Uz Praznik rada

DANAS MI, SUTRA VI: Gdje su danas radnici propalih preduzeća?

ŠTRAJK: Radničku solidarnost potrebno je organizirati
Piše: Srećko Horvat

Kako je moguće da par dana prije 1. maja, pedesetak otpuštenih radnika protestira jer im nisu isplaćene otpremnine, a 500 onih koji još rade za crkavicu ne žele stati na njihovu stranu


(Posvećeno Arijani Grudić i radnicima TDZ-a)

Samo nekoliko dana prije 1. maja, piše mi prijatelj iz jedne zagrebačke tvornice: “Sad sam neki dan još nešto snimio što je bitno i bolno. Upale su mi pred kameru najjasnije slike nedostatka solidarnosti. Pedesetak otpuštenih radnika protestiraju što im nisu isplaćene otpremnine, a 500 onih koji još rade, na ugovor od mjesec dana i za minimalac, ne žele ni pogledati. Prolaze kraj njih i gledaju u pod ili sa strane.”

Mogla bi to biti bilo koja zagrebačka tvornica. Za ovaj tekst nije bitno koja je.

Neposredno me to podsjetilo na neobično sparne i guste rujanske dane sada već daleke 2010. godine. Svakoga dana, otprilike u isto vrijeme, radnice Kamenskog, pola godine bez plaće, protestirale su šetnjom po Ilici, uzvikujući parole među kojima mi se najviše urezala “Danas mi, sutra vi”. Točno godinu dana kasnije, bivši radnici Đakovštine krenuli su u ranu zoru prema Zagrebu gdje su uzvikivali istu parolu.

Čuvši to prvi puta, vratilo me još dalje u nedavnu “tranzicijsku” prošlost, u proljeće 2006. godine, kada je četrdesetak radnika – uglavnom radnica – mjesec dana, usred užeg centra glavnog grada Hrvatske, odoljevalo deložaciji i privatizaciji jedne od najstarijih tvornica u Zagrebu. Umjesto solidarnosti, dobili su ništa.

I više od ništa: drugi radnici i radnice uglavnom su ih prozivali da bezveze kukaju, umjesto da prime dotad najveće optremnine u povijesti novije “nezavisne” Hrvatske i sa svojim obiteljima naprosto odsele u Istru gdje se tvornica premjestila. Ljevica ih je glatko otpisala jer su slušali Thompsona, a i proizvodili su cigarete, ima li išta gore od toga za ova politički korektna i “zdrava” vremena?

Gdje su danas svi ti radnici?

Gdje su danas radnici i radnice TDZ-a? Ne znam. U zadnjem pismu koje sam, prije pet godina, dobio od jedne od radnica pisalo je: “Moja obitelj i ja smo dobro i u ovim teškim vremenima sretni smo što smo zdravi i što ipak svaki dan napredujemo mrvicu po mrvicu, ali skromnima puno i ne treba”. Pitam se gdje su danas, jesu li to i dalje mrvice, jesu li radnice TDZ-a zadržale skromnu vjeru u budućnost?

Gdje su danas radnice Kamenskog? Jedna od njih 2011. proglašena je Zagrepčankom godine 2011., a dvije godine kasnije Grad im ustupa mali prostor u kojem su nakon propasti tvrtke počele šivati. Potom im je predsjednik države obećao jedan šivaći stroj, a gradonačelnik je uzvratio: “Ako je predsjednik dao jedan, ja vam dajem tri stroja!” Mediji nisu dugo čekali nego su čitav slučaj proglasili “pozitivnim epilogom priče o Kamenskom”.

Ono što spaja i TDZ i Kamensko jest razlog zašto su tvornice rasturene. Da bi se netko dočepao skupocjenog zemljišta. Tvornica duhana Zagreb najbolje je očuvani objekt industrijske baštine u Zagrebu, izgrađena između 1881.-1882., neorenesansna palača s pravilnim ritmom prozora, da bi danas na njenom mjestu, iz utrobe nekadašnje tvornice virilo stakleno čudovište, poslovni toranj poslovne grupe koja je uništila tvornicu i protjerala radnike.  

Razlika je u tome da radnice TDZ-a uglavnom nisu našle posao u struci, dok radnice Kamenskog mogu biti sretne što barem mogu i dalje šivati. No uz “pozitivan epilog” previđa se daleko važnija poanta: upravo oni koji su, svojim mešetarenjem nekretninama, doprinijeli uništenju Kamenskog, sada ispadaju dobrotovori koji im pomažu. Radnice i radnici TDZ-a svojedobno su bili odbili ponudu da se, ukoliko napuste prostor zauzete tvornice, zaposle u gradskoj službi. No ne treba nad time moralizirati.

Mogli bismo i moralizirati nad time gdje su bile radnice Kamenskog kada je propadao TDZ ili gdje su bili radnici Đakovštine kada je propadalo Kamensko, i gdje su bili svi oni skupa kada su tisuće tvornica čitave bivše Jugoslavije namjerno uništavane devedesetih; no umjesto moraliziranja treba postaviti suštinsko pitanje: kako organizirati solidarnost?

