Melanholija ljevice

TUŽNA PRIČA O NAMA I NIJEMCIMA: Ništa nismo naučili iz pobjeda

DREAM TEAM KOD MERKELOVE: Pravi odlikaši sa projektima i vizijama
Piše: Andrej Nikolaidis

Je li krv plivala po Sutjesci i Neretvi uzalud, jesmo li mi, ovdje na Balkanu, Hitleru slomili kičmu da bi danas išli u Berlin iskati para? Depresivne su naše pobjede

Tužna je to priča, o nama i Nijemcima.

Mi smo njih pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Oni bili zlikovci kakve svijet nije vidio. Jeste, gori i od Turaka. To je bila osnovna informacija o Nijemcima koju smo sticali kroz... pa, sve: obrazovni sistem, filmove, priče starijih.

Sad, ako ćemo pravo, uprkos svim velikim ofanzivama i Titovom ratničkom geniju, uprkos Rexovoj požrtvovanosti te Bošku Buhi i Sirogojnu, koji su bili mali i bili tehničari, zguzili bi nas Nijemci da nisu imali omanjih problema sa Rusima na Istočnom i Amerikancima na Zapadnom frontu.

A ONDA SMO SE POKLALI 

Učio je naš čovjek tokom školovanja detaljno o svim velikim trijumfima nad Nijemcima, a onda, poslije vojske, pravo na rad u Njemačku. Jer, oni su izgubili u ratu, ali su živjeli bolje od nas. Vraćali se gastarbajteri iz Njemačke i pričali bajke o toj zemlji. Ispalo da Nijemci ne znaju da se biju, ali znaju da rade. Pokazalo se da njemački jezik ima više od dvije riječi: ausvajs i bauštela, kao i da, jebi ga, ti Nijemci nisu loši domaćini. Slušao bi čovjek naše gastarbajtere kako hvale SR Njemačku, kako je tamo sve dobro organizovano, efikasno i bogato, pa bi, i nehotice, pomislio: izgleda da bi nama bolje bilo da su oni pobijedili. Sramna misao, koja bi brzo iščilila... ali se vraćala, sve češće i upornije.

Voljeli naši ljudi njemačka kola: nema kao kad Nijemac napravi, štono kažu. Voljeli i njemačke žene: više u lovačkim pričama nego u stvarnosti, doduše. Pričali naši mužjaci kako su na Jadranu imali Njemice, kako su njihovi muževi, oni koje smo razbili u ratu, nikakvi ljubavnici u usporedbi sa potentnim Jugoslovenima, najboljim jebačima koje je svijet vidio. Zapadne su žene po čitavu godinu sanjale ljeto, kada će doći na naše more i upoznati pravu strast.

Onda se mi poklali. Pošto smo onomad pobijedili Nijemce, preostalo je još da se odmjerimo međusobno. Oni zapadno vikali Danke Deutschland, oni istočno za sve, i raspad Jugoslavije i hrvatsku nezavisnost i sankcije međunarodne zajednice krivili Njemačku. Ostali bi Nijemci glavni negativci u svim pričama sa istočne strane, da nije bilo bombardiranja Srbije i Čačka godine 1999., nakon čega su naši omiljeni neprijatelji postali Amerikanci.       

Krenule takozvane EU integracije, postalo jasno da kada govoriš Evropska unija zapravo kažeš: Njemačka.

Da skratim priču: a onda jednoga dana njemačka kancelarka Angela Merkel pozvala balkanske lidere da im ukratko objasni šta im je ubuduće činiti, ukoliko nemaju namjeru poći ne Titovim, nego Sanaderovim stopama.

MOMČINE U BERLINU

Otišao naš Dream Team u Berlin, sve momčina do momčine, svaki preko dva metra i sto kila, to bi u ono zlatno doba, u Zaostrogu ili Budvi, svejedno, svaku noć drugu Švabicu oborilo. Otišli kod Merkelove i bili smjerni i dobri, pravi odlikaši. Iznijeli svoje projekte i vizije, Merkelova ih pažljivo saslušala, sjedni, 4+, pa lideri onda trk pred TV kamere Javnih servisa, da svojim glasačima objasne svu veličinu spoljnopolitičkog trijumfa koji su upravo ostvarili.

Najbolje je kad su svi zadovoljni, gdje ćeš ljepše od win-win situacije. Naši su dobili svoj „evropski uspjeh“, Njemačka je pokazala ko je šef i postrojila nestašne balkanske momke brzog jezika i još bržih prstiju. Vjeruje li neko, zaista, da će Nijemci dati pare za sve te pruge i autoputeve za koje su momci tražili para? Ne, naravno. Sve je to, sva politika, ionako samo performans. U Crnoj Gori ionako po tri puta svečano započinju temelje svalkog vrtića, po dva puta otvaraju svaku fabiku čokolade i svake prestupne godine sijeku vrpcu na autoputu Bar-Beograd. Može to ovdje: jer mi ne samo da ne znamo da radimo, nego ni da mislimo

Tužna je naša istorija. Je li Obilić pao da bi muhamedanci danas gradili novi Beograd, na vodi? Je li Princip ubio Franceka da bi danas austrijske banke i T-com ispumpavali pare iz zemalja čiju je slobodu Gavrilo vlažno sanjao? Je li krv plivala po Sutjesci i Neretvi uzalud, jesmo li mi, ovdje na Balkanu, Hitleru slomili kičmu da bi danas išli u Berlin iskati para?

Depresivne su naše pobjede. Ništa iz njih nismo naučili.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis