Čitaonica Žurnal

60 DANA U EVROPI: Rat je jedini istinski nomad na planeti

Partizansko groblje u Mostaru
FOTO: bljesak.info
Piše: Marko Tomaš

U trećem nastavku evropskog dnevnika Marko piše: Živimo u kaosu koji je izazvala sloboda, ona vrsta slobode koja je upisana u obećanja liberalnog kapitalizma. Svi su demoni povijesti izašli iz prašnjavih ormara i tumaraju planetom

Utorak, 10.02.2015.

Katkad čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao kad se pred njim ogoli sav cinizam vremena u kojem živimo. Raspisao se tisak u Njemačkoj o privlačnoj vanjštini grčkog ministra financija, tipa koji je najjači adut grčkog premijera Tsiprasa.

Jebem ti sunce, jedan ministar financija je postao seks simbol! Eto dokle je to došlo. Našli su, dakle, njemački mediji savršen način kako zajebati Yanisa Varoufakisa. Ako hoćeš ljudima skrenuti pažnju s bitnih stvari onda prebaci akcent s onoga što čovjek govori na njegov izgled.

Srijeda, 11.02.2015.

Azijati najčešće otvore fussion restoran. Arapi prodaju drangulije. Crnci na ulici prodaju novine za beskućnike. Jedan je ovdje u Grazu toliko uznapredovao da naplaćuje korištenje javnog toaleta.

Zašto čak i ja, koji sam po svojoj putovnici europski crnac, uopće ne vidim to kao nešto čudno?  Takva podjela uloga mi dođe kao nešto sasvim prirodno. Je li to taj bolji život za kojim su otišli svi emigranti ovog svijeta? Zabavljen sam sobom, svojim bjelačkim metafizičkim problemima često izgubim njuh, sva mi čula otupe, a onda, kad se naglo prenem, namirišem u zraku svu tugu emigrantskog života koja se prosula po svjetskim gradovima.

Četvrtak, 12.02.2015.

Moramo shvatiti neke stvari. Kad god se nešto izgradi ili popravi u našim gradovima ljudi govore kako vlasti nešto ipak rade. Da, rade, ali od našeg novca. Nemamo se mi njima ništa zahvaljivati zbog toga. To je naš novac koji preko poreza ulažemo u to da ne živimo u svinjcu. Dakle, mi smo investitori a oni posrednici u radovima. Tko ih jebe! Ali problem je što mi najviše našeg novca ulažemo u njihove urede, vozne parkove, bonuse, tople obroke i plaće. A kako oni zahvaljuju anonimnim poreskim obveznicima? Nekom su čudnom psihološkom igrom stvari namjestili tako da im se zahvaljujemo za svaki popločani trotoar.

Živim od honorara na koje plaćam porez. Nemam socijalno, mirovinsko niti zdravstveno osiguranje. Ulice na kojima provodim život su razrovane, struje nestane kod svake ozbiljnije oluje, zdravstvo se raspada, a mirovine su tolike da se čovjeku čini da ga kažnjavaju zato što je radio 40 godina.

Ali ja sam čovjek toliki patriota da toj i takvoj zemlji plaćam porez, jer plaćanje poreza je najveći patriotski čin. Zato što sam budala, jer patriotizam i nije ništa drugo nego obična budalaština. Nikad nitko nije od svoje zemlje dobio natrag onoliko koliko joj je dao. Čovjek je svojoj balkanskoj zemlji limun kojeg ona cijedi dok od njega ne ostane samo gorka smežurana kora.

Uglavnom, imao sam sastanak s direktorom fondacije koja mi je omogućila ovu dvomjesečnu stipendiju koju koristim da meditiram na razne teme ili da ne meditiram ni o čemu. Kad sam ušao u njegov ured prva stvar koju sam vidio je bakrorez s motivom Starog mosta. Pomjerivši pogled malo lijevo ugledao sam skulpturu Starog mosta urađenu u kombinaciji drveta i kamena. Ovo mene netko zajebava, pomislio sam.

Nitko me, naravno, nije zajebavao. Gospodin M. je u nekoliko navrata putovao u Mostar i sa sobom je donio suvenire kojima je ukrasio svoj ured. Kad smo se, nakon kratkog razgovora, rastajali zahvalio sam se zato što su me pozvali da provedem dva mjeseca u Grazu. Gospodin M. mi je odgovorio: ne zahvaljuj meni, zahvali anonimnom  austrijskom poreskom obvezniku!

Petak, 13.02.2015.

Kad sam se probudio i otvorio prozore namirisao sam proljeće. To je bilo dovoljno da cijeli dan provedem u nekom potpuno bezrazložnom zadovoljstvu. Jebem ti, to je pravi život, ta ničim izazvana lakoća disanja i postojanja. Napraviš čaj od đumbira i nije te briga gdje si bio jučer niti kuda si krenuo.

