Čitaonica Žurnal

LJETNI DNEVNIK: Svijet je predivno mjesto. A ima i nešto Ljudi

FOTO: Glas Istre
Piše: Marko Tomaš

U drugom dijelu ljetnog dnevnika Marko Tomaš piše o programu Subart Cafe i Šansonistra na Brijunima: Atmosfera je na SUBART CAFEU I ŠANSONISTRI bila predivna. U zraku je strujalo ono nedokučivo – ljubav, osjećaj koji smo imenovali, a da pojma nemamo što bismo s njim

BUĐENJE
Kad sam se probudio vani je lio pljusak. Sjedio sam u autobusu i isprva nisam znao gdje se nalazim. Ovo nije Provancea. Nije ni Hercegovina. Kad je sletio avion? Kuda se ovo vozim? Čija je ova šuma na koju nebesa ispuštaju vodu iz nekog nebeskog akumulacijskog jezera? Ljudi oko mene su drijemali. Autobus je vozio autocestom. Provezli smo se pored table na kojoj je pisalo: Delnice. Bio sam, dakle, u Gorskom Kotaru, na putu za Brijune gdje se imao održati program SUBART CAFE I ŠANSONISTRA.  

DJED Š.
Djed Š., iako Dalmatinac, bio je kvrgav poput poput neke nesavitljive bosanske bukve. Takva su mu bila i uvjerenja. Djed Š. je bio tvrdi komunist. Radni vijek je proveo vozeći brod na relaciji Fažana – Brijuni. Jednom smo pili Malvaziju jaču od Kličkovih šaka. Pokazao mi je poklone koje je dobio do najvećeg sina naših naroda i narodnosti - jedan graviran džepni sat i dvije gramofonske ploče. Na jednoj su ploči bili sabrani Titovi govori. Na drugoj ploči koju je krasio Titov potpis nalazio se zvučni zapis albuma „Hotel California“ banda The Eagles. Hvaleći svog neprežaljenog druga i predsjednika, za njega, kako je tvrdio, jednog i jedinog kojeg priznaje, djed Š. je ispričao kako ga je na Brijunima svaki dan dočekivalo „7 dec“ Malvazije. Djedova životna družica samo je kolutala očima i rekla: Valjda si zato i imao 5 nesreća u tih par milja!

Vrijeme nepovratno odlazi, a sa sobom odnosi i svjedoke. Tako danas i djed Š. vozi svog predsjednika ka nekim nebeskim Brijunima i s užitkom otpija svojih 7 dec.

BRAZDA
Ja sam izrastao iz brazde koju brodovi ostavljaju na morskoj površini. Tako sam vjerovao kad sam se prvi put u životu vozio brodom. Zapravo, najčešće sam zamišljao da se krećem kao dupin. Neke su dječake odgojili vukovi, a ja sam odrastao s dupinima. Gledajući brazdu koju je brod ostavljao iza sebe shvatio sam koliko bjesmučno živim proteklih mjeseci. Negdje po putu, od dječaka do muškarca, ubio sam dupina u sebi.

HOTEL
Ljudi su zlobni. Naslušao sam se raznih priča o tome kako glasovita teatarska skupina živi u izobilju i luksuzu na otoku koji su skoro pa privatizirali. Ako nekoga baš zanimaju takve trivije neka zna da umjetnici na Brijunima žive i hrane se u skromnim vojničkim sobama hotela Jurina i Franina.
Volim hotelske sobe, ta prihvatilišta lutajućih duša. Hotelske sobe su knjige pune nevjerojatnih sudbina. Nikad nisam bio, niti ću postati vojnik. Zato mi je soba u hotelu Jurina bila posebno zanimljiva sa svojim skromnim vojničkim krevetima, prostim plakarima i vitrinom sa rol vratima.  

SAFARI
Veli Brijun stanište je čuvenog Titovog Safari parka u koji se, kako na ulazu piše, ulazi na vlastitu odgovornost. Na putu do parka B. i ja smo prolazili pored starog golf terena, izgrađenog 1921. godine. Na jednom mjestu je stajalo upozorenje: Opasnost od golf loptica! Natpis prati grafika čovjeka kojem na glavu pada golf loptica.
Što se parka tiče, moram priznati da gajim neobičnu naklonost magarcima. Valjda zbog toga što sam toliko puta u životu i sam zaradio epitet kenjca.

TUŽNA SLONICA
U safari parku na Brijunima životari najtužnija slonica na svijetu. Slonicu Lanku i njezinog sapatnika Sonyja Titu je poklonila Indira Ghandi. I, dok su zebre, nojevi, boškarini, magarci, konji i koze skoro pa slobodni u svojim prostranim staništima, Lanka i Sony su dobili nekakvu ZOO garsonjeru. Kažu da zbog nedostatka prostora nikad nisu imali potomke. Sony je uginuo 2010. godine i od tada Lanka usamljena provodi dugačke dane. Uglavnom se zavuče u uzani natkrovljeni obor i otuda škilji na posjetitelje. Ogradi priđe tek kad iz daljine čuje dolazak turističkog vlaka. Naviknuta da je ljudi koji stignu vlakom hrane kikirikijem Lanka izađe na ogradu i pozdravlja ih surlom. Pogled joj se nikad ne mijenja. Lanka svijet gleda očima stare blues pjevačice koja je izgubila sve bitke, a, na koncu, i ljubav svog života.

REMY MARTIN
Konobar je rekao: Kad mi je on prije trideset godina, dok sam radio u jednoj kavani u Puli, naručivao Remy, ja nisam imao pojma ni što je to.
U međuvremenu je naučio. Bilo je jutro, tek što smo doručkovali, kad me R. častio konjakom. Miris konjaka na trenutak me vratio u magični Sete, u jedno popodne koje smo I. i ja obilato zalili ovim briljantnim francuskim izumom.

ČIKA MILAN
Takvi se više ne proizvode. To bi bilo dovoljno da opišem čika Milana. Doduše, moram priznati, dao bih cijelu tepsiju mamine bajramske baklave da i sad, na samom početku srednjih godina, imam barem dio entuzijazma kojim zrači ovaj ljevičar starog kova. On mene možda nije posvojio kao unuka, ali zato sam ja njega posvojio kao djeda. I moj rahmetli djed Šefik bio je od sličnog materijala. Nije tu bilo unjkavih kompromisa moje generacije. Samo sloboda. Ili smrt.

FIESTA
Bila je to propisna fešta. Terasa hotela Franina bila je puna Istrijana, slovenskih i hrvatskih. Ti ljudi i dan danas s posebnim žarom pjevaju stare antifašističke pjesme. Ja pak, takvog žara nemam i često zavidim ljudima koji toliko strastveno vjeruju u bilo što. Atmosfera je na SUBART CAFEU I ŠANSONISTRI bila predivna. U zraku je strujalo ono nedokučivo – ljubav, osjećaj koji smo imenovali, a da pojma nemamo što bismo s njim.

PRIPIZDINA
Jednom smo prilikom zajebavali Bekima Sejranovića kako dolazi iz pripizdine zvane Brčko. Mi Mostarci smo, naravno, velegrađani u vražju mater. Beks se prilično dobro snašao.
- Ne znam ja ko živi u pripizdini. Meni iz Brčkog do Zagreba i Beograda treba svega par sati, a vi gdje god da krenete putujete danima.
Te sam se situacije sjetio tijekom svog četrnaestosatnog putovanja iz Pule do Mostara.

PUTOVANJA
Na trenutak sam bio izgubljen. Priča s početka, crtica o buđenju u autobusu je istinita. U nepunih 48 sati letio sam avionom, vozio se autom i autobusom, plovio na brodu, vozio bicikl po Brijunima i, na koncu, truckao se na golf vozilu. Bubrezi otkucavaju kilometražu, ali zato srce raste. Svijet je predivno mjesto. A ima i nešto Ljudi.
(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Brijuni, Ljetni dnevnik, Marko Tomaš