Pisma iz Paname

BILJEŠKE O LEONARDU: Čekajući čudo u septembru

Piše: Mehmed Begić

Septembar je 2014. godine. Mjesec njegovog rođenja, okruglih osamdeset godina i album 'Popular Problems', koji će se pojaviti 23. septembra, dva dana poslije rođendana

PUTOVANJE

Pokušavam se sjetiti koje je to godine bilo. Siguran sam da se desilo na putu za Budimpeštu, gdje sam promijenio vozove i nastavio putovanje do krajnjeg odredišta, malog mjesta u sred ničega, u Rumuniji.

U kupeu smo sjedili nas dvoje. Ona je čitala pismo i plakala. Kasnije se ispostavilo da se tim pismom neko od nje opraštao. Zanimljivo je kako određene situacije zbližavaju ljude brzinom svjetlosti i kako je tišina nekada najbolji oblik komunikacije. I tako sam se našao kako sjedim u vozu, gledam tugom skrhanu neznanku i upijam beskonačnost beznađa koja ispunjava naš vagon.

Uz pismo je bila priložena pjesma. Fusnota ostavljanju. Dokrajčivanje ljepotom. Pružila mi je papir na koji su slova utisnuta pisaćom mašinom. Nikada ništa takvo ranije nisam doživio. Pjesma se zvala 'Putovanje' i napisao je čovjek za kojeg ranije nisam čuo. Leonard Cohen. Njen očaj i moje oduševljenje – neprimjereni besmisao. Ali to je bio trenutak u kojem sam ugledao svjetlost. I napokon je najslađa tama mog života dobila ime i prezime.



ALELUJA ZA SUZANNE

Godinama poslije sam se osjećao kao propovjednik religije koja se zvala Leonard Cohen. I svaki put bih bio šokiran da postoji neko da ga ne poznaje, jer se zaboga njegove riječi, poezija, pjesme podrazumijevaju kao zrak i voda. Tako sam nekako razmišljao.

Prvi Cohenov veliki hit bila je 'Suzanne'. Po njoj je dugo prepoznavan. Kasnije je tu ulogu preuzela Hallelujah. Nepravedno prema svim ostalim riječima i melodijama ujedinjenog srca njegove pjesmarice.
Nijedna ni druga nisu bile moji favoriti.

'Suzanne' je u svom prvom obliku štampana u Cohenovoj zbirci pjesama 'Paraziti raja'. Zatim  je otpjevala Judy Collins, da bi pjesma samo malo kasnije svoje mjesto našla na Leonardovom prvom albumu. I vječnosti. Često je upotrebljavana u filmovima i obrađivana. Izdvojiću najbitnije: film je 'Breaking the Waves'  a vrhunsku obradu odradio je niko drugi nego živuća faca rock'n'poetry kulture - Nick Cave


Histeriju oko 'Hallelujah' započeo je John Cale verzijom koja se pojavila u finalu divnog filma Basquiat. A na tron popularnosti je postavio Jeff Buckley, verzijom,  koja je, po svim zakonima logike, trebala biti original, sa takvim srcem i dušom je izvedena. Sad bi već bilo besmisleno pobrojavati ko je sve kasnije tu pjesmu otpjevao.




BY THE RIVERS DARK

Neki od nas ostavljaju, neki bivaju ostavljeni, u nekima kuliminira prije nego bi iko rekao da počinje. Kome treba stvarnost kad imamo snove? Ostavljati da ne budemo ostavljeni? Da li je poezija alibi za takve poteze? I šta nas to neodoljivo vuče k njoj?

Pokušao sam naći odgovore. Radio sam stvari da budu kao u tim pjesmama. Čekao čuda da riješe stvari, kurčio se kukavičlukom, predavao se istraživanjima tijela i uma, zaštićen pjesmama kao svetim pismima. A pjesme su rijetko istina. Nisu čak ni iskupljenje. One su bilješke naših kukavičkih poteza, žal za onim što nije, i tek su ponekad slavlje požude i strasti. Kad god bih posumnjao u to, imao sam 'So Long Marianne' da me razuvjeri.

'Ten New Song' je prvi Cohenov glas nakon godina i godina tišine, meditacija, vina sa svojim učiteljem Roshijem, u manastiru Mt.Baldy. Bio je to sasvim drugačiji glas, oslobođen od gorčine i potrage koja ga je ranije definisala, pomiren, ali ipak najbolji prijatelj sa samoćom kada je poezija prizove. Potpuno drugačiji, a jednako fenomenalan glas, kakav nas je ostavio kada je odučio da ode rijekom sve do svetog brda.

FEĐA, FRANCIS I LEO

Dok je živio u Parizu Feđa je običavao reći: “Moja prva jutarnja misao: da li je Leo još uvijek živ”. Uvijek sam se tome divio. I odmah bih se sjetio one priče kako je Frank Black,  izgubljen i slomljenog srca,  kružio Španijom u svom autu, hipnotizirano slušajući samo Cohenov ‘I’m your Man’ album.  Ista oduševljenost, šta li…

Godine su prošle, prve jutarnje misli su se sigurno promijenile, jer ni mi odavno nismo isti.  Malo smo se usput pogubili, poprilično i posrnuli u idealima, i bar se nekoliko puta utopili u sopstvenim snovima. Odavno ne znam šta se sa Feđom dešava. Ali Deda još uvijek jaše.

Putovanje je pjesma iz Cohenove druge zbirke, objavljene još davne 1961. godine. Mislim da sam je pri onom našem prvom susret u vozu naučio napamet.  I još uvijek mi je najdraža njena prva strofa:

Voleći te, tijelo tijelu, često sam razmišljao
O putovanju, bez novca do nekog blatnog prijestolja
Gdje mi učitelj može pokazati kako da ostvarim
Život bez boli, da volim sam
U neranjivom zagrljaju kamena i jezera.


Septembar je 2014. godine. Mjesec njegovog rođenja, okruglih osamdeset godina i album 'Popular Problems', koji će se pojaviti 23. septembra, dva dana poslije rođendana.

Čekam to čudo, nadam se da će biti dobar kao ‘Ten New Songs’, a ne osrednja zajebancija velikog majstora, poput dva albuma koja su ga slijedila. Želim da bude dobar kao saradnje koje je imao sa Sharon Robinson, kao njegovi prvi albumi, ali i singl koji je objavio u avgustu. Nek’ nas izbije iz cipela kako to jedino može stari dobri isprebijani bluz.



(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Pisma iz Paname, Mehmed Begić, Leonard Cohen