Melanholija ljevice

POVIJEST ZVJERSTAVA: Užasno je to što muškarci imaju svu moć

Piše: Andrej Nikolaidis

Dešavaju nam se užasne stvari. Zaslužujemo užasne stvari. Tačka. Što god da se ljudskoj vrsti na koncu desi, može biti tužno, no ne i nepravedno

Mjesecima radim na knjizi, zbog koje sam primoran kopati po biografijama ratnih zločinaca i serijskih ubica.

Zaroni čovjek u taj svijet, svaki put sa strahom da se neće vratiti isti. Svaki put sa strahom da sa njim nešto nije u redu, čim se tako prilježno bavi zlom i bolešću koju katkada sa zlom pogrešno poistovjećuju. Ponekad si pripremljen na ono što ćeš saznati, jer je pop kultura već apsorbovala najmorbidnije detalje.

Kao u slučaju Ed Gina, koji je poslužio kao model za lik Leatherfacea iz Huperovog „Teksaškog masakra motornom testerom“, osnov za Hičkokov „Psiho“, kao i “inspiracija“ za dvojicu ubica iz Demijevog „Kad jaganjci utihnu“: u tom filmu Džejm Gamb šije odjeću od ženske kože, kao što je činio i Gin, dok Hanibal Lektor, ponavljajući Ginov jezivi gest, svoje lice prekriva kožom odranom sa lica ubijenog čovjeka.

SLUČAJ JULIJE FAZEKAŠ

Ponekad si, opet, ne možeš pomoći a da u zločinima sa kojima si suočen ne vidiš gotovo pa crnohumorne elemente.

Kao, na primjer, u slučaju Julije Fazekaš.

Ta je žena sahranjena kao monstrum. Danas bi bila slavljena kao radikalna feministkinja.      

Malo se toga zna o njenom životu sve do 1911., kada se, kao anđeo smrti, ukazala u mađarskom selu Nađirev, 60 milja udaljenom od Budimpešte. Bila je u srednjim godinama, udovica. Policija se za Juliju zainteresovala 1911., kada istraga o nelegalnim abortusima koje je ova obavljala nije dovela do osude. U sljedećih deset godina Julija će se, suočena sa istom optužbom, još devet puta naći pred sudom. I svaki put biti oslobođena.

Kada je počeo Veliki rat, muške glave Nađireva pozvane su u vojsku. Žene su ostale same. Sve dok kraj Nađireva nije podignut logor za savezničke vojnike. Kako su u tome uspjele ostaje nejasno, ali stanovnice Nađireva isposlovale su da zatvorenici mogu noćiti u njihovim posteljama.

Problem je nastao kada su se muškarci stali vraćati iz rata. Njihove supruge, koje su spoznale čari slobodne ljubavi i život van okova patrijarhata, nisu bile spremne vratiti se na staro. U tome im je pomogla Julija Fazekaš.

Julija je imala poveliku zalihu arsenika i, kako bi se danas reklo, know how. I jedno i drugo nesebično je podijelila sa svojim sestrama.

Peter Hegeduš – tako se zvala prva žrtva. Imena drugih ubijenih – kako se pretpostavlja, tri stotine njih – niko ne pamti. Iz čega bismo mogli zaključiti kako najvažniji muškarac u životu žene nije, kako se pogrešno misli, prvi sa kojim je legla, nego prvi koga je ubila.

Ruku na srce, sestre nisu ubijale samo muškarce. Uklanjale su one iz svojih života i njihove stare majke, sestre, strine i ostale žene koje su ih podsjećale na mizerni život sa suprugom.

Julija Fazekaš je, eto sretne okolnosti, bila neformalni seoski ljekar, pa je baš ona vršila, nazovimo to tako, obdukcije tijela preminulih. Njen rođak – sreći nikad kraja – bio je službenik zadužen da izda potvrdu o smrti. Po Julijinom mišljenju, muškarci Nađireva umirali su prirodnom smrću. Petnaest godina muške su glave u tom mađarskom selu naprasno umirale – posljedice ratnog stresa, šta li – prije nego je državi stvar postala sumnjiva.

