Da je ovo tekst o anonimnim ljudima bio bi potpuno nepristojan i neprofesionalan jer je baziran na prisluškivanju i zagledanju. Ali ovo je tekst o ambijentu na jednoj od najvažnijih sjednica Skupštine Kantona Sarajevo na kojoj su glavni akteri trebali donositi zaključke od opštenarodnog interesa. Biti ozbiljni, dostojanstveni i profesionalni. A evo šta su oni zapravo radili. S časnim izuzecima

Tematska sjednica Skupštine Kantona Sarajevo 16. juna ove godine. Tema - Analiza stanja vodozaštitne zone Sarajevsko polje. Znači, očekujem, bit će priče i o Vrelu Bosne. Zahvaljujući svojoj ekstremnoj neupućenosti kako novinari sjede odvojeno od zastupnika, na galeriji iznad, ulazim u salu i miješam se sa njima, zastupnicima. Ljubazna gospođa, poslije će se ispostaviti, zadužena za koordinaciju diskretne komunikacije među prisutnima, nakon početka sjednice šapatom me pita zar ja nisam trebala biti gore, na spratu? Kažem kako nisam znala, te za svaki slučaj pitam hoću li izaći. Ma ne, nema potrebe, kaže ona, tek da znate da novinari sjede gore. OK, kažem, drugi put ću i ja tako. Ako me ikad više puste unutra.

POGLED NA RAMENA

Iako sam naivno očekivala da će se zastupnici malo više pozabaviti problemom zagađenosti Vrela Bosne, jer nam svima prijeti ekspresan i nepopravljiv nestanak tekuće vode, nakon uvodnog izlaganja koje bi uspavalo i one bistrije glave, nekontrolisano, nesavladivo i mimo vlastite volje, pažnja i pogled lete mi na zastupnike u sali. Dosada na njihovim licima. Pogledi lutaju po mobitelima, stolicama, rasvjeti ili nešto obnaženijim ramenima zastupnica. S čuđenjem primjećujem kako je jedna od njih u providnim bijelim pantalonama ispod kojih se jasno vidi veš. Srećom, žena fino izgleda. Prostorija klimatizovana pa je, bez obzira na vanjskih trideset i nešto, u sali ugodno.

Pratiti ponašanje prisutnih mnogo je zanimljivije od izlaganja ministra Abida Šarića za govornicom koji prisutne podsjeća, stvarno je čovjek tako govorio, ne izmišljam, da je tradicija pijenja vode iz česme oduvijek prisutna na ovim prostorima, baš kao i običaj pranja auta i zalijevanja bašte, te postojanje javnih banja i toaleta, pa se, zarad budućih generacija, moramo potruditi da tako i ostane.

Dobro, mislim, ovo je tek početak, dok prekoputa sebe pratim kretnje drhtavih staračkih ruku. Udobno smješten u zastupničku fotelju, stariji gospodin bori se sa čepom od pola litre kisele vode koji mu je ispao na pod. Otpije gutljaj pa se sagne da ga dohvati, ali mu čep opet ispadne. Nekako ga savlada i sistematskim, sporim pokretima navrće ga na flašu od pola litre Sarajevskog kiseljaka. Tu kretnju ponavlja svakih 7 do 10 minuta, ali za tri i po sata (priznajem, pobjegla sam prije kraja) nekim čudom uspijeva popiti samo trećinu flašice. Nakon toga, u potpunosti se ograđujući od dešavanja u njegovoj okolini, kao da se nalazi na najmirnijem seoskom proplanku a ne usred rasprave od vitalnog interesa, a glasovi zastupnika su ptičiji poj, otvara novi broj jednog sedmičnog magazina, i, potpuno neometan od okruženja, posvećuje se uvodniku. Zavidim mu što ga predsjedavajući Zvizdić ne izbacuje iz takta kao mene svojom ljutnjom koja mu se cijelo vrijeme očituje na licu:

- Dobro, moram li ja bacat kašike da vidim ko će govorit a ko neće?! Tražio sam protkol! Da li predstavnici radnih tijela žele riječ?

- Ne, ne, čuje se polušapatom iz publike.

Zato za govornicu izlazi Jozo, nisam uspjela da čujem prezime, ozvučenje ispred predsjedavajućeg je stvarno bilo loše, i počne pričati tako zanimljivo da se uskoro opet gubim...

