Melanholija ljevice

ZAVIST & PREDRASUDE: Ljubomorni ste na one koji će živjeti na Poljine Hillsu?

Piše: Andrej Nikolaidis

Ljubomorni ste na one koji će živjeti na Poljine Hillsu? Sjetite se kako stvari idu u američkim filmovima... Radite naporno, molite se Bogu, volite svoju zemlju, ne pitajte šta ona može učiniti za vas, nego šta vi možete učiniti za nju, pođite u rat kada zemlja pozove, i jednom će i neko vaš zaraditi dovoljno da se popne u društvenoj hijerarhiji... sve do Poljina

Počela je, dakle, izgradnja „luksuznog rezidencijalnog kompleksa“ Poljine Hills.

Biće tu, čitamo „stambenih jedinica“ od 130 do 200 kvadrata.

Biće to sarajevski Beverly Hills.

Znate kako idu stvari na ovome svijetu: bogati-siromašni, crno-bijelo, Bog-Đavo, jin-jang, Jung-Frojd, Poljine Hills-Švrakino Hills...

SPOMENIK ZABLUDAMA

Uprkos tome, dok smo, siti našega jugoslovenskog jada, gledali američke filmove i serije i divili se luksuzu Beverly Hillsa, nekako smo uvijek zamišljali da mi živimo u prikazanim bijelim vilama, da mi vučemo žene-trofeje ili bogate muževe, da džipom u školu dopremamo plavokosu lijepu djecu (koja znaju biti problematična, ali se na kraju uvijek izvuku), da baš mi vozimo crvene kabriolet mercedese, da smo mi oni koji smiču pare na berzi i, kada dođu kući nakon napornog radnog dana, piju single barell 18 yo single malt viski iz kristalnih čaša.

Neki ljudi sad imaju i čine sve to, i nastaviće tako da čine i u svojim kućama na Poljine Hillsu. Ali ti neki ljudi nismo mi. Oni smo koji odozdo gledaju svjetla vila na brdu. Koja, ako još ima optimista, mogu biti shvaćena kao putokaz za bolje sutra, kamo će stići oni koji naporno rade i vjeruju u svoj američki, pardon, bosanski san. A mogu biti shvaćena i kao blještavi nadgrobni spomenik zabludama.    

Jer kalifornikacija za nas ne znači surfing, Harley Davidson, smoothie ujutro i fine dining uveče, ne znači sreću čuvanu u gated communities, nego životarenje u Inglewoodu. Znate, to je onaj dio grada u kojem latino i crne bande pucaju po ulicama, a naši filmski junaci koji, ako smo naučili, nisu mi, tu ponekad zaglave kad im se pokvare kola, pa se suoče sa takozvanim „pravim životom“, nakon čega, obogaćeni dragocjenim iskustvom, nauče da cijene ono što imaju, pa u tome više ne uživaju bahato, nego smjerno i sa zahvalnošću.

Djeca ljudi iz Inglewooda ne idu u skupe privatne škole. U Inglewoodu, svega 39 posto ljudi posjeduje mali stan u kojem živi. U Inglewoodu se tročlana porodica ne širi u 200 kvadrata, nego četvoročlana živi u trideset. U Inglewoodu 18 posto porodica opstaje ispod granice apsolutnog siromaštva. U Inglewoodu je svaki treći čovjek došljak a 30 kvadrata koje ga je zapalo premija je u odnosu na ono iz čega je došao.

Jebi ga, kad su nam reklamirali demokratiju i kapitalizam, nisu pominjali Inglewood, niti smo mi računali da smo Inglewood kupili. Slika na pakovanju je, kao i uvijek, bila ljepša od onoga što je čekalo unutra.

Svijet je pun Poljine Hillsa. Kada propadne američka automobilska industrija, njeni direktori napuste Detroit i presele tamo. Kada banke sve sjebu, direktori uzmu premije i tamo vidaju rane. Tamo, naravno, smiraj nađu i naši tranzicioni pobjednici.
 

DA LI STE LJUBOMORNI

Ako su socijalne razlike u zemljama razvijenog kapitalizma i funkcionalne demokratije sve veće, a sve veći dio društvenog bogatstva u rukama sve manjeg broja ljudi, zašto mislite da će kod nas biti drugačije? Sjetite se toga kada vam govore kako naš kapitalizam nije pravi i sve će biti u redu kada kapitalizam kod nas zaista profunkcioniše. Raskoši Beverly Hillsa nema bez pustoši Detroita. Pravne države nema bez Fergusona.

Ljubomorni ste na one koji će živjeti na Poljine Hillsu? Sjetite se kako stvari idu u američkim filmovima... Radite naporno, molite se Bogu, volite svoju zemlju, ne pitajte šta ona može učiniti za vas, nego šta vi možete učiniti za nju, pođite u rat kada zemlja pozove, i jednom će i neko vaš zaraditi dovoljno da se popne u društvenoj hijerarhiji... sve do Poljina.

Ako vas uhvati malodušnost, obuzme vas zavist i nestrpljenje, sjetite se: kako god da je, koliko god da je teško, ipak je bolje nego što je bilo u totalitarnom, zločinačkom socijalističkom sistemu, u kojem su vam branili da idete u crkvu i džamiju.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis