Čitaonica Žurnal

60 DANA U EVROPI: Konji nas pobjeđuju usred gradova!

U NACISTIČKOM TUNELU: Obećao sam sebi da ću se provozati vlakićem kroz brdo unatoč tome što sam klaustrofobičan
Piše: Marko Tomaš

Naš Marko Tomaš 60 dana biće stanovnik Evropske unije. Svaki dan piše dnevnik koji će Žurnal utorkom objavljivati. U drugom nastavku sjeća se Šalamuna, gleda nacističke tunele i po ko zna koji put citira Jerofejeva

Utorak, 03.02.2015.

Katkad se ponašam kao običan magarac. Bez ikakve namjere se dogodi da ispadnem arogantan i bahat. Možda sam prečesto i previše opušten pa lupetam ne važući riječi kao što to čini pristojan svijet.

Čitam Šalamuna. Uvijek čitam Šalamuna. Njegova poezija je jedna od onih stvari kojima se neprekidno vraćam. Kad sam nedavno čuo za njegovu smrt sjetio sam se dana kad smo se upoznali. Bio je to veliki događaj u mom životu i krajnje nebitan u njegovom. Sve je, kako znamo, stvar perspektive.

Prije nekih par godina veliki pjesnik je stajao ispred zagrebačke katedrale. Tu se uvijek skupljamo kada krećemo na manifestaciju Goranovo proljeće. Pristojnost nalaže da sačekamo da nas netko predstavi nepoznatim ljudima, ali u ovom slučaju nisam mario za pristojnost, znam tko je čovjek, on se meni ne treba predstavljati pa je, dakle, dovoljno da mu priđem i predstavim se.

Pružio sam ruku i prostodušno iskreno rekao:

"Marko", predstavio sam se.

"Jako mi je drago, ovo je kao da upoznajem hodajućeg Budu!"

Šalamun mi je blago stisnuo ruku i nasmiješio se, malo je ljudi koje sam vidio u životu imalo tako ludo žive oči.
U toku tih narednih par dana obratio sam mu se još samo jednom. Nakon nekog čitanja koje smo imali u Rijeci rekao sam:

"Ali, to nije u redu kako vi govorite vaše stihove, oni ne zvuče tako kada ih ja čitam, vi šapućete, a vaše pjesme grme."

Gledao me je kao da gleda nekog potpunog luđaka. Umjesto odgovora njegove su se lude oči upitno nasmiješile. Kada je čitao svoju poeziju Tomaž Šalamun je govorio šaptom kao da uspavljuje dijete.

Srijeda, 04.02.2015.

P. je stigao u Graz. Slučaj je stvar namjestio tako da smo obojica dobili rezidencijalne stipendije u isto vrijeme. To je lijepo, to je dobro, imati nekog, prije svega, s kim možeš objedovati i otići u šetnju. Inače se srećemo u nekim potpuno histeričnim situacijama. Sad nam obojici odgovara da se raziđemo u predvečerje i odemo svaki u svoju samačku sobu. U drugim situacijama po cijelu noć laktovima obrađujemo šankove i prijamo jetru na tihoj alkoholnoj vatri.

Kad smo se sreli dugo smo razgovarali o tome što se događa "dolje", malo južnije od mjesta gdje ćemo stanovati narednih par desetaka dana. Naše je prijatelje i poznanike pokosila depresija. Kada je beznađe državna politika onda je tjeskoba podstanar koji useli u svaku kuću. Ljudi u najboljim godinama dovedeni su do toga da ne mogu ni s pomoću horoskopa projecirati vlastitu budućnost.

Razgovarali smo i o Šalamunu i njegovoj gorkoj sudbini koja nije završila njegovom smrću. Otišao je i David, njegov sin, nedugo za njim. D. je napisao u facebook statusu:

"Smrt je uselila u kuću Šalamunovih".

Nema gorih podstanara od tjeskobe i smrti.

Četvrtak, 05.02.2015.

Napoleon nije bio impresioniran. Razvalio je tvrđavu Schlossberg sagrađenu od talijanskih majstora u 16. stoljeću. Kula sa satom i zvonik pošteđeni su tek nakon što su stanovnici Graza skupili novac i platili da ih se sačuva. Ispod velikog sata nalazi se stan u kojem provodim dane.

Kada se probudim napravim šalicu vruće crne kave i kroz prozor blenem u šumu. Vjeverice se kreću kao da su krenule u pljačku. Brdo na kojem živim s vjevericama, dvoje njemačkih fotografa i mađarskim književnikom, u sebi ima cijeli sustav tunela. Tuneli su izgrađeni tijekom drugog svjetskog rata. Nacisti su predvidjeli da se u njih, u slučaju zračnog napada, skloni cijelokupno stanovništvo Graza. Sada su ti tuneli turistička atrakcija. Jedan dio je dječja radost, kroz njih vozi vlakić u koji se često potrpaju i ljudi u ozbiljnim godinama i urlaju od smijeha. Na razini koja se zove Dom im Berg nalazi se spilja, dvorana u koju može stati 600 ljudi. Prostor je to idealan za koncerte i predstave.

Dok razmišljam o Napoleonu, nacistima i tunelima pišu M. i M. Radimo knjigu pjesama. Jedan M. je nakladnik, drugi je pisao pjesme. Nijedan od njih nije M. koji je u Grazu. Ja, četvrti M.,  pokušavam glumiti urednika. Obećao sam sebi da ću se dok sam ovdje provozati vlakićem kroz brdo unatoč tome što sam klaustrofobičan.

Petak, 06.02.2015.

Hello poor people! Čika Johnny pozdravlja stanovnike Londona u dokumentarcu u kojem pljuje po onome što liberalni kapitalizam čini njegovom gradu. 

Ne znam kako ranije nisam nabasao na "Rotten's tour of London". Čudi me to jer se često zabavljam gledajući dokumentarne filmove. Kad zagrebemo ispod površine vidimo da nam se svima događa jedna ista stvar. U "Zapadnom" svijetu prostor je postao je jedini resurs. Samim tim je postao i objekt žudnje krupnog kapitala. Žrtvujući prostor i mi smo žrtvovani skupa sa svim našim uspomenama. Ovo nasilje koje se događa pod krinkom investicija uopće nije praćeno izgradnjom odgovarajuće infrastrukture i to nije najveći problem, ali urnebesan je i tužan trenutak u kojem Rotten, gledajući policajca kako na konju pretiče automobile, kaže:

"Evo gdje nas je sve ovo dovelo, konj nas pobjeđuje u prometu, u sred Londona!"

A sad, siroti ljudi, dobro pogledajte Mostar i Sarajevo, pogledajte Beograd, Zagreb, Split, dobro pogledajte svoj grad.

Blow it up, blow it all up! Prokleti pizduni, pogledajte što ste uradili mom gradu!

Subota, 07.02.2015.

Čudna je tvrda namjera svih slojeva naših naroda da ne žive u stvarnosti. A stvarno stanje kaže da prosvjedi, ako to nekom nije bilo jasno odmah, uopće nisu bili formulacija težnje većine građana Bosne i Hercegovine. Većina je, dapače, svoje želje formulirala na prošlim izborima.

Bosna i Hercegovina umjesto nekakvog uređenja ima permanentnu talačku krizu u kojoj su baš svi taoci svakog. Nijedna politička ideja, naime, nije opasna koliko je opasna ljudska glupost.

Nedjelja, 08.02.2015.

...Ponovno smo - tko zna koji put! - otkrili da je istina u neradu a mudrost u nehtijenju. I da za Bosanca i Hercegovca nema boljeg mjesta od kauča, jer na svakom drugom mjestu od njega ostaju lokve krvi i pobijeni stranci. I da sloboda nema granice ni s jedne strane Pirineja i da je svijet truo čak i u zemlji općih izbora...

Venjičku bi čovjek mogao neprestano citirati i parafrazirati. Jednostavno, nemam nikakvu potrebu izmišljati toplu vodu.

Ponedjeljak, 09.02.2015.

Sakupio sam gomilu turističkih prospekata i vodiča. Graz je, ako to niste znali, grad jazza. Takva je naime kulturna politika grada.  Stvar je vrlo praktična. Kad već imamo jazz akademiju nema nikakvog razloga da to ne bude nešto po čemu će grad biti prepoznatljiv. Tako to, naime, sasvim jednostavno, racionalno, rade neki ljudi.

Graz ima gomilu jazz klubova u kojima se neprestano odvijaju jamovi i svirke. Sve je to smisleno uvezano. Ljudi surađuju jedni s drugima i prodaju vam priču. Spreman sam je kupiti.

Urnebesno je smiješno pročitati u našim prospektima kako je Mostar grad, recimo, pjesnika. Iza toga ne stoji nikakva smislena kulturna politika. To je, koliko god bila općeprihvaćena, obična tlapnja, ubleha, mit koji se neprestano prepričava, a da nema nikakvog uporišta u stvarnosti. Stvarnost je, kako smo zaključili, jako omražena među našim ljudima.  A drugi ljudi vrlo lako namirišu prevaru. Ne može se, jebiga, pričati o gradu pjesnika, slikara i teatra, a prodavati isključivo jeftine kineske suvenire. To nitko ne želi kupiti.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

60 dana u Evropi, Marko Tomaš, Čitaonica Žurnal