Čitaonica Žurnal

ARHIVIRANJE POBUNE: 15 godina ATTACK!-a

Piše: Marko Tomaš

Ova knjiga je važna zato što kronološki prikazuje kako su neki mladi ljudi pokušavali mijenjati društvo u kojem žive. A ako se prisjetimo mraka u kojem smo živjeli tijekom devedesetih ne moram posebno objašnjavati koliko je svaka zdrava inicijativa bila bitna

Nostalgija je najraširenija duševna bolest. Ne poznajem nikog tko ne osjeća nostalgiju kada govori o svojoj mladosti. Ja sam, doduše, najveći od svih nostalgičnih bolesnika, jer nostalgiju osjećam i spram onoga što tek ima doći.

Ali i ja se posebno rastopim kad se prisjetim nekih stvari iz kasnog tinejdžerskog doba ili djetinjstva. Ono što me je ovih dana učinilo nostalgičnim jeste knjiga o kojoj sam slušao još dok je bila u nastanku. Postoji li itko tko ne svoju mladost ne smatra herojskim dobom?  Na to pitanje nemam odgovor. Ali siguran sam da je svatko vjerovao da može i treba promjeniti svijet, ili, ako ništa drugo, da je potrebno pobuniti se na sebi svojstven način. I nebitno je što je poduhvat potpunog mijenjanja svijeta naivan i nemoguć, bitno je da si imao takvu mladost da si vjerovao u mogućnost promjene.

Priču o zagrebačkoj autonomnoj tvornici kulture smatram dijelom svoje herojske mladosti. Nisam sudjelovao u stvarima koje je ATTACK koncem devedesetih radio u Zagrebu, ali mi smo u Mostaru radili donekle slične stvari i knjiga „Naša priča: 15 godina ATTACK! – a“ podsjetila me na sve ludosti koje smo poduzimali, da se ne lažemo, pomalo iz čiste dosade, a pomalo i zbog naivnog uvjerenja da moramo i možemo mijenjati svijet.

Ekipu iz ATTACK – a upoznao sam 2001. godine kada smo otputovali u Zagreb kako bismo sudjelovali na Salonu mladih. Te godine ATTACK je organizirao prvi fizički kongres tada novopokrenute literarne mreže LITKON. Dolazak u Zagreb pamtim i po jednoj pomalo bizarnoj priči.

Naime, kao dijete sam imao problema sa sinusima. Ti su problemi doveli do toga da sam jedno vrijeme bio polugluh. Zagreb sam tijekom osamdesetih posjećivao jedino kako bih liječio gorepomenute probleme. Kada sam godinama nakon mog posljednjeg posjeta Zagrebu izlazio iz autobusa na zagrebačkom kolodvoru i kročio na peron gdje nas je čekala ekipa iz ATTACK – a odjednom sam ponovno oglušio. Naredna dva dana proveo sam užasnut tim što jedva da nešto čujem. Unatoč tomu nastup na Salonu mladih bio je sjajno iskustvo. A posebno je sjajno bilo to što smo tada upoznali ljude koji su nam većinom i dan danas dobri prijatelji. Od svega što sam u životu radio prijatelji su najveće bogatstvo koje sam stekao.

Elem, zašto je knjiga o ATTACK – u bitna? Bitna je zbog toga što kronološki prikazuje kako su neki mladi ljudi pokušavali mijenjati društvo u kojem žive. A ako se prisjetimo mraka u kojem smo živjeli tijekom devedesetih ne moram posebno objašnjavati koliko je svaka zdrava inicijativa  i pobuna bila bitna. Nemoguće je na ovom mjestu pobrojati sve inicijative i projekte koje je ATTACK pokrenuo u minuloj deceiniji i pol.

Ali to i nije potrebno jer sve su te stvari arhivirane u ovu iznimno zanimljivu i lijepo uređenu knjigu koju vam najtoplije preporučujem, jer osim što je ova knjiga arhiv ona pokazuje specifičnu vrstu strategije koja ATTACK čini jedinstvenim projektom na ovim prostorima. Knjiga je  tiskana u 666 primjeraka, a uredili su je Sven Cvek, Boris Koroman, Sanja Burlović i Sunčica Remenar. Omot knjige je dizajniran tako da na njegovoj unutarnjoj strani imate mapu koja prikazuje sva mjesta u kojima je ATTACK djelovao od svog osnutka do danas. Ta nestalnost, mobilnost i konstantno redefiniranje jedna je od osobenosti ATTACK – a i utoliko je ova mapa zapravo savršena ilustracija ATTACK – ove strategije djelovanja. Tekstovi u knjizi su nepretenciozni sa zdravom dozom fanzinskog punkerskog humora.

Ovu malu preporuku završit ćemo ulomkom iz teksta „Zašto knjiga o Attacku?“, Katarine Peović Vuković, kojim i završava ova knjiga.

„...Knjiga o Attacku, vjerujem, ne bi trebala potpasti pod jednu od dvije moguće interpretacije: Knjigom ne bi trebalo dominirati cinično tumačenje Attackove povijesti, a koje je logična reakcija onih koji su založili jedan dio svoje osobne povijesti i doslovno „izgorjeli“. Ta reakcija naglašava kako je sve u samom startu bilo osuđeno na propast (zbog neorganiziraosti, nesposobnosti, osobnih sukoba itd.). S druge strane, nije se lako othrvati niti spomenarskoj verziji arhiviranja i pozitivnog valoriziranja Attacka kao važnog segmenta alternativne kulture. Pogotovo zbog toga što se novija povijest kulture otpora uopće ne sjeća Attacka. Knjiga bi umjesto toga trebala pokazati da je neuspjeh konstitutivan za Attack, da je antagonizam upisan u svaki odnos vladajućih i Attacka te da se on jednostavno nije mogao prevladati, da je neuspjeh u nalaženju stalnog prostora, stabilnog financiranja, zadržavanju stalnih članova, itd. upravo vrijednost tog projekta.

Attack se od samih početaka pozivao na koncept privremenih autonomnih zona koje je Hakim Bey definirao kao podrivanje poretka privremenim, a zatim trajnim osvajanjem prostora, okupacijom grupa koje se transformiraju prije nego ih institucije uspijevaju prokljuviti...

...umjesto revolucionarne prakse, trebalo bi provesti dosljedno „privremenu praksu“, opisanu djelomično u Beyevim privremenim autonomnim zonama. Beyeve privremene autonomne zone se oslanjaju na pojedinačne akcije koje prestaju u trenutku kada ih represivni aparat primjećuje. Privremenost Attacka kao oznaka koja se odnosi na fundament kulture otpora, privremenost je kulture koja ne želi postati trajna, smijeniti, naslijediti dominantnu, već se neprestano nanovo definirati i perpetuirati sukob s vladajućima.“

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Marko Tomaš, ATTACK