Kauč selektor

MOGLI SMO POBIJEDITI BELGIJU: Igrali smo 15 minuta, šta je Pape radio ostatak utakmice?

Piše: Marko Tomaš

Kako je moguće da Vršajević nije dovoljno dobar da uđe na mjesto ispred Mujdže, na desno krilo? Zar Hajrović nije dovoljno dobar za istu poziciju ili za poziciju ispred Lulića kojeg uzaludno trošimo? Zašto Prcić ne može donijeti baš ništa u sredini terena?

30 minuta dobre igre u dvije utakmice bile su dovoljne da nogometna momčad BiH uzme 2 boda. Pitanje koje treba poslati nadležnim službama odnosi se na onih preostalih 150 minuta u kojima su BH reprezentativci, unatoč tome što su baš svi, od prvog do posljednjeg u ekipi davali sve od sebe, djelovali izgubljeno.

Nadležna služba u ovom slučaju je stručni stožer reprezentacije. Stvar je u tome da smo ovih 30 minuta produžili barem na 60 siguran sam da bismo pobijedili jednog od protivnika. U tih 30 minuta se vidjelo ono što znamo odavno: imamo sjajnu momčad.

30 ZLATNIH MINUTA

U preostalih 150 minuta se vidjelo da nadležne službe nemaju blage veze što da naprave od te sjajne momčadi. Točno 30 minuta u dvije utakmice igrači mogu potegnuti na vlastitu odgovornost. Ovo ostalo trebalo bi da je dio nekog šireg plana, a taj širi plan nam je donio to da protiv Belgije posljednjih 20 minuta gledamo Ibiševića kao drugog desnog beka, a Harisa Medunjanina kao lažnu špicu što je, priznat ćete, prvoklasna budalaština.

PAPETOV IGROKAZ

Igrokaz našeg izbornika poslije utakmice bio je zapanjujući. Zamislite, kad igraju okomito Belgijanci su u stanju smiriti loptu!? Što to ima značiti? A to je po Sušiću dokaz njihove superiornosti. Naime, notorna je glupost tvrditi da je Belgija bolja momčad od Njemačke i Argentine. Izbornik izgleda nije gledao Mundijal, a tamo se finale igralo upravo između dvije navedene momčadi. To je valjda egzaktniji dokaz nogometne superiornosti od primanja lopti u okomitim napadima.

Momčad BH, tvrdim to godinama, može pobijediti bilo koga, pa i Belgiju kojom je Pape toliko fasciniran. Samo trebamo plan za onih 150 minuta. Belgijanci imaju problem kojeg teško mogu rješiti u narednom periodu. Naime, ako ste pomno pratili, ljudi završavaju napade sa 8 igrača, ali problem je u tome što u momčadi imaju toliko izvikanih igrača da suradnja u završnici napada ne funkcionira baš najbolje.

BELGIJSKE ZVIJEZDE

Sklone su belgijske zvijezde ignorirati suigrače i završavati napade na svoju ruku. Kad bi popravili taj segment bili bi puno opasnij nego trenutno jesu. Ovako masu prigoda bacaju u bunar nekakvim forsiranim šutevima s distance. Jedan od njih je, na žalost, prošao kroz Begovića.

VRATAR NIJE KRIV

Ali nije Begović kriv za to što nismo pobjedili protiv Belgije. Kriv je Curtios, njegov kolega s druge strane, a kriv je i stručni stožer koji nije znao kako pripremiti cijelih 70 minuta utakmice. Vratar, na koncu nikad nije kriv. Svakome se može dogoditi ono što se dogodilo Begoviću. Ali se ne smije dogoditi da igramo već tko zna koju po redu utakmicu bez krila zbog čega se zabijamo u protivničke obrane kao zalutali vrapci u čisto prozorsko staklo.

Sve šanse smo stvorili, a i gol smo postigli, nakon proboja po bokovima. Nekome bi to bilo dovoljno da mu se upali lampica. Pokušao je izbornik sa Višćom, ali dečko jednostavno nije klasa za ovakve utakmice. Pokušao je prekomandom Ibiševića na desni bok, ali sve što je napravio je to da je od jadnog Vedada stvorio drugog beka. U onoj fazi utakmice, ako nešto mijenjaš trebaš nekog svježeg. Izeta Hajrovića, recimo. I u tom grmu leži zeko neznanja.

VRHUNSKI TRENERI

Negdje sam ovih dana čitao da vrhunske trenere odlikuje neka vrsta instikta da naprave prave izmjene u ključnim trenucima. Jose Mourinho, taj nepopravljivi hvalisavac, ide tako daleko da tvrdi da svaki put osjeti koji igrač će mu donijeti željeni rezultat. Mourinho je možda baba vračara, ali neke zakonitosti govore da je sasvim normalno krenuti s izmjenama već oko malo prije 60. minute utakmice. Druga bi trebala uslijediti do 75., a treća u 80., ili je se čuva za nadoknadu, odnosno, krađu vremena.

NAŠ IZBORNIK

A sad dobro pogledajte kako naš izbornik radi, odnosno ne radi izmjene. Shvatili ste, poanta je u tome da naš izbornik ne ferma niti jednu zakonitost posla kojim se bavi. A blesava je tvrdnja da na klupi nema nikoga tko mu može odgovoriti zahtjevima. Pa zašto je onda uopće zvao te igrače?

Kako je moguće da Vršajević počinje neke utakmice od početka a onda nije dovoljno dobar da uđe, recimo, na mjesto ispred Mujdže, na desno krilo? Ili strijelac vjerojatno najbitnijeg gola u povijesti naše momčadi, Hajrović, zar on nije dovoljno dobar za istu poziciju, ili za poziciju ispred Lulića kojeg uzaludno trošimo? Prcić odjednom ne može donijeti baš ništa u sredini terena?

Ubijte me, ali ne kužim što Sušić bulazni. Svakako, neka ode pogledati Štilića, neka pogleda Crnova, neka se sjeti Kvržića. Jebiga, ako je Kvržić bio u stanju dati gol Sevilji i odigrati jako odgovorno poziciju desnog krila na istoj utakmici, nešto mislim da bi mogao pomoći i u trenucima kad reprezentaciji treba osvježenje. Ali naš se izbornik ne želi miješati u vlastiti posao. Baš kao gomila drugih ljudi na nekim drugim i drugačijim pozicijama u ovoj zemlji.

NIJE KRAJ SVIJETA

OK, dogodio nam se Cipar. Događa se, nije kraj svijeta. Ali nakon utakmica protiv Velsa i Belgije imam dojam da smo u obje utakmice izgubili bodove, a igrači su dali sve od sebe, i ništa nije do njih, osim Begovićeve crne sekunde, ali, ponovimo, vratar nikad nije kriv, pogotovo ako mu se takva greška potkrade jednom u reprezentativnoj karijeri.  

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Reprezentacija BiH, Marko Tomaš, Kauč selektor