Čitaonica Žurnal

LJETNI DNEVNIK: Dobri duhovi odvukli su me u Sete

FOTO: Ivan Herceg
Piše: Marko Tomaš

U prvom dijelu ovoljetnog dnevnika Marko Tomaš piše o pjesničkom festivalu u gradu Sete, nakon kojeg je pomislio: Nije loše za tipa bez ikakvih ambicija

LJUDI

Ne znam jesam li sretan čovjek. Ne znam što je to sreća niti što je određuje. Nju se, verujem, ne može sklopiti. Uvijek je iskidana. Ona je, pretpostavljam, dvorac od lego kockica koji ne možemo nikada sklopiti jer se neki dijelovi uvijek negdje zature. U jedno sam siguran, imao sam sreće u životu da gotovo uvijek surađujem sa dobrim ljudima. A to, priznat ćete, nije mala stvar.

Jednako kao što nije mala stvar imati sreću i mogućnost da putuješ. I ovom prigodom na putovanje sam išao zahvaljući dvojici dobrih ljudi, Predragu Luciću i Kolji Mičeviću. Nije prvi put da je Duje Lucić odigrao ulogu mog dobrog duha. A na moju stranu je doveo još jednog dobrog duha koji iz daljine čuva i pomaže književnost ovih prostora. Naprosto, moram sam im se zahvaliti s ovih par redaka.

LET

Nikada nisam volio putovati avionom. Klaustrofobičar sam. Ne volim biti zatvoren u prostor koji ne mogu napustiti kad god to poželim. Prije nego sam krenuo na putovanje za Sete noćima sam sanjao avione. Klaustrofobija je prerastala u strah od samog letenja, u strah od visine. Malo je nedostajalo da otkažem putovanje. Ali ja nisam kukavica, spreman sam se suočiti sa strahovima. Iako, s ljudima sam se pozdravljao kao da ih vidim zadnji put.

Kad sam stigao u sarajevsku zračnu luku krenuo sam kupiti novine. Imao sam što i vidjeti. Sve su naslovnice kao udarnu vijest donosile priču o rušenju aviona jedne azijske kompanije. Strah uvijek nađe način da se hrani i raste. Popio sam par pelinkovaca i istinski uživao u letu za Minhen, otkuda sam hvatao vezu za Marsej. Tijekom leta sam čitao sportski tisak koji sam odlučio kupiti samo da ne čitam teorije zavjere vezane uz avionsku nesreću nad Ukrajinom.

SETE

Puno sam puta bio u Francuskoj. Ali nikada nisam, s izuzetkom Marseja, posjetio neki grad na glasovitoj Azurnoj obali. Uvijek su me nervirale priče o tome kako živimo u naljepšim zemljama na svijetu. To, jednostavno, nije istina. Sve su zemlje prekrasne. Živimo na istinski prekrasnoj planeti. Samo još da je ne naseljavaju ljudi.

Žena koja je prevodila dio mojih pjesama na francuski jezik pisala mi je o Setu kao o malom ribarskom gradu punom duha. Valjda sam zbog toga očekivao da ću stići u nekakvo ribarsko seoce. Umjesto seoceta dočekao me šarmantni gradić koji u svojim središnjim dijelovima odiše gospoštinom, a malo bliže moru čuva pomalo divlji ribarski i mornarski duh.

Naš se hotel nalazio u kvartu pretežito naseljenom arapskom populacijom. Okruženje je zračilo nekakvim dostojanstvenim siromaštvom, ali bijede nije bilo ni u natruhama.

Sete nije bilo kakav grad čak ni na mapi veličanstvene francuske kulture. U njemu su se rodila dva velika francuska umjetnika, Paul Valery i George Brassens.   

Vjetar puše tijekom cijelog dana neprestano mijenjajući pravce. Sredozemno more je jedva malo toplije od Neretve.

Tijekom boravka u ovom gradu shvatio sam zbog čega su mi baš svi ljudi, koji su bili u Setu prije mene, o njemu govorili s oduševljenjem. To je drčan gradić, pravi mediteranski cirkus u kojem je svaka ulica teatar na čijoj sceni njegovi stanovnici igraju uloge svojih života.

FESTIVAL

Neke su stvari nama nepojmljive. Zamislite sad da se zbog nekog tamo pjesničkog festivala zatvaraju prometnice na cijelih deset dana. Tako nešto se događa u Setu tijekom pjesničkog festivala VOIX VIVES. Cijeli se grad pretvara u festivalsku scenu na kojoj svake godine nastupi stotinjak umjetnika iz cijelog svijeta. Na tridesetak mikro lokacija postavljene su improvizirane bine, ispred njih su stajale platnene ležaljke u kojima su neki ljudi znali drijemati po cijeli dan. Neki je dobar svijet dozvolio da njihova dvorišta budu pretvorena u festivalsku pozornicu.

Ono što me zateklo kad sam prve noći mog boravka u Setu zapanjilo me. Centralna festivalska pozornica nalazila se u parku Chateau d'Eau. Tijekom otvaranja festivala ispred nje se u ležaljkama natisnulo nekolliko stotina ljudi. Okruživali su ih pop – up restorani, koji su se nalazili i po cijelom gradu na nekoliko ključnih festivalskih točaka. Crne kuharice spremale su sjajnu egzotičnu hranu.
 
PIJANI ARAPI

Ne postoji jasna definicija slobode. Time ne govorim ništa novo. Sigurno je jedno: sloboda, odnosno neke njezine manifestacije, zna udariti ljudima u glavu i to doslovno. To se dogodilo većini mojih arapskih kolega koji su bjesomučno pili vino i pivo i proždirali šunku i chorizo. Jedne je noći zbog nihovog tuluma naš hotel posjetila policija. Bilo je i simpatično i žalosno gledati ljude „puštene s lanca“.

Ujutro ih je izjedala krivnja. Većinu su se vremena držali skupa, ali tijekom doručka su izbjegavali jedan drugog. Bilo je očito da se stide. Stid bi izgubili već tijekom ručka, nakon par čaša vina.

Jedne noći jedan je kolega kojeg je najviše vozio guilt trip bio toliko pijan da je uzeo svoj mobilni telefon i nudio ga svim gostima kavane u kojoj je pio s jednom ne baš jednostavnom molbom: Molim vas, molim vas, možete li nazvati Boga?  

BAR DU VIEUX PORT

D., I. i ja bili smo nerazdvojni. Već drugog dana boravka u Setu našli smo idealno mjesto za večernje piće. Ta kavana zaslužuje barem pjesmu, ako ne i dokumentarni film. Tu scenografiju kao da je osmislio Pedro Almodovar. Prostitutke su plesale ispred šanka. Dobar dio stalne ekipe je imao surove njuške. Sve su face bile oslikane vjetrovitim životom. Tijela su im prekrivala loše tetovaže. Mjesto je naprosto vibriralo. Razgovori su bili živi, a glazba uglavnom sjajna. Zajedno su činili šarmantnu zvučnu kulisu. Cijene su bile klizne. Nismo uspjeli prokljuviti na osnovu čega formiraju cijene pića. Bar se, kako mu i samo ime govori, nalazi u staroj luci i jedno je od rijetkih mjesta u Setu otvorenih tijekom čitave godine.

Atmosfera u staroj luci zbog nečega me podsjetila na godine provedene u splitskom Getu.


PRIČA O LOU LOU

Chez Lou Lou, ali onaj montrealski je mitsko mjesto u kojem su Irwing Layton i Leonard Cohen provodili mnoge pijane noći. Na zidu tog cafea Cohen je ispisao stihove posvećene djevojci koja mu je, u njegovim ranim dvadesetim, rekla da je potraži kad napuni trideset godina. Deda je na zidu napisao: Marita, pronađi me/skoro će mi trideset.

Setski i montrealski Chez Lou Lou nemaju nikakve međusobne veze. Lou Lou je preminuo par mjeseci prije našeg dolaska u Sete. Svoj je cafe pretvorio u pravi pravcati kabare u kojem je glavnu ulogu imao upravo on. Oblačio je ženske haljine i zabavljao posjetitelje u kavani punoj izgubljenih duša. Nakon što je umro, njegova je supruga nastavila voditi to legendarno mjesto.

JOAN MIRO

Osjetio sam to i ranije. Naprosto, kad kroči u neke izložbene prostore čovjek osjeti da je okružen genijem. To se dogodilo i kada smo posjetili izložbu Joana Miroa u muzeju Paul Valery. Energija koju zrače njegova platna je nevjerojatna. Bilo je to gotovo religozno iskustvo.

KRUH

Kavu smo svakog dana pili tek oko podneva u Virgile baru na glavnom gradskom trgu. Većina je prolaznika pod miškom nosila baguette. Sjetio sam se kako sam prije nekoliko godina zapisao: Francuska, Francuska, tvoj kruh je bajka! A ni vino nije loše.

JULIETE GRECO

Došla je kao odjek nekog starog vremena. Ta starica je natjerala u plač mnoge koji su te večeri bili u publici na fascinantoj sceni Theatrea De La Mer. Pjevala je pjesme Jacquesa Brela. Kad je krenuo refren La Chansone Des Vieux Amants umalo se nisam srušio. Naslonio sam se na vrele zidine. Iza njenih leđa pučina je tonula u noć. Ne volim priče o starim dobrim vremenima. Ali ovo je bilo putovanje kroz vrijeme. Pokušali smo se grčevito držati na tom brodu. Ovaj svijet više ne rađa dostojanstvene dive, ali zato ima instant kavu ili krumpir pire u prahu.

D. je nakon koncerta rekla: Bila sam previše svjesna svijeta u kojem živimo.

JEZIK

Nakon prvih par dana provedenih u Setu bio sam uvjeren da ću do kraja boravka naučiti barem osnove arapskog jezika. Festival je bio pravi Babilon. Ne znam točno zašto, ali došao sam do zaključka da je naš izmučeni i silovani jezik jedan prilično divan mehanizam. Lijep mali jezik. Precizan. Pogodan za igru. Sjajna glazba.

MORNARIČKO GROBLJE

D. je imala svoje momente. Nakon što smo posjetili mornaričko groblje i grob Paula Valeryja napisala je: Pjesnici katkad legnu u neupadljive grobove.

S groblja je pucao pogled na pučinu na kojoj se sasvim jasno moglo vidjeti kako se planeta negdje tamo u daljini zakrivljuje prema Africi.

KALVADOS

Dok smo sjedili u jednoj kavani sjetio sam se Remarquea, Hemingwaja i Millera pa sam  naručio kalvados. Konobari su se čudili mojoj narudžbi. Francuske prijateljice govorile su kako su to piće pili samo njihovi djedovi. Bio sam jedini gost setskih kavana koji je pio taj brandy od jabuke. Dopalo mi se to piće. Bilo mi je potpuno nejasno zašto ga nitko izuzev mene ne pije. Jedino objašnjenje je da možda tamošnji ljudi smatraju tu rakiju odgovornom za smrt njihovih djedova.

SAN

Bio je to san. Tih nekoliko dana provedenih u Setu ispunio je smijeh potpuno opuštenih ljudi. Iz leđa mi je nestala napetost. Nije to bio život. Ili, možda, baš jeste, ali život onakav kakav bi trebao ili mogao biti. Takvi su dani pravi poklon. Mogu reći da sam istinski uživao. Na povratku sam pomislio: nije loše za tipa bez ikakvih ambicija.  

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Ljeto, Francuska, Marko Tomaš, Putopis