Čitaonica Žurnal

MEĐU DEMONIMA COPENHELLA: Eddie, Gombrowicz i Dodik pod istim šatorom

FOTO: Alen Mešković
Piše: Alen Mešković

Dansko - bosanski pisac Alen Mešković, autor romana "Ukulele Jam" (o Iron Maiden fanu u izbjegličkom centru) ekskluzivno za Žurnal napisao je reportažu sa festivala Copenhell, gdje je zaokružio vlastitu priču i ponovo vidio Maidene

Ove godine prekidam jednu tradiciju: neću ići na Roskilde Festival, koji upravo javlja da je svih 80.000 ulaznica i ove godine rasprodato. Žao mi je, jer dugo nisam vidio Clausa, jarana u čijoj bašti i šatoru zadnjih godina spavam tokom tog najvećeg skandinavskog festivala.

Claus ima 55 godina, stanuje u jednom hippie-kolektivu u selu udaljenom pet kilometara od Roskildea. Njegova supruga Susanne nam svakog dana priprema obilni doručak, a Claus, par naših prijatelja i ja se tuširamo i pedelamo do festivala, gdje se pravi gosti festivala gužvaju oko zajedničkih tuševa i cupkaju u redu za sendvič i kafu.

Claus je od prvog Roskilde Festivala 1971. pa do danas propustio samo nekoliko njih, posljednji davne osamdeset i neke. To je rock enciklopedija od čovjeka, ujedno i dobar poznavalac sevdaha, kao i naših prilika, jer je kao novinar proputovao diljem bivše Juge i radio intervjue s mnogim našim muzičarima – od Esme Redžepove do Seje Sexona, od Massima Savića do članova Dubioze kolektiva.  

ROSKILDE I JA

Roskilde i ja imamo takođe nekoliko zajedničkih priča, a posljednja je ova: U junu 2011., par dana prije nego što ću otići na festival, rukopis mog prvog romana je otišao u tiskaru. Pao sam u totalnu depresiju, smatrao roman kao cjelinu neuspjelim, i sve dok Iron Maiden nisu zasvirali prve riffove, nalazio sam se na dnu crne rupe.

Tištilo me pomalo i to što ipak neću sresti Brucea Dickinsona, s kojim je Claus ranije radio intervju. Sada je želio slušaocima danskog radija dočarati susret poznatog engleskog frontmana i nepoznatog dansko-bosanskog pisca, kojem uskoro izlazi druga knjiga – roman o Iron Maiden fanu u izbjegličkom centru u Hrvatskoj za vrijeme rata ’90-ih. Međutim, bend nikome nije davao interviewe te godine, pa ni Clausu, koji je u mailu uzalud spominjao i Bruceov solo-nastup u opkoljenom Sarajevu 1994. godine.

Roman je te jeseni odjeknuo u Danskoj, pa sam iduće godine i sam nastupao na festivalu, čitajući odlomke iz knjige na jednoj od mnogih scena. Prošle godine su dolazili Metallica, Bruce Springsteen i Dubioza kolektiv, tako da dileme oko izbora festivala nije ni moglo biti.

Ove godine se ipak odlučujem za Copenhell, mladi metal-festival koji se već petu godinu za održava u Kopenhagenu. Razlog nisu opet samo Maideni, glavno ime programa, niti Sepultura, niti niz drugih bendova zbog kojih bi svakom starom metalcu zahedbengalo srce, već i to što mi je roman upravo izašao u Hrvatskoj, u obrađenom i autoriziranom prijevodu na kojem sam radio pola zime i cijelo proljeće. Taj roman, započet 1996. na maternjem bosanskom jeziku se preko maćehinskog danskog konačno vratio kući, pa me povuklo da taj konačno zaokruženi proces obilježim ponovnim viđenjem Maidena.

Claus ne može sa mnom, kaže, ide u Aarhus na Northside Festival. Juni mjesec je vrijeme paklenih danskih festivala, a dvostruki djeda Claus je kao i obično neumoran i uvijek spreman za upoznavanje novih bendova.

“Što ne dođeš i na Roskilde?”, pita me.

“Kao prvo, ne da mi se gledati Mick Jaggera kako se lomi u struku, premlad sam ja za to.” zezam ga. “Kao drugo, nemam snage za dva festivala zaredom kao ti. Lako je tebi, ti imaš 20 godina više!”


