Pisma iz Paname

ZOV TAJANSTVENOG VOZA: Živjeti i umrijeti u avgustu

Piše: Mehmed Begić

Stiglo je novo Pismo iz Paname, a u njemu naš Meša piše o Džou, Džimu, Elvisu i tajanstvenom vozu koji zviždi ispod prozora

MYSTERY TRAIN

Kažu da da je najveća misterija pjesme 'Mystery Train' samo njeno ime.  Nigdje u pjesmi ničim nije objašnjeno. U mom rodnom gradu voz je išao prema moru. Ljeti smo se švercovali nekoliko kilometara u tom vozu, iskakali iz njega, zaustavljali ga kočnicom za hitne slučajeve.  Nikakva misterija, to je bio moj tajanstveni voz.

Za nekoga ko je odrastao uz rokenrol pedesetih i  i posebno Elvisa, jedan film Jima Jarmusha je itekako bitan. Taj film, Mystery Train, je motivima jednog djetinjstva obilježio sve što ću da volim kasnije, do dana današnjeg.

Ne znam koji  mometi spomenutog filma vama prvi padaju na pamet, ali ja se dvoumim između Japanca i njegovog upaljača, Joe Strummera (u filmu zvanog Johnny Elvis), i glasa na radiju (koji pripada nikom drugom nego Tomu Waitsu), dok najavljuje svoju omiljenu ranojutarnju pjesmu, Elvisov 'Blue Moon'.




JOE STRUMMER

U avgustu se rodio John Graham Mellor. Bilo je to u Ankari, Turska, dana dvadeset i prvog, 1952. godine.  Svijet nije ni slutio da se upravo rodio Joe Strummer,  jedan od najvećih ratnika rokenrola.  

Svoje prve uspjehe napravio je sa pab rock bendom The 101'ers. Već tada su u repertoaru imali jednu Elvisovu stvar, legendarni 'Heartbreak Hotel'.  Ali 101'ers su Strummeru bili put do prave stvari i onoga što će postati najbolji punk rock bend ikada – The Clash!

The Clash je spojnica vremena u kojem sam odrastao sa vremenom o kojem sam sanjao. Imao sam četrnaest godina kada je Levi's napravio reklamu koristeći pjesmu  'Should I Stay or Should I Go' , i to je možda jedina reklama koja ostaje u sjećanju. Ne zbog djevojke za šankom, farmerki, frajera ili humora... već zbog pjesme.  U  njoj sam prepoznavao ritam pedesetih, ubrzan i urađen na originalan način, tada nemajući pojma o koliko velikoj stvari se radi, ili koliko je bitna njihova pjesma 'London Calling' iako sam je već uveliko i naivno obožavao.

Strummer je poslije The Clasha vodio radio emisiju.  Puštao je omiljenu muziku koju je sa sobom donosio sa putovanja, iz svih tih dalekih gradova u koje ga je sopstvena muzika vodila.  Iz New Orleansa sa sobom je donio Elvisa.





JIM MORRISON

The Doors su imali svoju verziju pjesme 'Mystery Train'  i svirali su je na uglavnom koncertima.

Poslije smrti Jima Morrisona zabilježene su Elvisove riječi: “ Jim Morrison je imao poseban talenat... Bio je naredni veliki pjesnik... Ali je umro prije nego što je mogao da shvati svoju snagu i šta je sve sa njom mogao da napravi. U tome je tragedija. Toliko toga nedorečeno. Baš kao i James Dean.“

Nekoliko godina prije toga Morrison je napisao pjesmu'Making Records'.

Elvis je imao seksualno ostvaren
zreo glas već sa 19 godina
Moj je još uvijek
cviljenje kroz nos
frustriranog adolescenta
minorno kriještanje & bijes
Zanimljiv pjevač
u najboljoj opciji – vrisak
ili bolesno pjevušenje. Ništa
između.


Morrison je svoju poetiku je gradio na uzorima koje je izučavao, od Nietzchea do Rimbauda, kao i Allena Ginsberga i Jacka Kerouaca.  Kao klinac, ali i kasnije, znao bi ušutkati sve oko sebe kada Elvis zapjeva na radiju.

Taj dio sebe je nekada znao otvoriti i u radu sa The Doors. Jednom su se tako poslije večere, pive i tekile, u meksičkom restoranu, odlično raspoloženi vratili u studio i krenuli sa improvizacijom. Jim je pjevao Elvisovu 'Love me Tender, a bend mu se priključio. Improvizaciju je okončao naricanjem o smrti rokenrola.  Bilo je to 1969. godine.




ELVIS  

U avgustu je umro Elvis. Imao je četrdeset i dvije godine. Bilo je to dana šesnaestog, u  godini u kojoj sam se rodio.  Devet godina prije toga snimio je jedan od svojih najvećih hitova, pjesmu 'Suspicious Mids' .

Sjećanje na Elvisa je sjećanje na ulicu u kojoj sam živio prvih šesnaest godina, sjećanje na ljetno kino u Čapljini i švercovanja vozom do gradskog kupališta u Strugama. To je sjećanje na vožnje biciklima do Metkovića i najbolje drugove kada su drugovi bili djeca.

Otac  jednog od njih je igrao fudbal u Americi. Iznad šanka je imao uokvirenu fotografiju zagrljen sa Peleom, i potpisanu Elvisovu ploču. Stigao je otići i na njegov koncert u Las Vegasu.

Ali ja znam bolje. Elvis mi je bio nešto što je Leonard Cohen sada - mitsko biće. I priče da takvi koncerti uopšte postoje su čiste bajke. Bilo mi je jasno tada, baš kao što se ni sada ne dam prevariti. Ni jedan plakat u gradovima kroz koje sam prolazio me nije pokolebao. Ni ulaznice koje sam dobivao kao poklone.

Neke stvari moraju ostati nedokučivi snovi koji najbolje sjaje u polumraku usamljene sobe. Ta lekcija je davno naučena. Zato bez problema skačem sa tornjeva pjesme i još uvijek trčim za onim tajanstvenim vozom jednog djetinjstva.



(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Mehmed Begić, Pisma iz Paname