Melanholija ljevice

LAKO ODBRANJIVA TEZA: Bolje se roditi kao pas u Kanadi nego kao radnik u BiH!

FOTO: mojportal
Piše: Andrej Nikolaidis

Nekoga milosrdna ruka provede kroz devet operacijskih sala i prenese preko okeana, neko od ljudske milosti ne dobije ni koliko jata dobro uhranjenih golubova sa Trga Svetog Marka u Veneciji

Kada je Kim LeVie iz Stoney Creeka saznala za sudbinu malog psa-lutalice po imenu Nada, rekla je sebi: e vala ćeš nešto poduzeti.

Aktivisti za zaštitu životinja Nadu su našli u Sarajevu. Bila je izgladnjela i teško povrijeđena. Nakon što je udario automobil, nije mogla pokretati zadnje noge. Facebook je učinio svoje: dobri ljudi velikog srca skupili su novce za Nadino liječenje. Nakon devet operacija, oporavka i puta preko okeana, što je, brat-bratu, koštalo koliko iznosi budžet za zdravstvo prosječne afričke države, Nada je, kao u kakvoj bajci, potrefilo se baš na Božić, stigla u svoj novi dom, u kuću LeVieovih u Stoney Creeku.

Kim i njena familija danas brinu o Nadi: mijenjaju joj pelene i u kolicima za pse izvode je u šetnje u kojima, čitamo u članku na thestar.com, Nada više od svega uživa.

Nadi je, međutim, i dalje neophodna medicinska pomoć. A to košta. Zato, ako ste pri parama, možete posjetiti njenu facebook stranicu i uplatiti koji dinar za liječenje.

GOLUB & KUM

Ima kod nas u Ulcinju čovjek, Golub se zove. Golub vam je, kao što je bila i mala Nada - beskućnik. Luta ulicama i gleda hoće li mu ko šta dati da pojede. Dobro: popije.

Nije uvijek bilo tako. Golub je bio fizički radnik. Gazde su se takmičile ko će ugrabiti Goluba. Jer je Golub radio pošteno. Nije taktizirao, kako fizički radnici znaju činiti. Posao od jednog dana nije razvlačio na dva, da bi za isti rabotu dobio dnevnicu više. Vodili su ga na Bojanu, da u mulj zabija šipove na kojima će niknuti kuće na vodi. Vodili su ga u najtvrđi krš, tamo gdje su radnici sa Kosova, koji su pred autobuskom stanicom kao na kakvoj tržnici robova čekali poslodavce, odbijali poći. Bio je, kažu ljudi, čak i odveć posvećen: trošio je snagu bez mjere.

Pamtim ga iz vremena kada sam konobarisao u rođakovoj kafani koja se jedno vrijeme zvala „Kod Grka“. Ponekad bi, u slobodne dane, Golub svratio ujutro. Očešljan, čist, u opeglanoj košulji, ćutke bi popio tursku kafu i rakiju, ljubazno pozdravio i produžio dalje, od kafane do kafane.

Vremenom je njegova snaga kopnila. Radio je sve manje, pio sve više. Kada više nije mogao plaćati stan, preselio je u kartonsku kutiju u nikada dovršenom parkingu, gdje je prije njega, bilo je to devedesetih prošlog vijeka,  već živio i umro onemoćali radnik, sitni, bradati čovjek rodom iz Vojvodine, koga su zvali Kum, jer je prosio uvijek istim riječima: „Kume, daj koji dinar“. Kumu je moj otac jednom odbio dati novac, našto ga je prekorio prijatelj. „

Ne dam, jer sve popije, a živi u kartonskoj kutiji“, rekao je otac.

Našto je njegov prijatelj rekao: „A kako da živi u kartonskoj kutiji ako nije pijan?“.

Goluba već neko vrijeme nisam vidio. Nadam se da je živ i zdrav. Iako od mene nije vidio sreće: tu i tamo dao bih mu koji euro, za koji bi on odmah kupio pivo u plastičnim bocama od dva litra. Drugi su mu, bojim se, još manje valjali.

Čovjek je čitav život naporno radio da bi na kraju zavšio na ulici, prljav, odrpan, mastan gotovo kao Kusturica, prisiljen da prosi. A kada je prosio, vidio si da mu je neprijatno, jer je čovjek koji je navikao da svoj novac pošteno zaradi.

„U zadnje vrijeme nešto nema posla, ako imaš koji euro da pozajmiš...“, najčešće bi rekao.

NAD PSOM SE ČOVJEK I SAŽALI

Raspitivao sam se: kako mi je rečeno, nema facebook stranice „Pomozite Golubu“. Društva za zaštitu životinja agilnija su od društava za pomoć beskućnicima. Nad psom se čovjek još i sažali. Kada vidimo pijanog prosjaka najčešće nam kroz glavu prođe kako je sam za svoju sudbinu kriv: pa bio štedjeti, bio manje piti...

A kada vidimo ćelave svinje i njihove naložnice u crnim A8 audijima, pomislimo li kako su i oni za svoju sretnu sudbinu zaslužni? Kako bismo, da smo više radili, marljivije učili i revnosnije odvajali od usta i mi mogli imati limuzine, vile i prijatelje u bolnicama, sudu i vladi?

Život nam ponekad (najčešće?) podijeli karte sa kojima možeš jedino izgubiti.    

Nekoga, kao Nadu, pregazi automobil, nekoga, kao Goluba, pregazi život. Nekoga milosrdna ruka provede kroz devet operacijskih sala i prenese preko okeana, neko od ljudske milosti ne dobije ni koliko jata dobro uhranjenih golubova sa Trga Svetog Marka u Veneciji, gdje se turisti takmiče ko će bolje odglumiti Isusa - doduše ne tako što će kruh podijeliti gladnom ljudskom mnoštvu, nego pticama.   

Ne bih pretjerivao sa zaključcima, pa rekao kako ti se bolje roditi kao pas u Kanadi nego kao radnik kod nas. Mada tu tezu, očito, nije teško odbraniti.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis