Čitaonica Žurnal

KAKO KOREKTNO OPISATI RAT: Nestašica i dosada, prekidani smrću

Piše: Draško Luković

Claude Choules, veteran Velikog rata, opisao je ovo razdoblje kao „period nestašice i dosade povremeno isprekidane smrtnom opasnošću“. Njegovoj vršnjakinji, ratnoj veteranki Florance Green, Prvi svjetski rat je ostao u sjećanju kao najbolji dio života. Ratna iskustva „običnih“ učesnika rata, neće imati svoje mjesto u ceremonijalnim govorima

Ima tome već najmanje godinu dana od kada su nas ljubitelji obljetnica počeli upozoravati na nadolazeću stogodišnjicu izbijanja Prvog svjetskog rata. Budući da se raznorazne proslave i  memorijali ne dešavaju samo zato da bi se iz ormara izvuklo najbolje odijelo, nego da bi nas se podsjetilo na ideje i vrijednosti na kojima se zasniva određeno društvo, lako je predvidjeti kako ćemo se naslušati velikih riječi tokom brojnih manifestacija obilježavanja početka rada masovne klanice, koja je u periodu jul 1914. - novembar 1918. odnijela milione života.

Nije nemoguće, ma koliko ta mogućnost neuvjerljivo zvuči, da se ponekom zaboravnom oratoru u govorničkom zanosu otme surovom praksom obesmišljena zakletva: „Nikad više!“ No, ono što je ne samo predvidljivo i uvjerljivo, nego se uveliko i događa, jesu rasprave na kojima se od revizija brane uvriježena tumačenja prirode velikog rata, od kojeg se očekivalo da postane onaj koji će okončati sve ratove.

PROIZVODNJA PROŠLOSTI

Kada je prije tri godine preminuo Claude Choules (Klod Šuls) svijet je ostao bez posljednjeg živog borca iz Prvog svjetskog rata, pa je stoga sigurno kako će sve buduće obljetnice proteći bez direktnih svjedoka, ratnih veterana koji bi svojim prisustvom dali potvrdu legitimiteta komemorativnom skupu, istovremeno ovjeravajući identitet društva koje se, eto, i dalje sjeća određenog rata.

Sam Choules, iako aktivni učesnik oba svjetska rata, odbijao je da bude dio dekora po raznoraznim vašarima i ceremonijama obilježavanja početaka/završetaka ratova. Bio je zagriženi pacifista i nije želio učestvovati u bilo čemu što glorifikuje rat.

Za razliku od njega, mnogi su sjajnim ordenjem dekorisani starci, sjedeći u prvim svečanim redovima tokom prethodnih godišnjica, imali čast, nerijetko i po prvi put, čuti za šta su se u stvari borili. Dakako da se u takvim slučajevima nije radilo o slaboj informisanosti, ili pak o bolešću nagriženoj memoriji starih ratnika, mada ne treba potpuno odbaciti i takve mogućnosti, nego o retroaktivnom pripisivanju ideja i motiva.

Naknadno davanje smisla proteklim događajima ne dešava se slučajno. Ono uvijek stoji u čvrstoj vezi s trenutnim političkim i inim potrebama (određenih dijelova) društva, zbog čega uopšte nije glupo reći da sadašnjost proizvodi svoju prošlost. Upravo zato što je to tako prigodne govorancije nerijetko zvuče kao zakletve principima koje je navodno iznjedrila prošlost, mada one suštinski nisu ništa drugo do opis aktuelne stvarnosti, ali i dio priprema za buduće sukobe, što, opet, ponajbolje govori u prilog mišljenju kako je upravo rat jedini pobjednik svih oružanih sukoba.

STVARNI UČESNICI

Ono što su stvarni učesnici, duša unakažavanih strahom, nasiljem i smrću imali reći o ratu (i o Velikom i svakom sljedećem koji se „nije smio ponoviti“), gura se pod crvene tepihe kojima prolaze VIP gosti.

"Govorio je da je, dok je služio u ratu, bio treniran da mrzi, ali kasnije je shvatio da su neprijatelji bili samo golobradi momci poput njega. Govorio je kako ratove planiraju starci, a ratuju mladi i da su ratovi glup gubitak vremena i energije", rekao je Choulesov sin nakon smrti posljednjeg veterana Prvog svjetskog rata.

Choulsova ocjena Velikog rata kao perioda „nestašice i dosade povremeno isprekidane smrtnom opasnošću“ nikada neće naći svoje mjesto u nekom od govora koje ćemo čuti narednih dana.

Godina u kojoj će se obilježavati početak krvoprolića u kojem je živote izgubilo ko zna koliko miliona ljudi, iznjedriće pjesnike i govornike kojima će život, koji je neminovno išao svojim tokom u tim i takvim vremenima, kvariti koncepciju, te će opisi ratnih zbivanja koje su nam veterani ostavili otići u vjetar, a eterom će zavladati „časna“ smrt.

Još „politički nekorektniji“ opis Prvog svjetskog rata od one Choulsove „nestašice i dosade“ došla je od posljednje žene-veterana Velikog rata, Florance Green, tada konobarice u britanskom ratnom vazduhoplovstvu – za nju je to, prema njenim riječima, na izvjestan način bio „najbolji dio života“.

U intervjuu koji je dala povodom svog 110. rođendana prije tri godine, Green je rekla:

„Radila sam svakog bogovjetnog sata, ali sam imala desetine prijatelja u bazi i sjajno smo se zabavljali u slobodno vrijeme. Upoznala sam desetine pilota i izlazila sam na sastanke. To je bilo divno iskustvo i ponosna sam“.

LICITIRANJE ŽRTVAMA

Dakako da se iskustvo o kojem govori Florance Green samo djelimično poklapa sa iskustvima pilota s kojima je drugovala. No o tome više nećemo imati priliku slušati, baš kao što nikada nećemo saznati koliko se njih vratilo kući.

Naime, i dan danas se licitira s brojem ratnih žrtava čija tijela se guraju u veće ili manje sanduke, zavisno od potrebe govornika, a u takvim okolnostima, život je smrtni grijeh. Mladi ljudi kojima je dosadno, koji se, uprkos nestašici, opasnosti i gubicima ljudskih života, zabavljaju, ne doprinose „velikoj stvari“. Oni su (bili) živi, a govornicima su potrebni mrtvi. U godini pred nama, govornici će prepravljati i brisati njihove živote kako bi veličali smrt, a nauštrb naših života.

No, ovoga puta u prvim redovima više neće biti veterana Prvog svjetskog rata, učenika-ponavljača na „časovima istorije“.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Draško Luković, Claude Choules, Veliki rat, Prvi svjetski rat