Čitaonica Žurnal

LJETNI DNEVNIK: Festival na otoku sirena Šušureta

Piše: Marko Tomaš

Kada napusti taj otok čovjeku se učini da je sve samo sanjao. Svaka prava ljubav mora ostati tajna, tek obris, nekakva toplina koja te iznenada ispuni, snovito priviđenje. Netko mora ostati čuvar osmijeha.


NERETVA

Moja i Neretva nekoga tko je odrastao u Opuzenu različite su rijeke. Uvijek sam se hvalisao kako rijeku poznajem kao vlastiti džep, ali tek kad se spustim prema jugu shvatim da je ona nespoznatljiv misterij. Jednom moram posvetiti neko vrijeme kako bih joj do kraja spoznao tijelo. Nijanse njezine duše svakako će ostati tajna i meni, koji sam se cijelo djetinjstvo spuštao na rijeku kroz kupinovo grmlje i smokve, preko stijena, i nekom dječaku, koji je u nju gazio kroz trsku kako bi ušao u očev drveni motorni čamac.

SLON

Jedno sam jutro rastužio svoju prijateljicu V. pričajući joj priču o brijunskoj slonici Lanki. A znam još jednu tužnu slonovsku sudbinu vezanu uz Istru.

Nekad, valjda početkom 20. stoljeća, neki je cirkus doputovao u Istru. Negdje na istočnoj istarskoj obali krotitelj je htio okupati svog slona. Tu, pričali su mi Istrijani, postoji mjesto gdje more naglo mijenja dubinu sa svega par na par desetina metara. Ne znajući za tu podmorsku liticu, krotitelj je baš tu htio okupati svog slona. Kažu da kad je slon izgubio tlo pod nogama, kad je krenuo tonuti, da je ispuštao takvu stravičnu riku da ju, ako dobro napregnete uši, možete čuti i dan danas. Rika umirućeg slona ostala je smrznuta u vremenu.

Dok sam sa trajekta Kornati posmatrao Pelješac pomislio sam da je baš tu more izbacilo tijelo slona umrlog u Istri, vrijeme ga je okamenilo i sad na njegovim kamenim leđima rastu vinogradi.

VINO

Nekad davno, još sam bio dripac, zapisao sam kratku pjesmu o vinu. Ona je negdje izgubljena ali sjećam se jednog njezinog dijela: na jugu beru grožđe/prstima od vode/djevojke kao kiša.

Sjetio sam se tih skromnih stihova dok sam se taksijem vozio iz Trpnja prema Orebiću i slušao taksistinu priču o propasti organiziranog vinarstva na Pelješcu. Čak je i sudbina glasovitog Postupa iz Donje Bande postala neizvjesna. Tako je to kad, kako bi rekao Pirke, čovjek pomisli da se dim sa gradela vidi bolje od dima koji izlazi iz tvorničkog dimnjaka.

ODRINA

Pošip je brbljavo vino. Dobro je kad ga pijete pod odrinom na nekom otoku nakon predivnog obroka. Naravno, još je bolje ako ga pijete u društvu starih prijatelja.

Čika R. sprema knjigu. Opaku knjigu koja bi mogla izazvati mnoge polemike i baciti neko novo svjetlo na mnoga događanja s početka devedesetih godina. Čika R. je tada bio zastupnik u bosanskohercegovačkom parlamentu. Još uvijek tetoši i sređuje knjigu. Tako mi je rekao dok smo bubrili u ljetnom popodnevu ispred njegove obiteljske kuće u Lumbardi. Njegovi sinovi, moji dobri prijatelji, pružili su mi još jednu ljubav. Nisam vozač ali se volim vozikati. Stariji D. me autom dovezao iz Korčule u Lumbardu tako da sam škiljnuo i unutrašnjost otoka. A onda me, nakon ručka, mlađi D. odvezao barkom iz Lumbarde u Korčulu. Usput su mi otkrivali neka dobra mjesta koja ću sigurno posjetiti jednog dana.

VRNIK

Bacio sam dva oblutka u more kad je stari barba, rijetki stanovnik otoka Vrnik, počeo vikati na mene. Valjda se uplašio da ću tako cijeli njegov otok prebaciti na mrsko mu kopno.

KOMESAR

Komesar V. je skoro puna dva dana ispunjavao glazbene želje pripitih kolega. Počeo je na Vrniku, a sad mi se čini da nije stao svirati sve dok se dio ekipe nije ukrcao na autobus koji vozi na liniji Vela Luka – Beograd. Prosto je nevjerojatno koliko blesavih pjesama znamo naizust, a još je nevjerojatnije da ih komesar sve odreda zna odsvirati.

I OPET TULUM

Šušur, festival od riči, pretvorio se u tulum koji nije stao sve do jutra. Iako sam staro gunđalo ponekad se opustim. Htio sam izgrliti sve ljude. Ponekad je istinski tužno upoznavati dobre ljude. Poslije se grizem. Uvijek mislim da ja nisam dovoljno dobar, a pogotovo me grize što živimo tužne živote koje nikakva dobrota ne može spasiti. Zato smo valjda svi pjevali i plesali kao da sutra ne postoji.

ŠUŠURETE

Postoji u Jadranu jedan otok na kojem mitske sirene, Šušurete potpuno opčine svakog tko na njih naiđe. Kada napusti taj otok čovjeku se učini da je sve samo sanjao. Svaka prava ljubav mora ostati tajna, tek obris, nekakva toplina koja te iznenada ispuni, snovito priviđenje. Netko mora ostati čuvar osmijeha.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Ljetni dnevnik, Čitaonica Žurnal