Nasilje

IZ MOSTARSKOG MRAKA: Čelična šipka označila početak predizborne kampanje

Piše: Marko Tomaš

Atmosfera straha, rastuće ulično nasilje, klicanje osuđenima za ratne zločine je ono što nas čeka u narednih par mjeseci. Narod će, kao i uvijek, nasjesti na istu staru priču. Zašto bi živjeli kad možemo crkavati zajedno, jedni pored drugih, zadovoljni u susmrti

Jučer je u Mostaru zvanično počela predizborna kampanja. Kao i obično, predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini listom su fokusirane na stvaranje atmosfere straha i nepovjerenja. Osnovno PR sredstvo u tim i takvim kampanjama jeste nasilje.

Odmah da razjasnimo jednu stvar, profesor Slavo Kukić je kriv. Njegova krivnja jeste to što se godinama opire jednoumlju koje vlada na političkoj sceni bosanskohercegovačkih Hrvata. Politički pluralizam, naravno, ne postoji niti među druga dva nacionalna korpusa u Bosni i Hercegovini. Postojanje različitih političkih partija, naime, ne garantira i različita politička stremljenja. Naročito kad je jedina granitna politička ideja suhi, do kostiju goli, nacionalizam.

Čudnovata je monumentalonst jednoumlja na ovim prostorima. Recept je star i izlizan, ali zapanjujuće je koliko je još uvijek primjenjiv. Ako nisi s nama onda si protiv nas, staro je pravilo na kojem funkcionira ne samo nacionalizam u ovoj zemlji, već su i one tzv. lijeve, liberalne i antionacionalističke političke snage odavno prigrlile taj koncept.

Ako si Hrvat, zaboravi da imaš mozak. Gospodin akademik Dragan Čović je tu da misli za tebe. Ako si Hrvat i stidiš se toga što politički predstavnik tvog naroda ide na noge čovjeku osuđenom za ratne zločine treba te, u najmanju ruku, prevaspitati bejzbol palicom. Jer, Dragan Čović je tu da se stidi za tebe ako taj čovjek uopće ima stida.

Isti je slučaj, kako rekoh, i sa druga dva priznata naroda u ovoj zemlji, a, opet ponavljam, da ne bude zabune, bolji nisu ni oni koji se grade liberalnim, slobodarskim i anacionalnim. To ponavljam da se ne biste slučajno ponadali da imate realnog izbora. Sve vam je to isti fašistički šljam koji želi misliti i živjeti umjesto vas. Vi ste samo radna snaga i glasačka mašina. I baš zato, jedino gadljivije od političkih elita jeste narod koji aklamacijom, ponosan u svojoj blentavosti, pozdravlja svaki sramotni čin koji se odigrava pod krinkom nacionalnih ili ideoloških interesa.  

Licemjerje koje je u politici sasvim uobičajeno ne treba posebno spominjati, ali zapanjuje koliko, uvijek iznova, politički psi vrijeđaju inteligenciju običnog promatrača. Kad govori o rješenju mostarskog političkog problema Draganu Čoviću usta su puna suživota. Ubrzo potom, spreman je na najsramniji način mobilizirati hrvatski puk, odlazeći na seoski dernek na kojem propovjed drži čovjek osuđen za stravičan pokolj.

ŠTA JE GADLJIVIJE OD NARODA

Zajebavao sam se maloprije, ima nešto gadljivije i od naroda. To su, naravno, vjerske elite koje šutke odobravaju promicanje, Darija Kordića na primjer, u nekakvog mučenika i proroka.

I eto vam posrednih krivaca, ne trebate nikakvu policijsku istragu, za ono što se dogodilo profesoru Kukiću, koji je morao pomodriti zbog kritiziranja busovačkog naci derneka.  

Ništa manje gadljiva nije ni međunarodna zajednica koja je dozvolila da se od Haškog tribunala napravi obična sprdnja i poligon za politička kusuranja. Ne znam kako onda očekuju da ih bilo tko shvati ozbiljno, i njih i njihove presude, ocjene, planove, prijedloge zakona itd. Upravo su oni ljude, koji su zemlju odveli u rat i mržnju, prihvatili kao političke partnere i promaknuli u garante mira i stabilnosti. A mir i stabilnost se, naravno, brane bejzbol palicama, tenkovima, šljemovima i ljudima koji se smire tek kad su dva metra pod zemljom. Međunarodna zajednica je glavni promotor nacionalističkog jednoumlja i jednoumlja  općenito, kao jedinog mogućeg političkog modela.

Zato svaki Hrvat, Srbin, Bošnjak, Čovjek, koji se usudi misliti vlastitom, a ne glavom Zlatkovom, Bakirovom, Miloradovom i Draganovom ima po istoj, tintari dakle, dobiti bejzbol palicom.

Atmosfera straha, rastuće ulično nasilje, klicanje osuđenima za ratne zločine je ono što nas čeka u narednih par mjeseci. Narod će, kao i uvijek, nasjesti na istu staru priču. Zašto bi živjeli kad možemo crkavati zajedno, jedni pored drugih, zadovoljni u susmrti. Nije baš da imamo nekog drugog izbora. A nije baš ni da smo zaslužili nešto bolje. Svi moramo, kad tad, vidjeti svog boga.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Slavo Kukić, Mostar, Marko Tomaš, Dario Kordić