Ključno ne samo sindikalno ili političko, već ujedno i egzistencijalno i moralno pitanje nije samo kako je moguće da, eto par dana prije 1. maja, pedesetak otpuštenih radnika protestira jer im nisu isplaćene otpremnine, a 500 onih koji još rade za crkavicu ne uzimaju za shodno, ako ne radnički onda ljudski, stati na njihovu stranu (i obrnuto, ako ne ljudski, onda radnički).

Pitanje je i kako smo došli do tog radikalnog jaza da oni koji još nisu pali u provaliju ne uviđaju da je i njihov pad izvjestan. Boje li se pružiti ruku onome koji pada zato jer se i sami boje da će pasti, ili ne pomažu zato jer misle da će sami ostati na sigurnom rubu ponad ponora?

A gdje su svi intelektualci?

Ovdje bi jedan davni tekst koji je Georg Lukács objavio na vrhuncu fašizma, 1933. godine, mogao biti poučan. Tekst nosi naslov “Grand Hotel Abgrund”, ili u slobodnom prijevodu “Veleban hotel Provalija”. Danas je taj tekst, nažalost, potpuno zaboravljen, a i teško ga je naći osim u originalnom izdanju. Lukács je, međutim, upravo taj stari tekst iskoristio za kritiku Adorna u predgovoru svojoj “Teoriji romana” 1962., navodeći da se velik dio njemačke inteligencije smjestio u “Grand Hotelu Abgrund”, koji opisuje kao “divan hotel, opremljen svakom vrstom komfora, na rubu ponora, ništavila, apsurda. A dnevna kontemplacija ponora između divnih jela ili umjetničkih izvedbi, samo može povećati užitak suptilnog komfora.”

Danas se iznova nalazimo u situaciji koju je Lukács tako dobro opisao još daleke 1933.:

“U tom se hotelu živi u najektravagantnijoj duhovnoj slobodi: sve je dopušteno, ništa nije lišeno kritike. Za svaku vrstu radikalne kritike – unutar nevidljivih granica – tu su posebno opremljene sobe. Ako želite osnovati kult koji će donijeti ideološki lijek za sve kulturne probleme, odgovarajuće sobe za sastanke su dostupne. Ako ste ‘vuk-samotnjak’, pa sami samcati i neshvaćeni tražite svoj vlastiti put, dobit ćete dobro namještenu privatnu sobu, u kojoj usred kulture sadašnjosti možete živjeti u ‘u pustinji’ ili u ‘monaškoj ćeliji’. Grand Hotel Abgrund pažljivo je opremljen za svaki ukus, za svaki smjer.”

Danas se iznova nalazimo pred osnovnim pitanjem koje je postavio Lukács: hoće li se intelektualci na kraju svog mukotrpnog puta da riješe probleme građanskog društva, koji iz građanske perspektive izgledaju nerješivima, kada stignu do ruba te provalije (Abgrund), radije smjestiti u tom Hotelu, umjesto da ostave svoju sjajnu odjeću i usude se napraviti salto vitale iznad tog ponora?

I ako to važi za intelektualce, zar isto ne važi i za radnike? Premda intelektualci nerijetko žive u Hotelu Lux (uostalom kao i sam Lukács), pa ni ne vide radničku borbu, i sami radnici, samo zato što u nekom trenu žive u nešto boljem sobičku Hotela Abgrund olako zaboravljaju da će se i sami brzo naći u provaliji. Umjesto bolno istinite parole “Danas mi, sutra vi”, u hodnicima tog hotela kao da odjekuje “Danas vi, sutra valjda nećemo mi”.

Prvi susjed, pa kriminalac…

Prije mjesec dana, slučajno ili ne, upravo u aprilu kada su prije osam godina radnici TDZ-a zauzeli tvornicu, zamoljen sam da nakon jednog predavanja grupu američkih studenata odvedem na “teren” i primjerom pokažem ono o čemu sam pričao. Doveo sam ih pred TDZ. Zbunjeni studenti, uz sav moj napor da opišem dramatične tjedne okupacije tvornice – spavanja po madracima, barikade na ulazu, obranu prošlosti i budućnosti radnih mjesta – nisu, čini mi se, shvatili što to znači. Vidjeli su tek ružno stakleno čudovište i ostatke zgrade koja je, barem po mojim navodima, bila jedna od uspješnijih hrvatskih tvornica.

Tek kad sam im objasnio da – opet slučajno ili ne – u kući pored njihova smještaja, u ogromnoj ograđenoj vili živi čovjek koji se 90-ih u vrijeme rata obogatio švercom cigareta upravo iz ove nekadašnje tvornice, povezali su konce. No bili su još zbunjeniji: kako to da on nesmetano živi na najluksuzniji mogući način, a oni na čiji se račun obogatio napreduju mrvicu po mrvicu? Nisam ih ni morao odvesti do TZD-a, njihov prvi susjed bio je oličenje svega što ne valja s projektom vječne “tranzicije” koja nikako da završi.  

Zaključak je samo jedan: ako su se kriminalci organizirali, vrijeme je i da se mi organiziramo. Solidarnost nije moguća kao dnevna kontemplacija između divnih jela ili umjetničkih izvedbi, solidarnost je potrebno organizirati.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Radnička klasa, Srećko Horvat, Praznik rada