GORAN MARKOVIĆ: Naši sindikati prave trule kompromise sa političkim elitama i buržoazijom

Razgovarala: Branka Mrkić-Radević

Dr. Goran Marković urednik je regionalnog ljevičarskog časopisa Novi Plamen i aktivist radničkog pokreta. Profesor je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Za Žurnal govori o radničkim pravima u BiH, ulozi sindikata i svom viđenju protesta u BIH.

ŽURNAL: Imaju li radnici u BiH razloga da slave 1. maj?

MARKOVIĆ: Mislim da je riječ „slavlje“ pogrešna. Radnici ne treba da slave 1. maj već da ga koriste kao povod za proteste. Time bi bilo pokazano da 1. maj nije dan kad treba da se jede i pije, čime se ispoljava potrošački, malograđanski mentalitet, već je to dan kad radnici treba da ukažu na nepravde koje stvara društveni sistem kapitalizma i da istaknu svoje zahtjeve, kako ekonomsko-socijalne tako i političke. Prvi maj je borbeni praznik radničke klase i zato treba da bude dan borbe, protesta i otpora.

ŽURNAL: Šta je najviše doprinijelo lošem stanju u industriji i lošem položaju radnika u BiH – smatrate li da su to upitne privatizacije ili nešto drugo?

MARKOVIĆ: Proces kapitalističke restauracije, što znači povratka kapitalizmu glavni je uzrok teškog položaja radničke klase. Unutar tog procesa, odlučujući je proces privatizacije. Mislim da problem nisu samo upitne privatizacije, već privatizacija kao takva, jer ona vodi ogromnom socijalnom raslojavanju, stvaranju novog klasnog društva i ekonomskom kolapsu. Privatizacija je, u stvari, nastavak procesa započetog tokom rata koji bismo mogli nazvati prvobitna akumulacija kapitala, u kome nosioci političke moći i kriminalne strukture ne biraju sredstva da dođu do društvenog, a potom državnog, kapitala. U tom procesu, radnička klasa neminovno strada.

Drugo, Bosna i Hercegovina je društvo perifernog neoliberalnog kapitalizma. U podjeli uloga na svjetskom tržištu, zadatak političke elite u Bosni i Hercegovini je da omogući nesmetan prodor viška stranih roba, koje se ne mogu prodati na zapadnim tržištima, kupovinu po niskim cijenama onih dobara koja imamo, kao i iskorištavanje jeftine radne snage. U tom kontekstu, položaj radničke klase ne može se poboljšati, jer Bosna i Hercegovina ne smije imati prosperitetnu ekonomiju, koja bi onda zadovoljavala potrebe i radničke klase.

ŽURNAL: Kako Vi vidite učešće sindikata i obespravljenih radnika u protestima koji su prethodnih mjeseci održavani u BiH? Mnogi su razočarani načinom na koji sindikati nisu intenzivnije podržali proteste i radnike pozvali na masovno nezadovoljstvo?

MARKOVIĆ: Na protestima su učestvovali i radnici, mada oni nisu istupali kao organizovana snaga, pogotovo ne posredstvom sindikata. Ne iznenađuje to što zvanični sindikati nisu učestvovali u protestima. Dva razloga su za to. Prvo, zvanični sindikati su skloni trulim kompromisima sa političkim elitama i buržoazijom.

Sindikalna birokratija čuva sistem, jer se u njemu odlično snalazi, ima materijalne privilegije, a u očima dijela javnosti se uspijeva predstaviti kao nekakva alternativa. Drugo, sindikalna birokratija ne želi učestvovati u masovnim protestima koje ne može kontrolisati, jer se plaši da bi ti protesti mogli postaviti ciljeve i koristiti metode borbe koji su sindikalnoj birokratiji strani. Zato, nije se moglo očekivati da sindikalna birokratija pozove radnike da masovno izraze nezadovoljstvo. Ne treba zaboraviti da sindikalna birokratija ne uživa veliko povjerenje radnika, zbog čega je njeno učešće u protestima teško zamislivo.

ŽURNAL: Mislite li da su spomenuti protesti mogli biti okidač masovnijeg radničkog izražavanja nezadovoljstva i da bi to, u konačnici, dovelo do nekih promjena, do poboljšanja njihovog položaja?

MARKOVIĆ: Ovi protesti su pokazali da u društvu postoji potencijal, odnosno da postoje ljudi koji su spremni da se bore za društvene promjene. Međutim, protesti koji su nedavno okončani nisu mogli dovesti do većeg angažovanja radnika iz dva razloga.

