Atentat

RUDOLF ZISTLER: Bečki advokat koji je branio Principa

Rudolf Zistler
Mirna Stanković

Advokat Zistler, sin Austrijanca i Hrvatice, školovan u Beču i Zagrebu, nakon suđenja protjeran je iz Sarajeva. Živio je u Zagrebu i bio ugledan član Zagrebačke advokatske komore

Nešto više od tri mjeseca nakon što su u Sarajevu odjeknuli pucnji kojima je počeo Prvi svjetski rat, u Vojnogarnizonskom sudu je 12. oktobra 1914. počelo suđenje urotnicima. Tužilac Franjo Svara optužio je 24 mladobosanca za veleizdaju i ubistvo prestalonasljednika.

Ove optužbe je osporio samo jedan 24-godišnji advokat odbrane. Zvao se Rudolf Zistler (Cistler), a njegova odbrana mladobosanaca ušla je u antologiju 100 najznačajnijih pravnih bitki po izboru Edwarda W. Knappmana, objavljenoj u Detroitu 1997.

Sav javni život, čitava naša štampa, sve institucije, svaki pojedinac, čitavo pučanstvo tako reći, ispunjeno je moralnom indignacijom nad ovim događajem raspaljene strasti do paroksizma. Sve kipi osvetom i mržnjom protiv atentatora i nacije kojoj on pripada. Svi viču: 'Ubijte ih, vješajte!' Gospodo suci! Vi ne smijete čuti viku ulice i čaršije. Sud mora biti hermetički zatvoren od politike i njezinog oportunizma koji djeluje prema momentalnim političkim potrebama. On mora eliminirati sve etičke i moralne kriterije kod prosuđivanja ovoga događaja, gorljivo se zalagao Zistler za svoje branjenike.

Mora se ograničiti stoga na ono što je po zakonu pravo i nepravo. Mora, jednom riječju, biti tako ideal objektivnosti i nepristrasni i pouzdani čuvar zakona i pravde. Državno odvjetništvo (tužilaštvo) i mi, branitelji, mi smo samo procesualno stranka.

Vi ste, gospodo suci, svećenici one božice zavezanih očiju koja je slijepa, a u jednoj ruci drži mač i u drugoj tezulju (vagu). I, koja traži samo materijalnu istinu, koja je pred zakonom sve ljude izjednačila i svakome po zasluzi mjeri jednakom mjerom. I ako vas samo ovo načelo povede kod pravosuđivanja nazočnoga slučaja, ako ovaj veleslavni senat bude imao u vidu ovaj zakon pravičnosti, ja sam uvjeren da će biti olakšan položaj okrivljenika, zabilježene su Zistlerove riječi.

Zistler je na suđenju osporio da se atentatorima može suditi za “ubistvo prestalonasljednika”, jer tadašnji zakon u Bosni nije prepoznavao posebnu zaštitu prestolonasljednika. U svojoj odbrani, pozvao se i na Sanstefanski mir iz 1878, po kojem je Turska pristala na okupaciju BiH, ali je suverenitet zemlje ostao na strani sultana, i tako osporio optužbu za veleizdaju.

Također, tvrdio je da aneksija Bosne i Hercegovine nije bila pravno utemeljena, jer nikada nije bila ratifikovana u ugarskom parlamentu.

Uprkos iznesenim činjenicama, njegovi klijenti su osuđeni, a sam Zistler je jedva sačuvao živu glavu. Po izlasku iz sudnice, sabljama su ga napali austrougarski oficiri. Gavrila Principa, Nedeljka Čabrinovića i Trifka Grabeža, od smrtne kazne je spasilo to što su u vrijeme izricanja presude bili maloljetni.

Advokat Zistler, sin Austrijanca i Hrvatice, školovan u Beču i Zagrebu, nakon suđenja protjeran je iz Sarajeva. Živio je u Zagrebu i bio ugledan član Zagrebačke advokatske komore. Po završetku Prvog svjetskog rata se vratio u Sarajevo, a nakon njegovog novinskog članka o sudijama koji su osudili Principa i druge urotnike, vlasti penzionišu ove sudije.

Tokom Drugog svjetskog rata, iz Zagreba je deportovan u Kerestinec, ali njegova supruga uspijeva dokazati da nije Jevrej i tako ga spašava.

I nakon ovog rata Zistler se vraća u Sarajevo. Za života je dao samo jedan intervju, a objavio je i knjigu “Kako sam branio Principa i drugove”. Umro je 1960. godine.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Sarajevski atentat, Gavrilo Princip, Rudolf Zistler