Čitaonica Žurnal

60 DANA U EVROPI: Zidovi pamte bolje od ljudi

Otok Mamula: Zidine srednjovjekovnog zatvora i logora
Piše: Marko Tomaš

U četvrtom nastavku dnevnika iz Evropske unije Marko Tomaš piše o djedu Šefiku, bakinim krafnama, karnevalima & logorima

Utorak, 17.02.2015.

Nikad se nisam primio na karnevale. To je, valjda, nešto s čime moraš odrasti kako bi u tome istinski uživao. Ti rituali, koji se ponavljaju ciklično, moraju biti duboko usađeni u tvoje biće. Zato sam uvijek kad se negdje događa karneval imao dojam da sam posjetitelj u zoološkom vrtu. Možda tome kumuje moja poslovična nesposobnost da se, kad sam među ljudima, opustim do kraja.

Kada negdje putujem nikad se unaprijed ne informiram o tom mjestu i o običajima koje ljudi koji u njemu žive gaje. Tako nisam ni imao pojma da je Fašnik u Grazu velika stvar. To sam saznao svega dan dva prije samog karnevala. 

Sva priča o germanskoj praktičnosti pada u vodu kada se ti ljudi odluče zabaviti, barem što se tiče izbora kostima. Dobar dio ljudi na sebi je nosilo cijele konstrukcije koje su im skoro potpuno onemogućavale kretanje. Teško da se praktičnim može nazvati i šetanje po gradu u gaćicama i grudnjaku u sred veljače.

P. i ja smo se maskirali u balkanske turiste. Bili smo, dakle, obučeni onako kako se oblačimo svakodnevno. U tom općem cirkusu mi smo zapravo bili oni koji su čudno obučeni. Na dva glavna gradska trga postavljene su bine s kojih je odjekivala karnevalska, dakle, u pravilu grozomorna glazba. Ljudi se uglavnom vole zabavljati uz gorzomornu glazbu. Zato je valjda i trash proglašen zasebnom, party kategorijom glazbe. Protiv toga nemam ništa. Bitno je da ljudi luduju.

Teško je reći kada mi, ljudska bića, izgledamo gluplje - u veselju ili kad smo poslovično nadrkani. Ne mogu reći niti da smo P. i ja izgledali nešto pametnije gledajući karneval kao neki antropolozi. Nismo se dugo vrtili među tim šarenim i pijanim svijetom. Otišli smo na ručak. Cijeli je taj dan i dugo u noć do mog stana dopirala karnevalska glazba. Nisam imao nikakve želje da se pridružim slavlju. Kad sam došao u stan maskirao sam se u usamljenog čovjeka.

Srijeda, 18.02.2015.

Zastrašujuće je pratiti reakcije na pojedine događaje. Kod nas ljudi imaju neobičnu navadu da na sve reagiraju ili totalnom zajebancijom ili toliko patetično da čovjek i kada čita te reakcije na kompjutoru završi okupan slinama čovjekoljublja. I jedan i drugi način reagiranja mogu biti vrlo pogubni za društvo. I smijeh i suze, vječni jugoslavenski film, plačeš i smiješ se.  Sve u svemu opća histerija. To je ponašanje duševno rastrojenih ljudi.

A društvo u Bosni i Hercegovini već godinama i jeste u potpunom duševnom rastrojstvu. Čak je i zamišljeni psihijatar digao ruke od svega, napustio praksu i razvio duboku sklonost alkoholizmu.

Četvrtak, 19.02.2015.

Psi u Austriji drijemaju u restoranima i, uopće, mogu ući na svako mjesto gdje i njihovi vlasnici. Djeluju smireno i zadovoljno te dobre čupave zvijeri. Ali mačaka nema nigdje.

Ovo nije mačji svijet. Trebalo mi je par tjedana da shvatim da mi je nešto čudno. Pretpostavljam da su ovdašnje vjeverice, ti džeparoši na speedu, vrlo sretne zbog toga. Jer gdje mačke nema, vjeverice kolo vode. Ili tako nekako.