Prvi razlog je taj što ove proteste nisu organizovale snage koje su ranije djelovale u radničkom pokretu, niti su ih organizovale snage koje su imale saradnju sa radničkim pokretom. Najvećim dijelom, proteste nije organizovala neka posebna organizacija sa jasnim ciljevima i načinima djelovanja. Drugi razlog je taj što protestni pokret nije imao jasno formulisane i razrađene zahtjeve, a i oni koji su bili istaknuti, imali su malo veze sa zahtjevima radničkog pokreta. Stoga, radnici nisu vidjeli mnogo razloga da se uključe u protestni pokret, koji je i po ciljevima i po metodima bio nedovoljno blizak radničkom pokretu.

Načelno govoreći, protesti i štrajkovi mogu itekako pozitivno uticati na društvene promjene, pod uslovom da su masovni, dovoljno trajni, sa jasnim zahtjevima i da imaju prepoznatljivo i organizovano vođstvo.

ŽURNAL: U početku protesta u Republici Srpskoj često se govorilo o tome kako su politički motivisani – jeste li Vi očekivali da će se nezadovoljstvo početi masovnije izražavati i u RS-u? Zbog čega do toga nije došlo? Je li jedan od razloga strah od režima u RS-u, bilo je i takvih tvrdnji?

MARKOVIĆ: Nije se moglo očekivati da će biti masovnijeg nezadovoljstva u Republici Srpskoj. Razlog tome sigurno nije bolji život u ovom entitetu. Razloga ima više.

Prvo, Republika Srpska je manje urbanizovana i industrijalizovana od Federacije. U njoj se više nego u Federaciji živi od sitnog obrta ili poljoprivrede, pa su efekti privatizacije nešto podnošljiviji, barem ukoliko se to odnosi na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.

Drugo, vlast u Republici Srpskoj je kompaktnija i snažnija nego u Federaciji. Tu jedna politička stranka dominira i od nje zavisi egzistencija velikog broja ljudi, pogotovo onih koji rade u javnom sektoru, zbog čega je mnoge ljude strah da protestuju. U Federaciji se vlast nalazi u fazi raspadanja, koalicije se stalno mijenjaju, pa građani nemaju protiv sebe toliko snažnu vlast kao što bi se činilo na prvi pogled.

Treće, nacionalistička homogenizacija je učinila svoje, jer su mnogi u Republici Srpskoj pomislili da se u pozadini protesta nalaze planovi za ukidanje entiteta. Uostalom, unitaristički elementi, koji proteste nisu ni organizovali ni vodili, pokušali su da ih iskoriste za svoje ciljeve, pa su nosili ratne zastave RBiH i govorili o ukidanju kantona, što je tvrdnje vlasti u Republici Srpskoj učinilo vjerodostojnijim, iako je sigurno da protesti nisu organizovani s ciljem ukidanja entiteta ili kantona, niti u tom pravcu treba razmišljati.

ŽURNAL: Kako generalno vidite ulogu sindikata u BiH u borbi za radnička prava – mislite li da ostvaruju svoju svrhu?

MARKOVIĆ: Na ovo pitanje se ne može dati jednostavan odgovor. U osnovi, sindikati nisu borbeni, niti su dovoljno opredijeljeni za primjenu oštrijih metoda borbe. Drugo, sindikati nemaju razrađen program koji bi sadržavao zahtjeve, odnosno viziju društvenih promjena. Sve to pokazuje da se sindikat bavi pitanjima koja su doduše važna, kao što su plate, staž i sl., ali ne dovode u pitanje postojeće odnose moći, niti mogu predstavljati osnov za rješavanje najkrupnijih ekonomskih i socijalnih problema. Sindikat se ne bavi problemom reforme poreskog sistema, preraspodjele društvenog bogatstva, skraćenja radnog vremena, smanjenja nezaposlenosti i drugim ključnim problemima.

Sve ovo ne znači da sindikat nema nikakvu pozitivnu ulogu u društvenim borbama. Naprotiv. Postoje brojni sindikati u bazi, u preduzećima i ustanovama, koji se hrabro i odlučno bore. Osim toga, možemo reći da su i pojedini granski sindikati izvojevali neke pobjede. Ne može se, na primjer, zanemariti da su sindikati budžetskih korisnika u Republici Srpskoj tokom proteklih nekoliko godina, sve do posljednjih mjeseci, ipak uspjeli da u određenoj mjeri zaštite prava radnika – budžetskih korisnika.

ŽURNAL: Možete li komentarisati odvijanje plenuma – utemeljenje njihovih zahtjeva sa pravnog aspekta ali i činjenicu da se većina građana nije odazvala pozivu za izražavanje građanskog bunta na ovaj način? Mislite li da su polučili neke rezultate?

