraninu za dugu i mračnu vladavinu.

Ako nešto možemo zaključiti na osnovu iskustva... “Naši pravoslavni” su četiri godine palili, klali i etnički čistili po Bosni, a za razliku od “naših pravoslavih” iz Rusije, nisu imali ni plin ni atomsko oružje. Kako meni izgleda: na šta god da se Putin od Ukrajine nameračio, on će to rahat i uzeti.

Oko 420. godine prije Hrista Euripid piše ovako:

„Doista postoje tri klase u državi. Najprije, oni bogati, beskorisni građani, neprestano zaokupljeni uvećanjem svoga bogatstva. Zatim siromašni, lišeni čak i nužnog. Ti su opasni: jer skloni su zavisti, osvajaju ih govori izopačenih demagoga, okrutnim dosjetkama opsjedaju one koji ih posjeduju. Od tri klase, napokon, srednja klasa je ona koja spašava države: ona koja održava institucije koje je država uspostavila“.

Fućka se meni za srednju klasu u kojoj sam rođen i u kojoj ću umrijeti. Još mi se više fućka za državu, a više od svega za demokratiju. Ali... ako vam je do takozvane pravne države i funkcionalne takozvane parlamentarne demokratije, njih nema bez srednje klase, koja je, ne bi li očuvala ono što ima i nadu da može imati još više i uzdići se na društvenoj ljestvici, čuvar takvog poretka.

ZA TAJKUNE I TOTALITARNE LIDERE

Budu li Putina plašili sankcijama, to će njemu i oligarsima taman dobro doći da dodatno iscijedi i sabije srednju klasu. Sankcije rade za, ne protiv tajkuna i totalitarnih lidera. Najgore od svega: one pomažu da se uspostavi ekonomski sistem zbog kojeg će obični građani patiti još decenijama, i kada je vladar odavno istrunuo duboko pod zemljom i niko se više ne sjeća vješala sa kojih je visio.  

Paradoks sankcija je sljedeći: Zapad ih uvodi da bi podstakao “demokratizaciju”. U praksi, one vode uništenju srednje klase i zemlju vodi još dalje od “demokratizacije i reformi” – to smo jasno vidjeli u Miloševićevoj Jugoslaviji. Milošević je potrajao još devet godina nakon uvođenja sankcija, a tajkuni koji su izronili iz sankcija traju do danas, i u Crnoj Gori i u Srbiji. Da je sve ostalo samo na sankcijama, da ga nisu bombardovali (ah, ko se mača laća od mača će i stradati), Milošević danas ne bi bio ispod drveta u Požarevcu, nego i dalje na Dedinju.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis