Pisma iz Paname

ACHTUNG BABY: Ukrao sam pjesmu sa ovoga albuma

Piše: Mehmed Begić

U još jednom Pismu iz Paname Meša Begić piše o najdražoj pjesmu koju su napisali U2, ali i o Drveniku, njujorškom pjesniku, slomljenim srcima... Kako nas je već navikao

ACHTUNG BABY

Da se odmah na početku razumijemo – ne volim U2, a Bono Vox me opako nervira. Tip se previše trudi da bude faca, a to jesi ili nisi, bez previše mudrosti. Osim toga, već petnaest godina nisu napravili ništa vrijedno spomena. No, više od svih tih osjećaja zajedno volim jedan njihov album. Teška srca ću priznati, ali i dan danas načisto obožavam 'Achtung Baby'.

Sjećam se kada sam ga prvi put čuo. Drugar i ja sjedimo na plazi negdje između dva Drvenika, on, veliki fan U2, sa gitarom, i ja sa snovima kao evergrinima iz pedesetih. I prilazi nam djevojka koju smo upoznali nekoliko dana ranije. Sa somom nosi kasetu koju joj je, par dana ranije, brat poslao iz Australije. Bio je to 'Achtung Baby', friško snimljen, sa vrtoglavim usponom na top listama.

Moj drugar je kasnije odselio u Ameriku, batalio svu tu U2 priču, navukao se na džez i zavrsio Berkley. I dan danas živi od svoje gitare u New Yorku.

'Achtung Baby' sam neumorno preslušavao u vrijeme studentskih dana. I znao sam da će doći trenutak kada ga više neću moći podnijeti zbog tog pretjeranog konzumiranja. Razmišljao sam: „kakva šteta kad se to desi“ i „okretao ploču“ koja je tada već bila CD.

Imao sam omiljene dijelove pjesama. Kada to kažem ne mislim na tekstove. Kompletna poezija na albumu funkcioniše bez greške. Ali u aranžmanima je postojalo tih nekoliko ekstatičnih momenata, koje sam vraćao i vraćao, koje sam čekao i za koje sam umirao. Kao Hunter S. Thompsonov lik u 'Strah i prezir u Las Vegasu', dok u kadi čeka vrhunac pjesme 'White Rabbit'.




IN DREAMS BEGIN RESPONSIBILITIES

Teško mi je sada izdvojiti jednu pjesmu s albuma i postaviti je iznad ostalih. Posebno jer svaku znam napamet i svaka je na ovaj ili onaj način zaslužila svoje mjesto u mom tadašnjem verterovskom životu. Kao i na nekoj od kompilacija kojima sam se udvarao ili ispovijedao, a da nikom, pa ni sebi ne moram ama baš ništa priznati.

O da, bilo je to prije filma High Fidelity. Kompilacijama sam se bavio prije nego što je Nick Hornby napisao roman. I jesam, prepoznao sam neke od svojih poteza tamo. Osjećanja su izmješana.  

Pocetak kraja i prva pjesma koju sam počeo preskakati na albumu je njegov ultimativni hit - 'One'. Nju sam, naravno, ranije preslušavao bjesomučno, i o kako predvidljivo, naučio svirati na gitari. Sad je ne mogu podnijeti, osim u izvedbi Johnny Casha sa jednog od fenomenalnih 'American' albuma.



ILLEGITIMI NON CARBORUNDUM

Ipak, jedna pjesma sa 'Achtung Baby' albuma je uvijek bila tu, pratila me kao sjena, u mojoj glavi ugravirana kao ljubavna priča. Tada su sve priče za mene bile ljubavne. Šta god da mi daš ja u tome vidim neizlječivo i slomljeno srce. Takav sam bio.

Pjesma je 'Acrobat'. Preuzeo sam je kao svoju sopstvenu, ubijedivši se da sam je napisao za nekog koga sam tad volio. Ili mislio da volim. Razlike u tim nijansama mi još u potpunosti nisu jasne.

Nedavno sam čitao da se 'Acrobat' smatra najiskrenijom pjesamom koju je Bono napisao, i da se njom ogolio do kosti, i sebe i snove. Ono što je htio da bude. I ono što jeste.

Ili rečeno stihom iz baš te pjesme: „...I must be an acrobat, to talk like this and act like that...“. A pjesma, iako je sa albuma navodno omiljena cijelom bendu, skoro pa nikada nije izvedena uživo.

Verzija koju su probali da izvedu, kako je to slikovito rekao njihov tadašnji direktor koncerata, imala bi isti efekat kao da i napuste binu, podigavši srednji prst, uz jasno i glasno publici: „Fuck you!“.

Posljednji stih koji se ponavlja u svakoj strofi je zajebancija na latinske poslovice koja datira jos iz vremena Drugog svjetskog rata, illegitimi non carborundum. Takozvani Dog Latin. Prva je koristila britanska obavjestajna služba, i znači, baš kao što je rečeno u pjesmi:“don't let the bastards grind you down“.

'Acrobat' u posljednjoj strofi ima stih koji je naslov kratke priče jednog od najbitnijih i podcjenjenijih pjesnika sredine prošlog vijeka – Delmore Schwartza. U stvari, pjesma je njemu i posvećena.



O DELMORE HOW I MISS YOU


Delmore Schwartz je umro sam i napušten. Prijavio se u hotel, u kojem je proveo svoje posljednje dane, i pretpostavlja se, da bi se posvetio pisanju. U lobiju tog hotela je i umro. I da u posljednjem trenutku nije prepoznat u mrtvačnici, bio bi pokopan na groblju za pse i lutalice.

Smatran za jednog od najvećih talenata svoje generacije, najbolji pjesnik njujorške scene tridesetih i četrdesetih, Delmore je ostao upamćen po svojoj kratkoj priči 'In Dream Begins Responsibilities', koja je objavljena u prvom broju časopisa Partisan Review. Knjiga istog imena mu je objavljena 1938. godine, kada je imao samo 25 godina.  

Delmore je inspirisao mnoge. Bio je Lou Reedov omiljeni profesor. Još za vrijeme Velvet Undergrounda posvetio mu je pjesmu European Son, i kasnije na solo albumu 'Blue Mask' pjesmu 'My House'. Za knjigu 'Humboldt's Gift', u kojoj je opisivao Schwartza i njegov odnos s njim, Saul Bellow je dobio Nobelovu nagradu.

Kraj pjesme koju je U2 njemu posvetio ide:

„...You can stash
And you can seize
In dreams begin
Responsibilities
And I can love
And I can love
And I know that the tide is turning 'round
So don't let the bastards grind you down...“

I sad bi oči da se sklope. Kapci teški četristo dvadeset kila. Tišina poput pospanosti uzima svoj danak.

“Oh Delmore—the scar from dueling with Nietzsche.” Prije nego što nam odgovornosti presude, snovi traže svoje. Priča čeka da bude pročitana.

Ili da pustimo Lou Reeda da nam je pročita...

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Mehmed Begić, Pisma iz Paname, U2