MARKOVIĆ: Plenumi su novi oblik građanskog aktivizma, oblik neposredne demokratije koji je kod nas dosad bio nepoznat. Činjenica da se nekoliko stotina, a u početku i preko hiljadu (u Sarajevu), građana okuplja i raspravlja, ima veliki značaj za nas, iz prostog razloga što su to zaboravljeni oblici društvenog aktivizma, kojih od 1990. godine uopšte nemamo, a koji su u socijalizmu sasvim lijepo funkcionisali, barem na lokalnom nivou i na radnom mjestu.

Značaj plenuma je u tome što građani shvataju potrebu da sami utiču na svoju sudbinu, zaobilazeći pritom političke elite. Plenumi su pokazali da su građani zainteresovani za društvene probleme, da žele društveni aktivizam i da se u masi građana nalaze i oni koji nude različita rješenja, samo sistem ne dopušta da bilo ko van političkih elita dođe do izražaja. Time sistem ove krnje, elitističke demokratije, traći ogroman intelektualni potencijal društva, jer nije prihvatljiva nijedna ideja koja nije potekla iz redova političke elite i koja njoj ne odgovara.

Budući da su plenumi novi oblik građanskog aktivizma, a da je značajan broj građana pasivan, nije se ni moglo očekivati da na plenumima učestvuje ogroman broj građana. Važno je da su plenumi pružili priliku svakome, a ako se neko plaši ili ne shvata značaj društvenog angažmana, to je njegov problem. To što je na plenumima bilo relativno malo građana, ne ide na štetu plenuma nego društva, čiji pripadnici su ophrvani strahom i beznađem.
Upravo je beznađe uticalo na to da na plenumima ne bude više građana, jer su mnogi mislili da plenumi ne mogu ništa promijeniti i da su elite suviše snažne. To ne znači da mnogi pasivni građani nisu podržavali samu ideju plenuma. Naprotiv.

Mogli ste vidjeti da je peticiju sa zahtjevom plenuma u Mostaru potpisalo nekoliko puta više građana nego što ih se okuplja na plenumu. To je takođe znak da su plenumi uticajniji i prihvaćeniji nego što se može zaključiti iz prostog broja građana koji na njima učestvuju.

Problem je bio u tome što plenumi nisu imali jasno vođstvo i ciljeve. Kad kažem vođstvo, mislim na ljude koji bi idejno prednjačili, svojim jasnim pogledima na to koji zahtjevi se žele postići. Sve je krenulo spontano, bez prethodno jasno definisanog cilja, pa su plenumi imali manju udarnu snagu nego što bi je imali da su zahtjevi bili detaljni i brojni, dotičući različite oblasti društvenog života.

Ipak, kantonalne vlasti su morale da razmatraju te zahtjeve, neki od njih su čak i prihvaćeni (poput onih koji se tiču „bijelog hljeba“), što svjedoči da su plenumi ipak predstavljali društvenu silu.

ŽURNAL: BiH je, između ostalog, „zapela“ i kod provođenja presude Sejdić-Finci. Očekujete li da će u ovoj predizbornoj godini, ili nekada nakon izbora, doći do nekog rješenja i kakvog? Kakav je razvoj događaja, po Vama, moguć u ovom slučaju?

MARKOVIĆ: U izbornoj godini sigurno se neće rješavati trenutno najosjetljivije političko pitanje. Vrlo je nezahvalno prognozirati šta bi se moglo desiti. Ne izgleda da je kompromis na pomolu, iako su nevladin sektor i akademska zajednica nudili političkim elitama rješenja koja su i ostvariva i kompromisna. Oni to nisu htjeli da uzmu u ozbiljno razmatranje, jer u ovom trenutku ne postoji volja za političkim kompromisom, koji je preduslov rješavanja ovog problema.

Ovdje su „zapele“ nacionalne političke elite, koje ovo važno pitanje zloupotrebljavaju za obnovu dobro poljuljanog legitimiteta. One istupaju sa svojim maksimalističkim programima, zbog čega ne mogu postići kompromis. Time se ne potvrđuje da je Bosna i Hercegovina nemoguća država, već da je neodrživ nacionalistički koncept upravljanja njome.
Uostalom, ljudi koji pripadaju različitim narodima, a koji ne moraju i ne žele da plivaju na talasima nacionalizma da bi osvojili ili sačuvali vlast, mogu bez velikih teškoća da predlože kompromisna ustavna rješenja. Rad pripadnika nevladinog sektora i akademske zajednice to potvrđuje.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Sindikat, Prvi maj, Goran Marković