Kada su potamanile svoje muževe i njihove muške srodnike, sestre su poželjele ubijati i po obližnjim selima. U julu 1929. vođa hora iz Tisakurta optužio gospođu Ladislausa Saba da ga je pokušala otrovati vinom. Vlasti nisu reagovale – gdje bi ih to odvelo kada bi istraživali svaki slučaj pijanstva praćen mučninom i povraćanjem u Mađarskoj? Ipak, kada se čovjek, polumrtav, dovukao do policijske postaje i u bunilu stao uzvikivati kako ga je otrovala gospođa Sabo, nisu imali kud.

Priveli su gospođu, a ova im je otvorila dušu. Njen iskaz policiju je odveo do gospođe Bukenoveski. Ova je policiji ispričala kako je Julija Fazekaš 1924. opskrbila arsenikom kojim je ubila svoju sedamdesetsedmogodišnju majku. Staričino tijelo je bacila u Tisu. Julija Fazekaš je proglasila smrt davljenjem.

Osam žena iz Nađireva osuđeno je na smrt, sedam na doživotnu robiju. Još jedanaest ih je poslano u zatvor. Jedna od njih, Marija Žendi, na sudu je izjavila kako je ubila muža jer joj je dodijalo to što sve uvijek mora biti po njegovom.

“Užasno je to što muškarci imaju svu moć”, rekla je sudiji koji nije imao razumijevanja za njen način borbe za rodnu ravnopravsnost.

Julija Fazekaš je izmakla muškoj moći i njenim institucijama. Julija Fazekaš je ispila vrč vina u koji je sipala svoj arsenik.

Svega je tu bilo, hoću reći, na mom putovanju kroz poremećene biografije junaka istorije zločina.

SVE MI SE SMUČILO

A onda mi se sve smučilo. Jednostavno više nisam mogao ni retka dalje. Nisam više mogao podnijeti ni kap zla ili bolesti, svejedno.

U samo jednom jutru, crnogorski su portali najprije objavili video koji prikazuje devetogodišnjeg dječaka koji je objesio psa (nisam pogledao), potom i članak o psu koji je pronađen u Budvi, čije su oči bile iskopane (pročitao naslov).

E, to ne mogu. Bavio sam se zlodjelima naših fašista, proučavao sam najzloglasnije serijske ubice, ali ne mogu podnijeti okrutnost nad životinjama, naročito kada je počine djeca.

Vijesti o zvjerstvima nad psima pročitao sam na terasi kafea kraj mora. Gledao sam modru pučinu, nebo je bilo isprano sinošnjom kišom. To što sam bio suočen sa ljepotom krajolika samo je pogoršalo stvar. Ljepota je tako teška, jer je uvijek posve van konteksta, jer joj ovdje nije mjesto. Surovost postojanja podnošljiva je samo zato što smo mi ljudi mizerna stvorenja.

Dešavaju nam se užasne stvari. Zaslužujemo užasne stvari. Tačka. Što god da se ljudskoj vrsti na koncu desi, može biti tužno, no ne i nepravedno. Ali bića čista, neopremljena za klanicu, morala bi biti izuzeta od logike postojanja, njih ne bi smjela zlostavljati bića za koja se, očito pogrešno, pretpostavlja da su čista. Kada ono što je dobro i nevino bude izloženo zakonima svijeta u kojem živimo, nestaje svaki razlog, nestaje svaka utjeha.

Zato što je tako, mirno sam prihvatao sva mučenja, industriju smrti, sva zvjerstva koja su ljudi činili nad ljudima, a padao na koljena pred vijestima o djeci koja vješaju pse i vade im oči. Naučeni smo da živimo sa poviješću svoje vrste, koja nije drugo nego povijest zvjerstava. Ali ponekad ludilo takozvane normalnosti postane nepodnošljivo.

Zato mislim: kada se Ničee 3. januara 1889. u Torinu, u Via Carlo Alberto, slomio nad bičovanim konjem, to nije bio trenutak ludila, nego trenutak u kojem je njegova misao napokon probila sve što je ranije sputavalo, čas najviše lucidnosti i najčišće spoznaje, tako potpune da nakon nje nije bilo povratka, čas suočenja sa užasom, lice u lice, nakon čega je jedina trasa bijega vodila u ludilo.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis