Melanholija ljevice

RUŠENJE ZIDA I MOSTA: Kad trijumfuju sretni i nesretni ljudi

Piše: Andrej Nikolaidis

Rušenje Starog mosta pokazalo nam je da imamo snage sami oblikovati svoju sudbinu i činiti stvari gorima, a onda još gorima

Velika je fešta, pod imenom “Hrabrost slobode”, ovih dana organizovana u Berlinu. Četvrt vijeka od pada zida, od simboličkog ujedinjenja Njemačke i simboličkog poraza komunizma.

Čitamo kako su se stotine hiljada ljudi okupili u blizini Brandenburških vrata, ujedinjeni u slavlju i ponosu, a hiljade balona uz ''Odu radosti'' puštene u nebo nad Berlinom.
I govori koji su tom prilikom održani stremili su nebu, punjeni patetikom koja je lakša i pouzdanija od helijuma.
Njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je da je pad zida pokazao svijetu da su snovi ostvarivi. Čudo u Berlinu, smatra ona, ostaće zauvijek zapamćeno kao trijumf ljudskog duha. Kao takvo, trebalo bi biti nadahnuće ljudima koji žive u tiraniji bilo gdje u svijetu.

"Pad Berlinskog zida pokazao nam je da se snovi mogu ostvariti i da ništa ne mora biti onako kako jest, bez obzira koliko se prepreke činile velike. Pokazao nam je da imamo snage sami oblikovati svoju sudbinu i činiti stvari boljima", rekla je.

Doista, lako je zamisliti ljude u Palestini ili Siriji kako, okruženi smrću, sanjaju o Berlinskom zidu u čijem padu pronalaze inspiraciju da nastave svoju borbu, onako kako su kompozitori širom svijeta pronalazili nadahnuće u Betovenovoj “Odi radosti”. Da, kažu oni sebi, kao da sriču iz kakvog udžbenika za samopomoć, moja kuća je srušena u raketiranju, moja djeca su zaklana, moja zemlja je u okovima, ali ništa ne mora biti onako kako jest, mi imamo snage sami oblikovati svoju sudbinu.

Ako je kapitalizam, sa svim svojim novcem i oružjem uspio pobijediti komunizam i srušiti Berlinski zid, možemo svoje bogate i do zuba naoružane neprijatelje poraziti i mi, sami, nemoćni i unesrećeni. Ako su to mogli Berlinci, zašto i mi ne bismo bili sposobni za trijumf ljudskog duha? Nijedan američki predsjednik nije, doduše, posjetio naše opkoljene gradove i izbjeglička naselja, pa rekao, recimo: “Ja sam Kurd” ili “Ja sam Palestinac”, ali nećemo se zbog toga, valjda, predati? Kako bismo i mogli, kada kao svjetionik pred sobom imamo berlinsku “Hrabrost slobode”, pa još i Obaminu “Odvažnost nade”?    

Tamo gdje je kancelarka stala, produžio je berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit, koji je u ime nekog “mi”, možemo pretpostaviti u ime Zapadnih Njemaca, rekao kako se klanjamo pred Istočnim Njemcima koji su imali hrabrosti sići na ulicu i tražiti više slobode. "Mi smo jedan sretan narod", rekao je on.

 

                                        ***

Biće da negdje, u nekoj fusnoti, na nekoj margini zlatnim slovima ispisanih izvještaja o trijumfu slobode u Berlinu, stoji kako je devetog novembra, na isti dan kada je srušen Berlinski zid, srušen i Stari most u Mostaru.

Berlinski je zid srušen da bi spojio, mostarski most je srušen da bi razdvojio ljude. Bilo je to, mostarsko rušenje, takođe trijumf ljudskog duha – doduše onog najgoreg u čovjekovom duhu. Takvih je trijumfa, uostalom, u istoriji vrste nam, bilo najviše: od rušenja Kartagine, preko svih uništenja Aleksandrijske biblioteke, do spaljivanja sarajevske Vijećnice. Rušenje mosta nesumnjivo će biti nadahnuće psihopatama i sociopatama, svim onim ljudima koji žive okruženi stvarima koje žele uništiti, bilo gdje u svijetu.

Kada je srušen Stari most, tobdžije nisu puštale "Odu radosti". Što je čist propust, koji ne treba pripisati lošoj namjeri, nego manjkavosti u muzičkoj naobrazbi.  

Na skromnoj ceremoniji kojom je ove godine obilježeno rušenje Starog mosta nije bilo premijera niti gradonačelnika, govora ni balona. Djeca su sa mosta bacila cvijeće u Neretvu. Niko to nije rekao, možda zato što je to svima jasno: mi smo jedan nesretan narod.

Rušenje mostarskog mosta nam je, da parafraziramo kancelarku Merkel, pokazalo da se najperverzniji košmari mogu ostvariti i da ništa ne mora biti onako kako jest, bez obzira što vijekovima tako bilo jest, bez obzira koliko se prepreke, kakve su čast, obziri i goli zdravi ljudski razum, činile velike. Rušenje Starog mosta pokazalo nam je da imamo snage sami oblikovati svoju sudbinu i činiti stvari gorima, a onda još gorima.

 

                                         ***

Znam da se kajgana ne može napraviti bez razbijenih jaja. Znam da se tako velike stvari, kakve su pobjeda ljudskog duha, slobodnog tržišta i demokratije, ne mogu ostvariti bez izvjesne kolateralne štete. Znam da treba smoći snage, prevazići sebičnost, pa vidjeti takozvanu širu sliku, da treba razumjeti da naši sitni životi, ti pikseli na mega-ekranu, ne mogu biti razlog da se kotač istorije zaustavi. 

Sve to znam, nipošto ne bih stao na put progresu i univerzalnim ljudskim vrijednostima, niti što posebno time želim reći, ali samo da pomenem: da nije srušen Berlinski zid, ne bi bio srušen ni mostarski most.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis