Pisma iz Paname

POD NEBOM ANTWERPENA: Tetovirana Beth i dEUS kaseta

Piše: Mehmed Begić

Pjesnik Meša Begić poslao nam je još jedno Pismo iz Paname u kojem piše o prelijepoj Beth, njenoj oproštajnoj kaseti i još mnogo lijepog što se dogodilo ispod neba Antwerpena

TETOVAŽE LJUBAVI

Završavao sam srednju školu i radio sa dvoje Španaca - volontirao u dječijem domu u Mostaru, koji je tih godina bio smješten u Zaliku. Dječiji dom su posjetile tri slikarke iz Britanije. Sa djecom su oslikale zid u dvorištu. Šareni mural za sreću u zraku. A meni je trebalo popodne da srce ostavim na tetovaži jedne od njih. Zvala se Bethan.

Prošlo je i previše godina, no jedan detalj neće dozvoliti da Beth ikada zaboravim. Dala mi je kopiju kasete koju joj je momak poklonio kada je odlazila u divlju Bosnu i Hercegovinu. Kakva je to kaseta bila, koja muzika, kakvi svjetovi, i imena koja će obilježiti toliko toga što ću kasnije biti... Scott Walker, John Martyn, PJ Harvey... i prva pjesma na strani A, nešto što nisam znao ni da postoji, da se muzika i tako radi, Hotellounge (Be the Death of Me), belgijske grupe dEUS. Srednjoškolac je pao na koljena.





GLAMUR JE OTPUHAO SNOVE: dEUS

Igrom slučaja dEUS sam čuo prije nego što su postali zvijezde alternativne scene dobre muzike. Moguće je da su u međuvremenu postali i „prave“ zvijezde, ali toliko toga se desilo, toliko promijenilo, da su mi prestali biti zanimljivi, pa sam samim tim prestao i da ih pratim šta se s njima dešava.

Ali da se vratim na početak. Nedugo nakon što su objavili svoj prvi album 'Worst Case Scenario', deseta pjesma s albuma, definitivni hit istoga, doputovala je u Mostar. Bila je prva na kaseti koja je trebala biti oproštajno pismo djevojci koja me je omađijala, od njenog momka, iz Londona.

I tako ću Beth pamtiti. Ne po njenim tetovažama, ne po kosi, ne po usnama i butinama, već po magiji koju je nenamjerno i nesvjesno unijela u moj život, zatvarajući tako jednu od knjiga ovog skromnog života, ispisanu poglavljima koja su nosila naslove Elvis Presley, The Clash, Idoli, Lou Reed, Đavoli. Kasnije, kad mi je Bennett iz donio ploču iz Londona, shvatio sam koliko nisam spreman za to sve odjednom... i koliko je genijalan taj album. Semplovani Frank Zappa i spomenuti James Dean. Jazz odsviran bukom i poezija na koljenima bluesa. Učio sam mnogo preslušavajući ga. Učio sam o muzici, ljudima, granicama. I sve se uvijek vraćalo na tu desetu pjesmu, 'Hotellounge (Be the Death of Me).

Kada stvari gledam iz ove perspektive, 'Worst Case Scenario' je bio neponovljivi genijalni incident. dEUS i dalje traje, ali to nije ono što se desilo na četrnaest pjesama prvog albuma, nakon kojeg su se momci krenuli razilaziti, da bi danas jedini originalni članovi ostali frontmen Tom Barman i violinista Klaas Janzoons.
 
Koliko je samo talentovanih likova, pod nebom Antwerpena, okupilo u originalni dEUS. I koliko sam o toj sceni kroz prvi album saznao.... Svi članovi prve postave, poslije odlaska nastavili su formirati nove grupe i stvarati vrhunsku muziku. Ali niko, pa ni kasniji dEUS,  nije napravio ništa kao 'Worst Case Scenario', koji kritičari, čak ni sada, ne znaju u koji žanr strpati. U Britaniji su smislili nezgrapnu definiciju 'art rock'.

dEUS je prvi belgijski bend koji je potpisao za internacionalnu diskografsku kuću (Island Records),  ali meni lično je više zanimljivo (obožavam tu činjenicu) da se u pjesmi 'Suds and Soda' riječ 'friday ponovlja159 puta. Nijedan put previše.




ČOVJEK IZ HEAVEN HOTELA: Kiss My Jazz

Prvi je iz grupe otišao Rudy Trouvé. Napustio je dEUS nakon što je 'Worst Case Scenario' turneja okončana. U grupi je bio od njenog osnivanja do eksplozije njihove popularnosti, koja je njemu očigledno nezanimljiva, tj. od 1991. do 1995. godine.

Trouvé je sa Barmanom i koautor pjesme, one desete, koja me je navela da pišem i ovo i poneku pjesmu. Također je dizajnirao i oslikao omot albuma, kao što je to uradio i za mnoge druge s kojima je, na ovaj ili onaj način, sarađivao.