ZAR SU PROŠLE 22 GODINE

Copenhell se održava na Refshaleøenu, lučkom otočiću u blizini samog centra Kopenhagena. To znači da 36-ogodišnji starkelja u obliku mene ni ove godine neće spavati u kampu festivala već doma, budući da mi je to petnaestak minuta vožnje autobusom od stana – prvo redovnim autobusom, a potom specijalnom Copenhell-linijom 40, koja vozi do tog bivšeg brodogradilišta okruženog kopenhaškim kanalima. Brodogradilište je birvaktile, u industrijalnom društvu, zapošljavalo 10.000 metalaca, onih sa stručnom spremom, a danas je platforma raznim kulturnim i drugim događanjima, nedavno i paradi kiča Pjesme Evrovizije.

Do Rafshaleøena krećem sam i dok autobus prolazi kraj Christianie, opirem se melankoliji:

Pa jebote, zar su prošle dvadeset i dvije godine otkako smo u onom izbjegličkom centru na obali mora čekali spot Fear of the Dark do dva-tri poslije ponoći? Otkako su nam Franjo, Slobo i Alija krojili sudbine, a mi sanjali o bilo kakvom koncertu bilo kojeg benda?

Uvijek sam slušao sve živo, a metal ponajviše tih godina u Puli. Vratio sam mu se ozbiljnije tek 2009. godine, dok sam pisao roman na danskom. Za mene je metal od svih muzičkih žanrova najveći trigger nostalgije, neka vrsta mog madeleine kolačića. Načas mi se otvori ona izbjeglička soba s pogledom na more, otac, mati, moje stoput premotane kasete i Thompsonov poziv u boj s nekog od balkona. Odjednom me opkoli niz šesnaestogodišnjih lica i obuzme onaj osjećaj da čovjek u biti nikad nije sam, da je prošlost uvijek tu sa nama, i po dobru i po zlu.

I sad, u autobusu, osjećam da su Frenki, Ado i još mnogi drugi Maidenovci iz starih dana tu, tik uz mene. Sve što vidim, gledam i njihovim očima: mačkice u crnim korzetima preko kojih padaju duge metalik-zelene i drečavo-ljubičaste kose. Tipove u iznošenim majicama Slayera, Megadetha, i naravno Maidena, s neizbježnim six-packima Carlsberga i Tuborga koje otvaraju i dijele.

I na meni je jedna stara majica dugih rukava, Eddie – 666, rupičasta i izlizana kakva je bila i onda kad sam je od Frenkija dobio na poklon, u pulskom Uljaniku 1996. Bilo je to za vrijeme mog prvog povratka na “mjesto zločina”, a onaj koji se tog dana rodio dosad je stekao i pravo glasa i prvo seksualno iskustvo. Ko to nauči vrijeme da leti tako brzo?

Za pet godina postojanja broj gostiju Copenhella je porastao sa 5.000 do ovogodišnjih 14.000. Program se proširio sa 17 na 42 benda. Daleko je to od Roskildeovih 80.000 gostiju i 160 bendova, pa je osjećaj konspirativno-sektovske familijarnosti tu, što zbog daleko manjeg prostora i manjih scena, što zbog žanrovskog raspona koji se može okarakterisati kao “metal i okolina”.

U naredna tri dana, na manje-više istim scenama, nastupiće holandski simfonic metalci iz Within Temptationa, američki stoner rockeri iz Clutcha, poljski black monstrumi iz Behemotha i punk rock-veterani iz Bad Religiona.

VIKINZI, METALCI, OVI, ONI

Program načinjem pred Pandæmoniumom, najmanjim od tri koncertna stagea, gdje danski drum‘n’bass duo Fossils, instrumentalno ordinira, dokazujući nam da za metal nisu uvijek potrebne gitare, kao uostalom ni maternji jezik za književnost.

Lijevo od scene je nekoliko štandova i šatora sa vikinškom temom: njupaju se vikinška jela s mnogo kuhanog kupusa, pije se tamno, gorko pivo. Prodavači se znoje u vikinškim kostimina od gruboga platna, a dva gola-golcata metalca pred šatorom saune ulaze u veliko bure s toplom kupkom.

