Australijanka Geraldine Brooks počela je kao novinarka Wall Street Journala i izvještavala kao dopisnik sa Bliskog Istoka iz Bosne i Afrike. Stresan i neizvjestan posao natjerao ju je da se potraži novo životno zanimanje. Hapšenje u Nigeriji uz optužbe da je špijun prelile su čašu. Nekoliko dana u pritvoru iskoristila je da razmisli o odustajanju od novinarstva kojeg je strasno voljela. Odlučila je postati piscem i već njena druga novela March dobila je Pulitzerovu nagradu.

Nevjerovatna priča o šeststotina godina dugom putovanju Hagade, knjige ilustriranih jevrejskih običaja, iz Španije, preko Italije do Sarajeva toliko je oduševila Geraldine da je odlučila napisati roman o ljudima, zaštitnicima knjige - People of the Book.

Saslušala je osobe čije su sudbine vezane za Hagadu, proputovala put knjige preko Italije do Bosne te prisustvovala njenom konzerviranju odmah nakon rata. Kaže da je željela saznati zašto je katolički svećenik Vistorini spasio knjigu u 17. stoljeću, šta je motiviralo Derviša Korkuta da slaže njemačkom oficiru da je knjiga već odnosena iz muzeja i sakrije je u džamiju sve do kraja Drugog svjetskog rata i, naravno, da čuje kako je Enver Imamović spasio Hagadu iz zapaljene Vijećnice.

Da bi razumjela posao konzervatora otišla je u harvardsku konzervatorsku laboratoriju i od Narayan Khandekar učila detalje o ovom poslu. U svojim nastojanjima da sazna šta konzervatori mogu saznati iz kapljice krvi na papiru knjige, zarezala je svoj prst i pustila krv po stranicama knjige.

A onda je napustila pisanje People Of The Book kako bi se posvetila svom novom djelu, March, romanu o životu porodice vojnika iz američkog civilnog rata. U tome ju je jedno vrijeme ometala borba protiv raka, za kojeg danas kaže da je nestao kao da ga nikada nije bilo. Geraldine je do sada objavila i Year of Wonders, priču o kugi u jednom londonskom predgrađu gdje se 350 ljudi odlučilo samoizolirati, te Foreign Correspondence o svojim novinarskim iskustvima sa Bliskog Istoka.

Priču o najpoznatijoj knjizi Zemaljskog muzeja mnogi kritičari su brzopleto poredili sa Da Vinčijevim kodom a poznata glumica Catherine Zeta Jones otkupila je prava za snimanje filma po motivima knjige. Filmski kritičari najavljuju da bi Jones mogla glumiti glavni lik Hannu Heath i ujedno producirati film koji će se najvjerovatnije dijelom snimati u Sarajevu.

Geraldine trenutno živi u Australiji na porodičnom imanju sa dva sina, majkom i tri psa. Kaže kako joj život sliči filmu Little Miss Sunshine.

Sarajevska izdavačka kuća Buybook uskoro će objaviti bosanskohercegovačko izdanje romana People Of The Book.

Kako ste saznali za postojanje Hagade u Sarajevu?

- Radila sam u Sarajevu kao reporter za Wall Street Journal.. Bila sam intrigirana saznanjem o sudbini ovog prelijepog umjetničkog rada i kada je pokazan u Jevrejskoj zajednici tokom praznične večere i kada su po prvi put objavljeni detalji o spašavanju knjige, znala sam da je to nešto o čemu moram pisati.

Kakav je bio proces otkrivanja rukopisa?

- Kada sam saznala da UN finansira konzervacijski rad na Hagadi, nakanila sam se vratiti u Sarajevo i provesti vrijeme sa originalnim rukopisom. Imala sam sreću da me UN pustio da posmatram rad.

Na koja Vas je mjesta Hagada odvela?

- Nazad u Sarajevo, naravno. Dolazila sam dva puta nakon rata, jednom da gledam rad na konzervaciji i pričam sa Sarajlijama koji o knjizi znaju najbolje, i opet kada sam saznala da  Servet Korkut, supruga Derviša Korkuta, još živi u gradu. Također sam otišla u Veneciju da šetam ulicama jevrejskog geta gdje je Hagada bila 1609. godine. Boravila sam i u bibliotekama i muzejima da bih saznala detalje o profesiji konzervatora.

Da li je to bilo uzbudljivo putovanje?

- Bilo je čudesno.

Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je imala priliku vidjeli originalnu Hagadu izbliza. Šta je to značilo za Vas i Vaše pisanje?

- Dok sam bila u banci, gledajući rad Andreae Pataki na Hagadi, bila sam u prilici zaista osjetiti utjecaj ove knjige kao umjetničkog djela. Također, iskustvo gledanja njenog rada dalo mi je ideju kako konstruisati priču u mojoj knjizi - oko komadića vlakna i materijala koje je ona izvadila iz uveza, a svaki od njih predstavlja vrijeme i mjesto u dugom putovanju knjige od Španije do Sarajeva.

Koja Vam se priča o skrivanju Hagade najviše sviđa?

- Sve su intrigantne. Voljela bih znati zašto ju je Vistorini spasio 1609. godine. Također, mislim da je priča iz Drugog svjetskog rata veoma dramatična kao i nedavno spašavanje tokom opsade.

Koliko su nevjerovatna historija i mistizicam knjige pomogli Vašem pisanju?

- Imala sam sjajnu građu u činjenicama o povijesti knjige. Moj posao kao pisca je tada bio samo popuniti mjesta gdje su historijski zapisi nedostajali.

Da li ćete biti uključeni u pisanje scenarija za film People of the Book?

- Ne! Ne znam kako se to radi! Ali bih željela biti od pomoći na ulicama ako budu snimali u Sarajevu.

Kakvu vrstu filma očekujete? Možda sličan Da Vinčijevom kodu, jer je Vaša knjiga poređena sa ovom ili nešto drugačije?

- Pokušavam ne misliti o tome. Za mene je knjiga knjiga, i šta se dešava sa filmom je stvar reditelja i glumaca i kako oni izaberu reinterpretirati priču za vizuelni medij.

Vaši stavovi u knjizi People of the Book o ratnim događajima i odnosima među stranama su prilično slični većini iskrenih Bosanaca i Hercegovaca. Na određen način Vi niste stali na nečiju stranu. Da li je to bila Vaša namjera kako niko ne bi bio uvrijeđen ili je to jednostavno Vaš utisak iz Bosne?

- Ja sam na strani ljudi koji vjeruju da je ono što ih ujedinjuje kao ljudska bića važnije od incidentnih stvari koje nas dijele, kao što su spol, vjera ili nacionalnost.

U svom intervjuu za The Washington Post napravili ste veoma dobar opis Sarajlija: dosjetljivi, oštri, puni bola i cinizma ali također vrlo hrabri. Ipak, kažete da niste uspjeli glavni lik napraviti Sarajkom već Australijankom. Šta je bio problem?

- Nisam mogla čuti njen glas dovoljno jasno. Mislim da bih morala živjeti u Sarajevu nekoliko godina i sjediti dovoljno dugo nad svojom kafom prije nego bih stvarno mogla svjedočiti takvom liku.

Da li je činjenica da ste pisanje ove knjige ostavili kako biste napisali March i u međuvremenu dobili Pulitzerovu nagradu promijenila knjigu People of the Book i utjecala na Vaše pisanje?

- People of the Book je puno kompleksnije djelo za ispričati od Marcha, jer se proteže kroz šest stotina godina i nekoliko različitih kultura. Zaista mislim da mi je trebalo iskustvo pisanja Marcha, koje je bilo tek moja druga novela, kako bih stekla samopouzdanje za People of the Book i napisala je jasno i ugodno.

Da li ste saznali više o ratnim glasinama o Hagadi tokom svog istraživanja?

- Da; kao što znate razgovarala sam sa mnogo Sarajlija koji su preživjeli rat, spašavajući knjigu kako su najbolje mogli. Završila sam sa obiljem informacija zahvaljujući njima.

Ali ste ipak uspjeli pronaći Korkutovu udovicu i tako riješiti misteriju Hagadinog skrivanja tokom Drugog svjetskog rata...

- To je bio vrhunac mog istraživanja, sresti se sa Servet Korkut i saznati više o njenoj nevjerovatnoj porodici. Bilo mi je drago i vratiti se u grad i vidjeti kako napreduje zacijeljenje nakon rata.

Prvo bosanskohercegovačko izdanje knjige će uskoro biti dostupno. Planirate li doći ovdje na promociju?

- Nadam se... ali imam dva sina u školi pa mi nije uvijek lako putovati kao što bih htjela ovih dana. Nadam se da će mi ljudi iz Bosne oprostiti što sam kao autsajder ispričala njihovu priču i obrnuto, nadam se da će prepoznati moje divljenje prema njima na stranicama ove priče.

(zurnal.info)

" />

Semir Mujkić EKSKLUZIVNO Geraldine Brooks: Kako sam pratila Haggadu

Semir Mujkić

Australijanka Geraldine Brooks počela je kao novinarka Wall Street Journala i izvještavala kao dopisnik sa Bliskog Istoka iz Bosne i Afrike. Stresan i neizvjestan posao natjerao ju je da se potraži novo životno zanimanje. Hapšenje u Nigeriji uz optužbe da je špijun prelile su čašu. Nekoliko dana u pritvoru iskoristila je da razmisli o odustajanju od novinarstva kojeg je strasno voljela. Odlučila je postati piscem i već njena druga novela March dobila je Pulitzerovu nagradu.

Nevjerovatna priča o šeststotina godina dugom putovanju Hagade, knjige ilustriranih jevrejskih običaja, iz Španije, preko Italije do Sarajeva toliko je oduševila Geraldine da je odlučila napisati roman o ljudima, zaštitnicima knjige - People of the Book.

Saslušala je osobe čije su sudbine vezane za Hagadu, proputovala put knjige preko Italije do Bosne te prisustvovala njenom konzerviranju odmah nakon rata. Kaže da je željela saznati zašto je katolički svećenik Vistorini spasio knjigu u 17. stoljeću, šta je motiviralo Derviša Korkuta da slaže njemačkom oficiru da je knjiga već odnosena iz muzeja i sakrije je u džamiju sve do kraja Drugog svjetskog rata i, naravno, da čuje kako je Enver Imamović spasio Hagadu iz zapaljene Vijećnice.

Da bi razumjela posao konzervatora otišla je u harvardsku konzervatorsku laboratoriju i od Narayan Khandekar učila detalje o ovom poslu. U svojim nastojanjima da sazna šta konzervatori mogu saznati iz kapljice krvi na papiru knjige, zarezala je svoj prst i pustila krv po stranicama knjige.

A onda je napustila pisanje People Of The Book kako bi se posvetila svom novom djelu, March, romanu o životu porodice vojnika iz američkog civilnog rata. U tome ju je jedno vrijeme ometala borba protiv raka, za kojeg danas kaže da je nestao kao da ga nikada nije bilo. Geraldine je do sada objavila i Year of Wonders, priču o kugi u jednom londonskom predgrađu gdje se 350 ljudi odlučilo samoizolirati, te Foreign Correspondence o svojim novinarskim iskustvima sa Bliskog Istoka.

Priču o najpoznatijoj knjizi Zemaljskog muzeja mnogi kritičari su brzopleto poredili sa Da Vinčijevim kodom a poznata glumica Catherine Zeta Jones otkupila je prava za snimanje filma po motivima knjige. Filmski kritičari najavljuju da bi Jones mogla glumiti glavni lik Hannu Heath i ujedno producirati film koji će se najvjerovatnije dijelom snimati u Sarajevu.

Geraldine trenutno živi u Australiji na porodičnom imanju sa dva sina, majkom i tri psa. Kaže kako joj život sliči filmu Little Miss Sunshine.

Sarajevska izdavačka kuća Buybook uskoro će objaviti bosanskohercegovačko izdanje romana People Of The Book.

Kako ste saznali za postojanje Hagade u Sarajevu?

- Radila sam u Sarajevu kao reporter za Wall Street Journal.. Bila sam intrigirana saznanjem o sudbini ovog prelijepog umjetničkog rada i kada je pokazan u Jevrejskoj zajednici tokom praznične večere i kada su po prvi put objavljeni detalji o spašavanju knjige, znala sam da je to nešto o čemu moram pisati.

Kakav je bio proces otkrivanja rukopisa?

- Kada sam saznala da UN finansira konzervacijski rad na Hagadi, nakanila sam se vratiti u Sarajevo i provesti vrijeme sa originalnim rukopisom. Imala sam sreću da me UN pustio da posmatram rad.

Na koja Vas je mjesta Hagada odvela?

- Nazad u Sarajevo, naravno. Dolazila sam dva puta nakon rata, jednom da gledam rad na konzervaciji i pričam sa Sarajlijama koji o knjizi znaju najbolje, i opet kada sam saznala da  Servet Korkut, supruga Derviša Korkuta, još živi u gradu. Također sam otišla u Veneciju da šetam ulicama jevrejskog geta gdje je Hagada bila 1609. godine. Boravila sam i u bibliotekama i muzejima da bih saznala detalje o profesiji konzervatora.

Da li je to bilo uzbudljivo putovanje?

- Bilo je čudesno.

Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je imala priliku vidjeli originalnu Hagadu izbliza. Šta je to značilo za Vas i Vaše pisanje?

- Dok sam bila u banci, gledajući rad Andreae Pataki na Hagadi, bila sam u prilici zaista osjetiti utjecaj ove knjige kao umjetničkog djela. Također, iskustvo gledanja njenog rada dalo mi je ideju kako konstruisati priču u mojoj knjizi - oko komadića vlakna i materijala koje je ona izvadila iz uveza, a svaki od njih predstavlja vrijeme i mjesto u dugom putovanju knjige od Španije do Sarajeva.

Koja Vam se priča o skrivanju Hagade najviše sviđa?

- Sve su intrigantne. Voljela bih znati zašto ju je Vistorini spasio 1609. godine. Također, mislim da je priča iz Drugog svjetskog rata veoma dramatična kao i nedavno spašavanje tokom opsade.

Koliko su nevjerovatna historija i mistizicam knjige pomogli Vašem pisanju?

- Imala sam sjajnu građu u činjenicama o povijesti knjige. Moj posao kao pisca je tada bio samo popuniti mjesta gdje su historijski zapisi nedostajali.

Da li ćete biti uključeni u pisanje scenarija za film People of the Book?

- Ne! Ne znam kako se to radi! Ali bih željela biti od pomoći na ulicama ako budu snimali u Sarajevu.

Kakvu vrstu filma očekujete? Možda sličan Da Vinčijevom kodu, jer je Vaša knjiga poređena sa ovom ili nešto drugačije?

- Pokušavam ne misliti o tome. Za mene je knjiga knjiga, i šta se dešava sa filmom je stvar reditelja i glumaca i kako oni izaberu reinterpretirati priču za vizuelni medij.

Vaši stavovi u knjizi People of the Book o ratnim događajima i odnosima među stranama su prilično slični većini iskrenih Bosanaca i Hercegovaca. Na određen način Vi niste stali na nečiju stranu. Da li je to bila Vaša namjera kako niko ne bi bio uvrijeđen ili je to jednostavno Vaš utisak iz Bosne?

- Ja sam na strani ljudi koji vjeruju da je ono što ih ujedinjuje kao ljudska bića važnije od incidentnih stvari koje nas dijele, kao što su spol, vjera ili nacionalnost.

U svom intervjuu za The Washington Post napravili ste veoma dobar opis Sarajlija: dosjetljivi, oštri, puni bola i cinizma ali također vrlo hrabri. Ipak, kažete da niste uspjeli glavni lik napraviti Sarajkom već Australijankom. Šta je bio problem?

- Nisam mogla čuti njen glas dovoljno jasno. Mislim da bih morala živjeti u Sarajevu nekoliko godina i sjediti dovoljno dugo nad svojom kafom prije nego bih stvarno mogla svjedočiti takvom liku.

Da li je činjenica da ste pisanje ove knjige ostavili kako biste napisali March i u međuvremenu dobili Pulitzerovu nagradu promijenila knjigu People of the Book i utjecala na Vaše pisanje?

- People of the Book je puno kompleksnije djelo za ispričati od Marcha, jer se proteže kroz šest stotina godina i nekoliko različitih kultura. Zaista mislim da mi je trebalo iskustvo pisanja Marcha, koje je bilo tek moja druga novela, kako bih stekla samopouzdanje za People of the Book i napisala je jasno i ugodno.

Da li ste saznali više o ratnim glasinama o Hagadi tokom svog istraživanja?

- Da; kao što znate razgovarala sam sa mnogo Sarajlija koji su preživjeli rat, spašavajući knjigu kako su najbolje mogli. Završila sam sa obiljem informacija zahvaljujući njima.

Ali ste ipak uspjeli pronaći Korkutovu udovicu i tako riješiti misteriju Hagadinog skrivanja tokom Drugog svjetskog rata...

- To je bio vrhunac mog istraživanja, sresti se sa Servet Korkut i saznati više o njenoj nevjerovatnoj porodici. Bilo mi je drago i vratiti se u grad i vidjeti kako napreduje zacijeljenje nakon rata.

Prvo bosanskohercegovačko izdanje knjige će uskoro biti dostupno. Planirate li doći ovdje na promociju?

- Nadam se... ali imam dva sina u školi pa mi nije uvijek lako putovati kao što bih htjela ovih dana. Nadam se da će mi ljudi iz Bosne oprostiti što sam kao autsajder ispričala njihovu priču i obrnuto, nadam se da će prepoznati moje divljenje prema njima na stranicama ove priče.

(zurnal.info)

Za potrebe romana People of the Book, koji govori o 600 godina dugom putovanju sarajevske Hagade, australijska književnica Geraldine Brooks razgovarala je sa svim osobama čije su sudbine vezane za Hagadu, proputovala put knjige preko Italije do Bosne te prisustvovala njenom konzerviranju odmah nakon rata. Dobitnica Pulitzerove nagrade za Žurnal ekskluzivno objašnjava motive zbog kojih se odlučila za tako obimno istraživanje.