Rudy, renesansni lik, i školovani slikar, je osnivač underground diskografske kuće Heavenhotel. Priča Heavenhotela započeta je 1991. godine, kada je Trouvé sa nekoliko prijatelja iznajmio kuću u Crvenom distriktu Antwepena. Bivši bordel su, po uzoru na Warholovu Fabriku, transformisali u epicentar kulturnih dešavanja i nazvali Heavenhotel. Tamo su slikali, snimali, montirali filmove, organizovali izložbe, svirali. U toj kući su svoju početke imale grupe poput Lionel Horrowitz and His Combo, Gore Slut, Kiss My Jazz... 

Avantura u Crvenom distriktu je trajala godinu dana, kada je odlučeno da se od kuće odustaje, jer se previše zabavlja a premalo radi. Trouvé se pridružuje Barmanu i Stefu Carlensu u njihovom bendu dEUS, i ostaje s njima dok buka i glamur ne postanu nepodnošljivi, a turneje preduge.

Heavenhotel se, nakon raskida sa bivšim bordelom kao fizičkom bazom umjetnika, transformisao u diskografsku kuću. Njihovo prvo izdanje bio je prvi i najbolji album Rudyjevog benda Kiss My Jazz, 'In Doc's Place Friday Evening'. Na njemu je svirao još jedan, tada već, bivši dEUS, Stef Kamil Carlens.




KO SEBE RUŽAMA RANJAVA: Zita Swoon

Zita Swoon je osnovana početkom devedesetih pod imenom Beatband, i kao takvi su snimili EP,‘Jintro travels the word in a skirt’. Uskoro su promijenili ime, i pod novim, Moondog JR., objavili su album ‘Everyday I Wear a Greasy Black Feather on my Hat’, međutim, stari bluzer Moondog ih je tužio i ime je još jednom moralo biti promjenjeno. Ovog puta su uskrsli kao Zita Swoon.

Zita Swoon je jedan od razloga da Stef Kamil Carlen napusti dEUS.  Otišao je malo prije nego što je drugi album 'In the Bar Under the Sea' dovršen.  U potpunosti se posvetio svojoj prvoj muzickoj ljubavi, a njegovim odlaskom dEUS je izgubio drugog ključnog člana.

Pod ZS imenom i magičnom palicom Stef Kamil Carlensa, 1998. godine su snimili brilijantni album ‘I Paint Pictures on a Wedding Dress’. Ako bih morao izdvojiti jednu pjesmu sa njega, u ovom trenutku bi to bila 'Song for a Dead Singer', pjesma u kojoj se slavi Jeff Buckley, koji je jedne večeri u maju, 1997. godine, u pauzi snimanja albuma, u Memphisu, otišao sa kolegom do rijeke Mississipi, i u čizmama i odjeći ušao u nju. Njegovo tijelo je pronadjeno nekoliko dana poslije. Song for a Dead Singer je za ovog genijalca, čija verzija Cohenove pjesme Hallelujah ostaje i dalje ostaje najbolja, uključujući i autorsku verziju.

U nekom drugom danu, sa ovog albuma bih kao favorita izabrao 'She=Like Meeting Jesus', i objasnio bih zašto. Ili 'About The Successful Emotional Recovery Of A Gal Named Maria' - sam naslov ove pjesme priča je za sebe. I naravno 'Our Daily Reminders'; sjećam se te pjesme kao himne mostarskog ljeta, kada je toliko toga bilo (ne)moguće, obavijeno emocionalim nestabilnostima i mirisima omamljujuće biljke.

Zita me je poslije stigla trznuti sa nekim pjesmama što su se našle na albumima koji slijede: 'Life = Sexy Sanctuary' (izdvajam himnu oporavljajućeg sluđenog ljubavnika kojem ni alkohol ne pomaže – 'Hot Hotter Hottest'), ili 'Big City' (sa obradom hipnotizirajuće pjesme Mark Sandmana 'The Night'). Ali album ‘I Paint Pictures on a Wedding Dress’ ostaje Zita koju poznajem, i Zita koju biram da se sjećam.



NAJBOLJI SCENARIO: Stay by my side, it's sexy

Sjećanje je varljiva kategorija, i dani o kojima pišem su mi poprilično mutni, ali znam da sam tada
sreo ljude s kojima ću dijeliti ljubav prema muzici, i koji su, baš kao i ja, dEUS otkrivali svako na svoj način, da bismo kasnije zajedno prošli kroz kapije grada Antwerpena, u njegovoj beskrajnoj ponudi talenata, ritma i prizora.

dEUS nastavlja postojati, Barman se ne da, muzičari su marširali kroz grupu, a on za sve njih uvijek ima melodiju i uzvišenu poeziju. Iako ovo posljednje što rade u svojoj ponudi nema mnogo za mene, tiho ih propratim, zavalim se na kauč u predvorju nekog od hotela svojih sjećanja, na dnu mora uspomena, sjetim se kako smo bili jaki u svojim sanjanjima, makar nam nakon njih nije ostajalo ništa osim razbijanja u paramparčad onoga što slijedi.

I sve bih ponovo, bez razmisljanja, legao bih na sred magistrale, penjao se na krovove, skidao zvijezde, otplesao niz magične ulice Antwerpena.



(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Pisma iz Paname, Mehmed Begić