Ulazi Nermin Pećanac. Ivica Šarić uzima mobitel, gleda napadno u Pećanca i naginje se ka Zvizdiću, šapućući mu nešto, vjerovatno o bezobrazluku Nermina Pećanca. Gospođa iza mene govori susjedi:

- Pogledaj, 10 i 38, pogledaj kad dolazi.

Sjednica je trebala početi u 10, ali je kasnila 20 minuta:

- 10 i 38 i po – precizna je susjeda.

Čujem da tamo, u onim klupama baš najdalje od mene, nešto šušti. Pogledam bolje, kad predstavnici Općine Ilidža i nekog građanskog udruženja otvorili kesicu Odžačar bombona, i diskretno se goste, a nude i ovima u redu iza. Sa mjesta dopredsjedavajućeg Ivica Šarić ih poprijeko pogleda.

Sa govornice dopiru impresivni podaci o kraškim masivima, tradiciji bavljenja poljoprivredom na Ilidži, izgradnji vodovoda prije nekoliko desetina godina, upijanju azotnih čestica u ili oko biljke, broju grla stoke - krupne, sitne i peradi... uh. Kad je govornik Jozo završio, kaže prisutnima, o čemu sigurno svjedoče i TV kamere:

- Eto, izvinite, ja sam izašao zato što sam određen.

OVAJ PRIČA GLUPOSTI

U toku Jozinog izlaganja jedan od eksperata koji sjedi ispred mene, čije sam ime upratila, ali neću da kažem jer neću da ga brukam, šapuće nešto kolegici do sebe. Izgaram od želje da čujem šta kaže, a to i uspijevam kad se ona naginje i prenosi kolegi s lijeve strane:

- Kaže T... da ovaj priča gluposti.

Ne lezi vraže, T... nakon nekoliko minuta biva prozvan za govornicu. Za njega je ta prilika, izgleda, neočekivana, jer ustaje i u nevjerici gleda u Zvizdića koji ga je prozvao.

- Pa meni ste ovdje napisani, kaže mu Zvizdić.

No, dobro, ustaje T... i prilazi bini. Vidi se, čovjek nespreman, navodi neke opštepoznate globalne informacije. Ipak, mora mu se priznati, snašao se nekako.

Za to vrijeme, moj stariji komšija izašao je, uostalom, kao i polovina zastupnika, na pauzu. Njegov sedmičnik kruži po sali, moraju se ljudi nečim zabaviti. Po njegovoj rekaciji kad se vratio vidim da je sedmičnik uzet neovlašteno, bez pitanja, dok je odsustvovao.

Očekujem da će situaciju razdrmati predstavnik Udruženja građana Ilidža koji izlazi za govornicu. Ipak ljudi ispaštaju zbog nelegalne gradnje, a to je tema i ove sjednice. U svom izlaganju najavljuje kako će građani Ilidže, ukoliko se ne usvoji neka strategija koju žele, poduzeti radikalnije mjere. Pripremam se da mu priđem nakon sjednice i upoznam se. Čovjek je izgleda pravi aktivista. Odustajem, kad čujem kako zastupnici među sobom s podsmijehom komentarišu kako strategija ne može biti usvojena jer još uvijek nije ni izrađena. Čujem revolucionara kako se s govornice zahvaljuje Skupštini i kako nabrzinu izgovara napisano. Još kad ga poslije, baš prije početka diskusije, dakle, zanimljivijeg i, valjda, važnijeg, konstruktivnijeg dijela, vidjeh kako kupi stvari i odlazi iz sale, shvatam da stvarno nije ni čudno što se ništa ne mijenja.

Zahvalnost Kantonu i građanima Sarajeva iskazao je i predstavnik iz Općine Ilidža koji je u svojoj prezentaciji zahvalio građanima Sarajeva što ih interesuje pitanje Ilidže, što dozvoljavaju Ilidži da kompletno Sarajevo snabdijeva vodom i zahvaljuje “čimbenicima iz Skupštine” što su ustanovili da je ovo pitanje važno.

Odlučujem slijediti primjer Nermina Pećanca i Mirjane Deak koji nakon replika izlaze iz sale. Virim kroz prorez klatećih vrata i vidim Eminu Dubravić kako sjedi ispred sale, a eno i premijera. Izlašli na puš-pauzu. Oni će se vratiti, ali ja neću. Uostalom, odsjedila sam tu u komadu više nego većina njih koje plaćamo za to. Da čitaju novine, ćakulaju, jedu bombone i pričaju o novim baletankama. Ganjaju čepove po sali i šalju SMS-ove. Izlaze na polusatne puš pauze. Sve kritike spremno odbijaju pričama o predizbornim floskulama. Dok sva kanalizacija sa Igmana i Bjelašnice lagano klizi ka Bačevu donoseći fekalije u naše česme. Žao mi je samo što ne vidjeh koliko je vode uspio popiti moj komšija drhtavih ruku.

Vlada KS bez mjera za zagađenost vode

A sad ozbiljniji dio. Tema pete tematske sjednice Skupštine Kantona Sarajevo bila je Analiza stanja sa prijedlogom zaključaka za rješavanje problema u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje. Tokom rasprave aktivni dio zastupnika, uglavnom izrazio je nezadovoljstvo pripremljenim materijalom a Saša Magazinović iz SDP-a pozvao je Vladu da se “uozbilji i na pauzi donese drugačije zaključke, jer ovi ovdje ne znače apsolutno ništa”. Iako su Nermin Pećanac iz SDU i Šemsudin Hadrović iz BPS upozoravali da se mora govoriti i o problemu zagađenosti Vrela Bosne, s obzirom da se isto nalazi u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje, pa je to i jedna od tema, njihova inicijativa je izignorisana. Iz vladajućih stranaka upozorili su ih da se ne služe predizbornim trikovima. Ni Vlada ranije a ni Skupština jučer nisu donijeli nikakav zaključak u vezi s tim, iako zagađenost i fekalije s Igmana direktno ugrožavaju ovo područje.

Nisu čak ni smatrali da je neophodno zakazati novu, posebnu sjednicu u vezi s ovim problemom koji treba urgentno riješiti. Okrugli sto na Bjelašnici i inicijativu da se na Bjelašnici okupe članovi Vlade Kantona i održe vanrednu sjednicu o pitanju problema sa oborinskim vodama i zadnjim dešavanjima na Vrelu Bosne, pokrenuo je ZOI 84.

(zurnal.info)

" />

CRTICE IZ SKUPŠTINSKIH KLUPA: Kaže T da ovaj priča gluposti

B. M. R.

Da je ovo tekst o anonimnim ljudima bio bi potpuno nepristojan i neprofesionalan jer je baziran na prisluškivanju i zagledanju. Ali ovo je tekst o ambijentu na jednoj od najvažnijih sjednica Skupštine Kantona Sarajevo na kojoj su glavni akteri trebali donositi zaključke od opštenarodnog interesa. Biti ozbiljni, dostojanstveni i profesionalni. A evo šta su oni zapravo radili. S časnim izuzecima

Tematska sjednica Skupštine Kantona Sarajevo 16. juna ove godine. Tema - Analiza stanja vodozaštitne zone Sarajevsko polje. Znači, očekujem, bit će priče i o Vrelu Bosne. Zahvaljujući svojoj ekstremnoj neupućenosti kako novinari sjede odvojeno od zastupnika, na galeriji iznad, ulazim u salu i miješam se sa njima, zastupnicima. Ljubazna gospođa, poslije će se ispostaviti, zadužena za koordinaciju diskretne komunikacije među prisutnima, nakon početka sjednice šapatom me pita zar ja nisam trebala biti gore, na spratu? Kažem kako nisam znala, te za svaki slučaj pitam hoću li izaći. Ma ne, nema potrebe, kaže ona, tek da znate da novinari sjede gore. OK, kažem, drugi put ću i ja tako. Ako me ikad više puste unutra.

POGLED NA RAMENA

Iako sam naivno očekivala da će se zastupnici malo više pozabaviti problemom zagađenosti Vrela Bosne, jer nam svima prijeti ekspresan i nepopravljiv nestanak tekuće vode, nakon uvodnog izlaganja koje bi uspavalo i one bistrije glave, nekontrolisano, nesavladivo i mimo vlastite volje, pažnja i pogled lete mi na zastupnike u sali. Dosada na njihovim licima. Pogledi lutaju po mobitelima, stolicama, rasvjeti ili nešto obnaženijim ramenima zastupnica. S čuđenjem primjećujem kako je jedna od njih u providnim bijelim pantalonama ispod kojih se jasno vidi veš. Srećom, žena fino izgleda. Prostorija klimatizovana pa je, bez obzira na vanjskih trideset i nešto, u sali ugodno.

Pratiti ponašanje prisutnih mnogo je zanimljivije od izlaganja ministra Abida Šarića za govornicom koji prisutne podsjeća, stvarno je čovjek tako govorio, ne izmišljam, da je tradicija pijenja vode iz česme oduvijek prisutna na ovim prostorima, baš kao i običaj pranja auta i zalijevanja bašte, te postojanje javnih banja i toaleta, pa se, zarad budućih generacija, moramo potruditi da tako i ostane.

Dobro, mislim, ovo je tek početak, dok prekoputa sebe pratim kretnje drhtavih staračkih ruku. Udobno smješten u zastupničku fotelju, stariji gospodin bori se sa čepom od pola litre kisele vode koji mu je ispao na pod. Otpije gutljaj pa se sagne da ga dohvati, ali mu čep opet ispadne. Nekako ga savlada i sistematskim, sporim pokretima navrće ga na flašu od pola litre Sarajevskog kiseljaka. Tu kretnju ponavlja svakih 7 do 10 minuta, ali za tri i po sata (priznajem, pobjegla sam prije kraja) nekim čudom uspijeva popiti samo trećinu flašice. Nakon toga, u potpunosti se ograđujući od dešavanja u njegovoj okolini, kao da se nalazi na najmirnijem seoskom proplanku a ne usred rasprave od vitalnog interesa, a glasovi zastupnika su ptičiji poj, otvara novi broj jednog sedmičnog magazina, i, potpuno neometan od okruženja, posvećuje se uvodniku. Zavidim mu što ga predsjedavajući Zvizdić ne izbacuje iz takta kao mene svojom ljutnjom koja mu se cijelo vrijeme očituje na licu:

- Dobro, moram li ja bacat kašike da vidim ko će govorit a ko neće?! Tražio sam protkol! Da li predstavnici radnih tijela žele riječ?

- Ne, ne, čuje se polušapatom iz publike.

Zato za govornicu izlazi Jozo, nisam uspjela da čujem prezime, ozvučenje ispred predsjedavajućeg je stvarno bilo loše, i počne pričati tako zanimljivo da se uskoro opet gubim...

Ulazi Nermin Pećanac. Ivica Šarić uzima mobitel, gleda napadno u Pećanca i naginje se ka Zvizdiću, šapućući mu nešto, vjerovatno o bezobrazluku Nermina Pećanca. Gospođa iza mene govori susjedi:

- Pogledaj, 10 i 38, pogledaj kad dolazi.

Sjednica je trebala početi u 10, ali je kasnila 20 minuta:

- 10 i 38 i po – precizna je susjeda.

Čujem da tamo, u onim klupama baš najdalje od mene, nešto šušti. Pogledam bolje, kad predstavnici Općine Ilidža i nekog građanskog udruženja otvorili kesicu Odžačar bombona, i diskretno se goste, a nude i ovima u redu iza. Sa mjesta dopredsjedavajućeg Ivica Šarić ih poprijeko pogleda.

Sa govornice dopiru impresivni podaci o kraškim masivima, tradiciji bavljenja poljoprivredom na Ilidži, izgradnji vodovoda prije nekoliko desetina godina, upijanju azotnih čestica u ili oko biljke, broju grla stoke - krupne, sitne i peradi... uh. Kad je govornik Jozo završio, kaže prisutnima, o čemu sigurno svjedoče i TV kamere:

- Eto, izvinite, ja sam izašao zato što sam određen.

OVAJ PRIČA GLUPOSTI

U toku Jozinog izlaganja jedan od eksperata koji sjedi ispred mene, čije sam ime upratila, ali neću da kažem jer neću da ga brukam, šapuće nešto kolegici do sebe. Izgaram od želje da čujem šta kaže, a to i uspijevam kad se ona naginje i prenosi kolegi s lijeve strane:

- Kaže T... da ovaj priča gluposti.

Ne lezi vraže, T... nakon nekoliko minuta biva prozvan za govornicu. Za njega je ta prilika, izgleda, neočekivana, jer ustaje i u nevjerici gleda u Zvizdića koji ga je prozvao.

- Pa meni ste ovdje napisani, kaže mu Zvizdić.

No, dobro, ustaje T... i prilazi bini. Vidi se, čovjek nespreman, navodi neke opštepoznate globalne informacije. Ipak, mora mu se priznati, snašao se nekako.

Za to vrijeme, moj stariji komšija izašao je, uostalom, kao i polovina zastupnika, na pauzu. Njegov sedmičnik kruži po sali, moraju se ljudi nečim zabaviti. Po njegovoj rekaciji kad se vratio vidim da je sedmičnik uzet neovlašteno, bez pitanja, dok je odsustvovao.

Očekujem da će situaciju razdrmati predstavnik Udruženja građana Ilidža koji izlazi za govornicu. Ipak ljudi ispaštaju zbog nelegalne gradnje, a to je tema i ove sjednice. U svom izlaganju najavljuje kako će građani Ilidže, ukoliko se ne usvoji neka strategija koju žele, poduzeti radikalnije mjere. Pripremam se da mu priđem nakon sjednice i upoznam se. Čovjek je izgleda pravi aktivista. Odustajem, kad čujem kako zastupnici među sobom s podsmijehom komentarišu kako strategija ne može biti usvojena jer još uvijek nije ni izrađena. Čujem revolucionara kako se s govornice zahvaljuje Skupštini i kako nabrzinu izgovara napisano. Još kad ga poslije, baš prije početka diskusije, dakle, zanimljivijeg i, valjda, važnijeg, konstruktivnijeg dijela, vidjeh kako kupi stvari i odlazi iz sale, shvatam da stvarno nije ni čudno što se ništa ne mijenja.

Zahvalnost Kantonu i građanima Sarajeva iskazao je i predstavnik iz Općine Ilidža koji je u svojoj prezentaciji zahvalio građanima Sarajeva što ih interesuje pitanje Ilidže, što dozvoljavaju Ilidži da kompletno Sarajevo snabdijeva vodom i zahvaljuje “čimbenicima iz Skupštine” što su ustanovili da je ovo pitanje važno.

Odlučujem slijediti primjer Nermina Pećanca i Mirjane Deak koji nakon replika izlaze iz sale. Virim kroz prorez klatećih vrata i vidim Eminu Dubravić kako sjedi ispred sale, a eno i premijera. Izlašli na puš-pauzu. Oni će se vratiti, ali ja neću. Uostalom, odsjedila sam tu u komadu više nego većina njih koje plaćamo za to. Da čitaju novine, ćakulaju, jedu bombone i pričaju o novim baletankama. Ganjaju čepove po sali i šalju SMS-ove. Izlaze na polusatne puš pauze. Sve kritike spremno odbijaju pričama o predizbornim floskulama. Dok sva kanalizacija sa Igmana i Bjelašnice lagano klizi ka Bačevu donoseći fekalije u naše česme. Žao mi je samo što ne vidjeh koliko je vode uspio popiti moj komšija drhtavih ruku.

Vlada KS bez mjera za zagađenost vode

A sad ozbiljniji dio. Tema pete tematske sjednice Skupštine Kantona Sarajevo bila je Analiza stanja sa prijedlogom zaključaka za rješavanje problema u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje. Tokom rasprave aktivni dio zastupnika, uglavnom izrazio je nezadovoljstvo pripremljenim materijalom a Saša Magazinović iz SDP-a pozvao je Vladu da se “uozbilji i na pauzi donese drugačije zaključke, jer ovi ovdje ne znače apsolutno ništa”. Iako su Nermin Pećanac iz SDU i Šemsudin Hadrović iz BPS upozoravali da se mora govoriti i o problemu zagađenosti Vrela Bosne, s obzirom da se isto nalazi u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje, pa je to i jedna od tema, njihova inicijativa je izignorisana. Iz vladajućih stranaka upozorili su ih da se ne služe predizbornim trikovima. Ni Vlada ranije a ni Skupština jučer nisu donijeli nikakav zaključak u vezi s tim, iako zagađenost i fekalije s Igmana direktno ugrožavaju ovo područje.

Nisu čak ni smatrali da je neophodno zakazati novu, posebnu sjednicu u vezi s ovim problemom koji treba urgentno riješiti. Okrugli sto na Bjelašnici i inicijativu da se na Bjelašnici okupe članovi Vlade Kantona i održe vanrednu sjednicu o pitanju problema sa oborinskim vodama i zadnjim dešavanjima na Vrelu Bosne, pokrenuo je ZOI 84.

(zurnal.info)

Da je ovo tekst o anonimnim ljudima bio bi potpuno nepristojan i neprofesionalan jer je baziran na prisluškivanju i zagledanju. Ali ovo je tekst o ambijentu na jednoj od najvažnijih sjednica Skupštine Kantona Sarajevo na kojoj su glavni akteri trebali donositi zaključke od opštenarodnog interesa. Biti ozbiljni, dostojanstveni i profesionalni. A evo šta su oni zapravo radili. S časnim izuzecima