Nešto dalje prema velikom trgu i drvenoj antikrist-crkvi – sklepanoj u čast Jameson wiskey-bara – dvoumim se izmedju Hell Burgera, Devil Thai Fooda i Copenhell Coffieja, prije no što gladan, s pivom u ruci, produžim do scene Hades. Tamo farskootočki bend Tyr miješa pomalo klasičan heavy s tradicionalnim tonovima te udaljene danske kolonije. Ikonografija je takodje vikinška, nema metala bez vikinga i bar malko nordijske mitologije.

Antrax, koji otvara program na Helvetiju, trećoj i najvećoj sceni, slušam s uzbrdice u pozadini pijuckajući vopi i razgovarajući sa studenticama Miom i Majom. Na Antrax se nikad nisam palio, nedostajala im je boja, ono čega Sepultura i Pantera imaju daleko više, pa se diskretno dosađujem. Tu je i Per, koji je u opkladi osvojio balon u obliku boce Jägermeistera, i dva metalca Egipćanina s kojima visim neko vrijeme, pričajući o životu u Danskoj i političkim sranjima u Egiptu i Bosni. Mrzi me objašnjavati ko je ko u nas. Jutros sam predozirao sa surfanjem po sajtovima, pa i ne pokušavam elaborirati Dodika i druge.

Šetam naokolo, nikog živog ne poznajem, ali prepoznajem onu drevnu dansku sposobnost da se s vremena na vrijeme s merakom dâ otpor malograđanštini: tu su porodice s malom djecom – mama i tata u Maiden majicama, djeca s pilotskim štitnicima sluha. Tu su i gospođe pedesetih godina koje ponajviše liče na službenice pošte. Tu su potencijalni penzioneri čije naočale i srebrno-sijede bradice naglašavaju da su ili već bili predsjednici sindikata iz provincije, ili će to uskoro biti. I oni nose majice Maidena, Ozzy Osbournea i Saxona i onaj dječački sjaj u očima, kao da jedva čekaju svoj prvi Božićni poklon.

Oko njih je naravno i brdo omladine, nafurane i narokane, u estravagantnim outfitima i potrazi za sobom i što boljim provodom. Niko se ne stidi tinejdžera u sebi, jer je redovni dionizijski otpor svakodnevnici u ovoj zemlji odavno postao običaj, a nakon ‘68. manje-više društvena norma. Čudak je onaj koji se bar jednom godišnje ne oleši kao majka. 

Bože dragi, mislim se, hoće li subkulturni miljei budućih generacija gajiti konzervativne vrijednosti po svojim skrovištima? Hoće li djeca kuditi roditelje zbog uživanja lakih droga i osuđivati njihov hedonizam mašući im Biblijom i još koječem pred nosom? I gdje će tada biti Bosna i njene ljevice i desnice u svemu tome?

Kao da zna da na njega mislim, Claus, taj vječiti mladić, mi ostavlja poruku, poprilično maglovitu i nerazgovijetnu: volio bi da sam s njim na Northsideu, moramo se uskoro vidjeti. Pokušavam da ga nazovem, ali ne uspijevam uspostaviti vezu – previše je poziva i previše buke.

I KONAČNO - MAIDENI

Na redu je Arch Enemy, odlično zagrijavanje pred nastup Iron Maidena. Alissa White-Gluz pjeva slomljenog rebra, čujem kasnije, već uveliko okvašen pivom i sasvim spreman za Maidene, koji isrtčavaju na scenu u 21.15.

Moonchild je krasna uvertira, ali već na Can I Play with Madness? Steve i Adrian fulaju backing vokale, no koga briga za to, stojim desetak metara od njih, rulja se ne gura, ispijam pivo i tapkam po smartphoneu, slikajući pokoji prizor. Imam utisak da svi prisutni znaju sve tekstove napamet, urlamo, ruke i vražji rogovi su uzdignuti. Stvari, koje nisam ni sanjao da ću ikad čuti uživo, nižu se jedna za drugom – Revelations, Phantom of the Opera, The Prisoner – a kasnije, kao da ssu mene pitali: Run to the Hills, Wasted Years, Seventh Son of a Seventh Son, Wrathchild.

Neka riba mi pruža pivo viška zaglavljeno u kartonskom držaču, ja otpijam i napajam tri tipa zagrljena poput grčkih Sirtaki-plesača. Oni se klate na mjestu pjevajući uvodnu melodiju najmlađe pjesme u cijelom repertoaru: Fear of the Dark, godište 1992. Bože, ima nas koji tu godinu pamtimo po nečemu sasvim drugom. Ima nas kojima je Sepulturina War for Territory uvijek prizivala neke utvare, neke pre- i post-deytonske face i konotacije.

Bosanci smo, jebiga, ko nam je kriv. I opet su Frenki, Ado i mnogi drugi tu. I opet sve doživljavam njihovim očima. I opet mi sve ima nekog dubljeg smisla: i tekstovi, i to što nam Bruce pripovijeda između pjesama, i svaka solaža, svaki riff, i Eddiejev izlazak na scenu u uniformi Yenkee-oficira, i to što je poslednja pjesma… hm… Sanctuary, i što ne sviraju Hallowed Be thy Name, moju omiljenu. A najviše smisla mi ima to što sve podsjeća na privatnu zabavu u odnosu na koncerte na Roskildeu: mala scena, mali broj gostiju, blizina između nas i benda.

Kasnije, iza ponoći, dok stojimo na stolovima pod šatorom Biergartena, na čijoj Open Hell sceni neki tip imitira Petera Steelea, pjevajući Black No. 1, nastavlja se razmjena pozitivne energije. Svima, koji pjevaju karaoke, pomaže uglas nas tristotinjak. Zaglušujemo ih. Uštimani bend prosto rastura svirajući jedan hit za drugim, vokali se izmjenjuju na sceni, potoci i rijeke piva teku žlijebovima naših žila, a onda, odjednom, iz pakleno mračne odaje moje podsvijesti na scenu stupa Milorad Dodik, otima mikrofon, hoće i on nešto da kaže, da otpjeva, ali niko ga ne razumije, svi misle da govori poljski ili možda česki, da je pirotehničar Behemotha ili Tryptikona koji nastupaju tek prekosutra, da je čovjek pogriješio i mjesto i vrijeme i svoju ulogu u njima, no to ga ne spriječava da se obrati prisutnima i od benda zatraži melodiju one svoje, omiljene, “Haj’, sad!”…

I dok žurim da naručim novu pivu, šaljem Mileta odakle je došao, obećavam sebi da ću odsad manje surfati po sajtovima, ogadi se čovjeku život, probude se neke utvare iz prošlosti, a bogami i sadašnjosti, strašila daleko ružnija od Eddieja, maskote jednog kavgadžijsko-piromanskog pogleda na svijet, jedne stoput oživljene ideologije koja nikako da nas ostavi na miru.

ZADOVOLJAN: NARAVNO!

Vraćajući se kući linijom 40, zatim metroom, zavidim svima oko mene: Koja sreća mora da je bilo stajati pod onim šatorom, a da te ne asocira na Milorada Dodika! A kakav li je tek život onih koji nikad nisu čuli za tog tipa, koji nisu proveli ni dana u izbjeglištvu, ni noći u blatnjavom rovu, ni minute u koncentracionom logoru ili podrumu oko kojeg rokaju granate. Moram definitivno prestati surfati po internetu, bar koji dan se oduprijeti tom mazohizmu.

“I, kako je bilo?, pita me Claus poslije telefonom. 

“Super.” kažem.

“Sepultura bolja nego ikad. Bubnjar im rastura, samo sam njega pratio. Andreas Kisser isti ko i uvijek, onaj basista osijedio skroz. Cavalera-braća uopće nisu falila. Dobri su mi bili Cluch, mada malko van konteksta, Uncle Acid & the Deadbeats i Within Temptation. Iako su zaglibili u pop, ovi zadnji, nekako su baš pasali, kao neki melodični predah. Fulao sam Obituary i još neke iz starih dana. Ali sam čuo dosta novih bendova, pričaću ti. Behemoth! Bože dragi, pa to je pakao na zemlji, ludilo, u jednoj pjesmi čitaju odlomak iz Gombrowiczevog dnevnika. Na poljskom!”

“Znači, zadovoljan?”

“Čuj, stari moj, da mi je neko prije dvadeset godina govorio da će metal scena danas biti tako živahana, da će svi oni stari bendovi još uvijek postojati, i da ću ih ja s onakvim guštom slušati – rekao bih mu da je lud! Iduće godine moraš sa mnom.”

“Iduće godine,” kaže mi Claus. “ti ćeš sa mnom na Northside.”
 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Sepultura, Iron Maiden, Čitaonica Žurnal, Alen Mešković