Petak, 20.02.2015.

Čim je prošao Fašnik krafne u ovdašnjim pekarama kao da su se malo pokvarile. A ja obožavam krafne. U Americi bi vjerojatno bio policajac. Stajao bi veći dio radnog vremena naslonjen na automobil i proždirao bi krafne. Onda bih pao na tjelesnom testu i postao depresivan. Sjedio bih pred televizorom obučen u potkošulju i ne bih razgovarao sa svojom ženom toliko dugo da bih zaboravio da postoji i ne bih ni primijetio da me je napustila.

Moja baka je bila Štajerka iz okolice Ptuja. Radila je izvrsne krafne. U tijesto bi uvijek naribala malo limunove korice. Taman kad sam postao uvjeren da su nakon Fašnika krafne u Grazu izgubile sastojak sreće pronašao sam pekaru u kojoj su krafne, kad ih zagrizeš, negdje u pozadini, ispuštale miris limuna.

Subota, 21.02.2015.

Kad bi našem čovjeku ponudio mogućnost da bira između toga da ovog trenutka dobije 1000 maraka ili da za godinu dana dobije cijeli milijun naš bi mudri i predobri čovjek bez puno razmišljanja uzeo onih 1000 maraka. Takvi smo ljudi, jebiga.

Tko zna da li su povijesne okolnosti utjecale da nam mentalitet postane takav, ali to se ogleda i u poslu i u sklonosti da se preko noći pokuša nešto ućariti. Malo kome pada na pamet razvijati poslove dugoročno. Uvijek smo bili sumnjičavi prema ideji budućnosti.

Vlasti u BiH ponašaju se kao narkoman u krizi i pravi su reprezent gorenavedenog mentaliteta. Čim punjenje budžeta postane neizvjesno kreće prodaja državnih tvrtki. Kriziraju pa onda izvlače TV iz dnevnog boravka i na ulici ga prodaju daleko ispod cijene. I tako dok soba ne ostane potpuno prazna. Samo zidovi, plafon, pod i zgrčeno bolno tijelo na tom podu. BiH se, tako, pretvara u običan crackhouse.

Nedjelja, 22.02.2015.

Prvi put otkad sam ovdje pada kiša. Nekako mirno i uredno kao da poštuje neradnu nedjelju. Ali ljudi putuju i nedjeljom.

Ako ovdje želiš vidjeti ljude i tragove života nedjeljom moraš otići na kolodvor. Razlog tomu vjerojatno je i činjenica da se jedini dućan u gradu koji radi nedjeljom nalazi upravo na kolodvoru. Praznina nedjeljnog dana upumpa u čovjeka egzistencijalnu prazninu. Pošto neki ljudi misle da sam lud mogu otvoreno reći da sam vidio vjeverice kako noseći minijaturne kišobrane briju po šumi.

Ponedjeljak, 23.02.2015.

Ne znam kako bih precizno opisao osjećaj koji se u meni probudio nakon što sam pročitao vijest da crnogorske vlasti i dalje inzistiraju na tome da mali otok Mamulu pretvore u luksuzni resort. Taj otočić se nalazi na samom ulazu u Bokokotorski zaljev. Na njemu je kroz dva svjetska rata bio zatvor.

Moj djed Šefik volio je boks, knjige i ljekovito bilje. Proveo je neko vrijeme drugog svjetskog rata kao logoraš upravo među zidinama koje sada namjeravaju pretvoriti u luksuzno ljetovalište. Život bi trebao pobijediti smrt. Tako kažu neki. Ali nisam baš siguran da život pobjeđuje tako što na mjestu gdje su izgladnjeli logoraši lovili pacove po ćelijama otvoriš diskoteku.

No, možda sam u krivu. Ali siguran sam da zidovi pamte bolje od ljudi. Pričat će tako jednog dana neki bljedoliki turisti kako su ih noću na otoku Mamula pohodili duhovi mršavih logoraša. Kvrcnuli bi ih po ramenu koščatim kažiprstom i zatražili cigaretu.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Marko Tomaš, 60 dana u Evropi