Pisma iz Paname

SLUŠAJ OVO JACK: Mirni dani u Mostaru

Piše: Mehmed Begić

O tim danima bi možda vrijedilo jednom napisati knjigu, roman koji će govoriti istinu, premda će svi koji ga budu čitali vjerovati da su likovi i njihovi postupci izmišljeni, jer ne zvuči moguće da je sve bilo baš tako kako je bilo

KAD ODIJELO ČINI ČOVJEKA

Obukao sam se posebno za ovu priliku.  Iako neću dalje od svog stola zaglavljenog u vlazi Latinske Amerike, i najviše bi mi odgovarao neki tropski outfit, nešto što bi odabrao Hunter S. Thompson, ali svejedno se odlučujem na to jedno i jedino odijelo koje imam. Ipak je ovo je priča o putovanju, o slovima u jazzu  i jazzu u slovima. I svom tom jazzu svud uokolo... dok se spremam da stupim na cestu sjećanja i još jednom se zaputim na sva ona putovanja koja su me vodila prema ovoj nekad teško zamislivoj budućnosti.

A nije mi problem ni sa ormara skinuti svoj stari pisaći stroj, jer neke misli zahtijevaju poseban pristup. Moram čuti ritam udaranja slova o papir dok muzika klizi preko svega. I upravo se to dešava. Ritam je bit, a  taj beat je nekoć bio svakodnevnica maloj bandi prijatelja s kraja devedesetih godina, u Mostaru, Bosna i Hercegovina.

DOBRI STARI DANI

Ništavno je je moje sjećanje,  i sasvim neusporedivo s onim što se dešavalo u New Yorku pedesetih. No, naše emocije su bile jednako iskrene, likovi sasvim autentični, muzika doduše nikako be bop, ali sigurno jezik tadašnjeg trenutka.

Lucien Carr, Allen Ginsberg, William S. Burroughs, John Clellon Holmes i posebno Jack Kerouac imali su jazz, Times Square, Greenwich Village i Harlem, a mi smo pored jazza imali i svu drugu muziku koju smo jednako manijački konzumirali i živjeli (da bi je neki od nas počeli i sami stvarati), a imali smo i ruševine poslijeratnog Mostara i svoje svjetove, koji su disali kao jedan. I na koncu, imali smo i poeziju kao sponu između svega toga. I barove koje smo jedan za drugim osvajali, da bi naposljetku izgradili i svoj klub na obali rijeke.

Bilo je uglavnom dobro dok je trajalo.

O tim danima bi možda vrijedilo jednom napisati knjigu, roman koji će govoriti istinu, premda će svi koji ga budu čitali vjerovati da su likovi i njihovi postupci izmišljeni, jer ne zvuči moguće da je sve bilo baš tako kako je bilo. Iako jeste.

PULL MY DAISY

Od svih bitnika pedesetih godina Jack Kerouac se izdvaja kao simbol, djelomično zbog uspjeha njegovog romana 'Na putu', a djelomično zbog toga što je načinom života bio utjelovljenje jedne generacije. Za roman koji je po njegovoj tvrdnji napisao za tri sedmice, proveo je sedam godina života na cesti.

Često mu je pripisivana zasluga za kumovanje imenu pokreta – "beat generacija", mada je on tek taj koji je ime proslavio, dok je sam termin iskovan od nekog tipa kojeg je Jack  često, u različitim situacijama, sretao na ulici. 

Mnogi su pokušali definirati beat, od toga da predstavlja "smlavljenu" generaciju, generaciju koja je sveta, generaciju koja ima ritam u sebi... pa do onog, meni lično najdražeg, ali sasvim desetog objašnjenja da taj beat predstavlja unutrašnji kod ponašanja generacije, društva ili zajednice... ono nešto neprevodivo, što se može prepoznati samo pogledom. A kada je čuveni voditelj i muzičar Steve Allen upitao samog Kerouaca, kako bi definirao beat, Jack je odgovorio k'o iz topa, tek jednom riječju: "Saosjećajnost!"

I upravo je to nešto što je definitivno postojalo među mojim prijateljima dok smo sanjali svoje berline i new yorke, slagali časopise, organizovali koncerte izdižući poeziju iznad svega. Prepoznavali smo se po pogledima, hodali smo u istom ritmu, imali smo slične želje, ostvarivali neostvarivo. Ne znam kako bi se našu generaciju moglo nazvati, ali otplesali smo svoje kako smo najbolje znali. 





JAZZING JACK

Za Jacka je jazz bio živući jezik trenutka u kojem su se stvari oko njega dešavale. S ekipom je obilazio barove New Yorka i pratio jazz svirke. Tu je vibracije života osjećao žešće nego drugdje. A to je ono što ga je i najviše zanimalo. Pripremao se za smišljanje novog stila pisanja, nečega što će na papiru ujediniti ritam koji je osjećao u pokretima ljudi oko sebe i bebop jazz koji ga je opčinjavao.

Poslije jedne svirke u klubu Village, Lester Young, fantastični tenor saksofonist, pozvao je Kerouaca i ekipu da mu se pridruže u taksiju. Odveo ih je pravo u Harlem, u Minton's Club, gdje se dešavala magija. Tamo je Jack prvi put probao marihuanu. Lester Young mu je pružio prvi džoint. Poslije standardnih svirki na mjestima popout Villagea, prave stvari su se dešavale u Harlemu. Bile su to afterparty improvizacije, i trenuci u kojima je Kerouac upijao ritmove koje će kasnije transformirati u svoju prozu.

Malo Dizzy Gillespieja, izmješanog sa bebop harmonijama Theloniousa Monka, i suludi Charlie Bird Parker, svi su oni odredili budući stil njegovog pisanja.

Kerouac je pokušavao da svojim pisanjem fotografiše život koji se upravo oko njega događao, a ono što se događalo bio je jazz. Njegovo pisanje je tako postajalo jedna velika jazz improvizacija, bebop od riječi i redova, najjasnije "odsviran" u zbirci pjesama koju je objavio 1959. godine pod naslovom 'Mexico City Blues'.




KILL YOUR DARLINGS

I dok privodim pismo kraju razmišljam da li da skinem ovo odijelo. I koliko se uopšte može vjerovati vlastitom sjećanju? Koliko je izromantizirana istina, i koliko su neki događaji tačno onakvi kakve ih pamtimo. U međuvremenu je postalo nepodnošljivo vruće. A meni se pleše.

Svi mi prije ili kasnije imamo heroje. Krene sa djetinstvom, nekada se tu i zaustavi, nekada se nastavi, nekad se heroji mijenjaju, nekada sa nama ostanu do posljednjeg trena. Na ovaj ili onaj način oni zaslužuju da ih nosimo sa sobom, da živimo s njima, da ih se odričemo, da ih preziremo, vraćamo im se, ili da ih nikad ne ostavljamo.

Često su to samo iluzije koje su nam plasirane, koje su nam potrebnije nego što smo mi potrebni njima. Često naš odnos sa herojima nema nikakve veze sa istinom. Ali istina zna biti i precijenjena.  Sve što nam je ponekad potrebno su snovi, soba puna dima i daljine za koje znamo da čekaju pravo vrijeme, da nas put odvede na cestu.



(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Pisma iz Paname, Mehmed Begić