Zašto smo dizajnirani tako da su ti trenuci tako rijetki? Postaviš pitanje i sve pokvariš. Tako to ide.

Subota, 14.02.2015.

U pravilu ne idem na Partizansko groblje 14. februara. To mjesto posjećujem prilično često i zato mi je ta formalnost krajnje izlišna. Gomilu ionako jedva podnosim i na koncertima. A meni je gomila sve preko 5 ljudi. Pusto je i tužno Partizansko groblje i koristim tu kamenu konstrukciju kao neki vremeplov. Kada mi netko dođe u posjet to je prvo mjesto na koje ga odvedem. Ja sam čudan turistički vodič. Prije nego vide Stari grad moji prijatleji posjete Partizansko groblje. Preko stanja u kojem se nalazi to mjesto najlakše mi je objasnit ljudima u kakvu smo žabokrečinu zaglavili kao društvo.

Vaspitan sam tako da mi nikad nije palo na pamet kriviti bilo koga zbog smrti nekog iz moje obitelji. Nikad se nisam htio svetiti bilo kome za bilo što. Lekciju iz mržnje sam preskočio, nije je bilo u kurikulumu mog kućnog odgoja. Gadljivo mi je kad ljudi ceremonijalno, jednom godišnje, koriste tuđu žrtvu kako bi na silu iskazivali svoj svjetonazor ili podmetnuli svoje političke ideje. Rijetki su među njima oni koji dođu tu samo da bi odali poštovanje toj nikad proživljenoj mladosti. Sve me to previše podsjeća na mitingaški folklor. A iz toga nikad ništa pametno nije izašlo. Zato ja ne mogu stati ni pod jednu zastavu. Ni sa kim.

Na koricama knjige "Bulevar narodne revolucije" fotografija je jednog lika koji vozi bicikl preko Titovog mosta. To je Mustafa Mujo Repak, brat mog djeda. Na Partizanskom groblju ploča s njegovim imenom negdje je među silnim polupanim pločama s imenima mostarske mladosti koja je skončala na najužasniji način. Većinom su to bili istinski mladi ljudi, u svojim dvadesetima. Zastrašujuća mi je pomisao da sam ja danas stariji od Muje. Život je takvo čudo da možeš doživjeti da imaš više godina od svog prapretka.

Elem, rečeni je partizanski zločinac sa svoje 22 godine, kao dio komunističke zavjere, otišao na Prenj i zamolio četnike da ga zakolju samo kako bi ih (četnike, dakako) povijest kasnije umjesto kao antifašističke borce zapamtila kao zločince. Nisu ti partizani prezali od takvih podlosti. Bila je to gomila kamikaza, terorista, bombaša samoubojica, sjecikesa i džeparoša, a ne boraca za slobodu.

Neke su njegove kolege iz istih propagandnih pobuda sa svojih dvadeset i kusur dragovoljno otišle u tada popularne ustaške toplice Jasenovac i Gradišku staru. Neki drugi su za dobrobit antinacističke histerije išli svojevoljno umrijeti u poznatom odmaralištu Dachau. Stvarno je odvratna činjenica da je tim i takvim beskrupuloznim i podlim zločincima u Mostaru podignut spomenik samo kako bi išao na živce sljedbenicima dobrohotnih ugostitelja s Prenja, iz Jasenovca, Stare Gradiške i Dachaua.

Nedjelja, 15.02.2015.

Većina ljudi koje poznajem neprestano se bave mišlju da nekuda odu, da se odmaknu, izađu iz magle koja okiva Balkan. Ali svijet je potpuno poludio. Sve je sukobljeno sa svime, svatko sa svakim, ljudi su u sukobu sami sa sobom.

Čak je i mirna danska prijestolnica postala pozornica rata koji se vuče po svijetu kao neka dokona bitanga, jer davno je Kundera to rekao, rat je jedini istinski nomad na ovoj planeti. Nemamo više kuda pobjeći. Možemo putovati samo iz jedne u drugu paranoju.

Ponedjeljak, 16.02.2015.

Ne očekujem nikakvu katarzu. Živimo u kaosu koji je izazvala sloboda, ona vrsta slobode koja je upisana u obećanja liberalnog kapitalizma. Svi su demoni povijesti izašli iz prašnjavih ormara i tumaraju planetom. Idu za skutama vječnog rata na kojem su novovjeki imperiji zasnovali svoj ekonomski napredak.

Sve je otišlo k vragu. Ne postoji oslonac.  Jedino se još ponedjeljak pojavljuje po svom ustaljenom rasporedu.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, 60 dana u Evropi, Marko Tomaš